What do you think?
Rate this book
Čangi
Još jedno izdanje prvog romana (1963.) hrvatskog pjesnika, prozaika i dramskog pisca, po izlasku zabranjenog zbog erotskih scena, slobodnijeg izričaja i uličnog žargona. Roman tematski ulazi u svijet skupine mladih ljudi, zagrebačkih djevojaka i mladića koji dane provode u druženju, neobaveznim ljubavnim vezama, piću i tulumarenju. Centralni je lik romana Čangi koji se nakon raznih avantura, pokušavajući izbjeći veću kaznu, odlučuje na "preodgoj" sudjelovanjem u radnoj akciji.
156 pages, Hardcover
First published January 1, 2004
1 person is currently reading
31 people want to read
About the author
Alojz Majetić
9 booksAlojz Majetić (Rijeka, 30. kolovoza 1938.), hrvatski pjesnik, prozaik i dramski pisac
Alojz Majetić, pjesnik, prozaik i dramski pisac, rođen je u Rijeci 30. kolovoza 1938, osnovnu školu i gimnaziju završio u Delnicama, studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio je kao korektor, novinar, samostalni književnik i urednik. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika, urednik časopisa Paradoks i Republika, uređivao je na radiju emisije SF-priča a u izdavačkoj kući Mladost uređivao je biblioteke Svršetak stoljeća, Prizma i Pjesnikov izbor. Poslije umirovljenja živi i piše u Zagrebu i na otočiću Susku.
U književnost je ušao kao izraziti promotor jezičke razigranosti i slobode (proza u trapericama, žargonska poezija). Naglašava svoju trozavičajnost: goransku u kojoj je proveo godine do studija u Zagrebu, urbanu u kojoj se tematikom vezao za jezik i sudbine zagrebačke pobunjene generacije (proza u trapericama) i sadašnju pučinsku (kako sam voli reći) živeći veći dio godine na otočiću Susku i doživljavajući elementarnost okoliša. kao dodir s mikro i makro dimenzijama.
E-tehnologiju koristi u novim proznim knjigama. U "Moru bačenom u nebo" pod naslovom "Digitalno more" objavljuje dvije proze pisane na internetskom blog-servisu, a roman "Bestjelesna" gotovo je u cijelosti pisan na Internetu. Majetić je tu mogućnost koristio ne samo tehnički nego je nekoliko komentatora uveo u roman kao likove prepličući virtualnu stvarnost s umjetničkom fikcijom. Zajedno s mnogo mlađom spisateljicom Danielom Trputec (1984) preko Interneta napisao je roman "Glasovi ispod površine". Roman je objavljen krajem 2009. godine.
Za mlade je napisao povijesni roman "Omiški gusari" i roman s urbanom tematikom "Glavata priča".
Za povijesni roman "Omiški gusari" dobio je Nagradu "Grigor Vitez", za kratki roman "Glavata priča" Nagradu "Ivana Brlić Mažuranić", za knjigu pjesma "Tkači jedara" Nagradu grada Zagreba i za knjigu pjesama "Odmicanje pučine" Nagradu "Tin Ujević".
Alojz Majetić, pjesnik, prozaik i dramski pisac, rođen je u Rijeci 30. kolovoza 1938, osnovnu školu i gimnaziju završio u Delnicama, studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio je kao korektor, novinar, samostalni književnik i urednik. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika, urednik časopisa Paradoks i Republika, uređivao je na radiju emisije SF-priča a u izdavačkoj kući Mladost uređivao je biblioteke Svršetak stoljeća, Prizma i Pjesnikov izbor. Poslije umirovljenja živi i piše u Zagrebu i na otočiću Susku.
U književnost je ušao kao izraziti promotor jezičke razigranosti i slobode (proza u trapericama, žargonska poezija). Naglašava svoju trozavičajnost: goransku u kojoj je proveo godine do studija u Zagrebu, urbanu u kojoj se tematikom vezao za jezik i sudbine zagrebačke pobunjene generacije (proza u trapericama) i sadašnju pučinsku (kako sam voli reći) živeći veći dio godine na otočiću Susku i doživljavajući elementarnost okoliša. kao dodir s mikro i makro dimenzijama.
E-tehnologiju koristi u novim proznim knjigama. U "Moru bačenom u nebo" pod naslovom "Digitalno more" objavljuje dvije proze pisane na internetskom blog-servisu, a roman "Bestjelesna" gotovo je u cijelosti pisan na Internetu. Majetić je tu mogućnost koristio ne samo tehnički nego je nekoliko komentatora uveo u roman kao likove prepličući virtualnu stvarnost s umjetničkom fikcijom. Zajedno s mnogo mlađom spisateljicom Danielom Trputec (1984) preko Interneta napisao je roman "Glasovi ispod površine". Roman je objavljen krajem 2009. godine.
Za mlade je napisao povijesni roman "Omiški gusari" i roman s urbanom tematikom "Glavata priča".
Za povijesni roman "Omiški gusari" dobio je Nagradu "Grigor Vitez", za kratki roman "Glavata priča" Nagradu "Ivana Brlić Mažuranić", za knjigu pjesma "Tkači jedara" Nagradu grada Zagreba i za knjigu pjesama "Odmicanje pučine" Nagradu "Tin Ujević".
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 5 of 5 reviews
March 2, 2020
Summary: This novel took some getting used to. Initially, it seemed banal and simplistic, but as the story progressed I started to enjoy it a great deal more. This novel features a young protagonist who is flawed but wonderfully human. An anti-hero of sorts, the protagonist gets under your skin even if he is selfish and up to no good, as he is most of the times. This novel is a brilliant critique of communist society. Ultimately, I found it to be quite honest, original and unpretentious. I'm really happy I have read it.
Bibere humanum est, ergo bibamus. To je jedan od mota ovog romana, napijmo se jer je to ljudski i te neke druge stvari koje su ljudske, a na koje su cenzori osjetljivi, zato i njih radimo--- to je otprilike načelo se vodi mlada klapa na početku priče. Protagonist ovog romana je mladi antijunak, za kojeg nekako navijaš iako je sebičan, nezreo i svašta, a i njegova klapa mu je kao što se može pretpostaviti slična. Nemaju oni previše vrlina ni ideala, nema tu nešto za što se možeš uhvatiti i čemu se možeš diviti, ali ipak ima nešto privlačno u njihovom hedonizmu, nešto iskreno i neprikriveno. Oni su sebični i nezreli, ali barem su iskreni i svakako nisu licemjerni.
Priča nema neki svoj ritam. No, upravo bi se to i sviđa. Roman je sjajan u svojoj kritici malograđavštine i komunističkog društva, a drugi dio koji je napisan nakon što je roman bio zabranjivan zbog "pornografije i netočnog prikazivanja mladeži na radnim akcijama" jako je zanimljiv u više pogleda i po svom sadržaju i po tome što je naknadno pisan, poslije progona pisca, pa se miješa stvarnost i fikcija, a nekako taj drugi dio sve zaokružava. Mislim da bez drugog djela roman ne bi ono što jest pa je možda taj progon i sretna okolnost.
Sve u svemu, jako originalno djelo, nema moraliziranja, nema predvidljivosti, često se pretvara u roman struje svijesti, na trenutke poetičan, filozofičan pa onda opet humorističan i podrugljiv, a zna zaokrenuti i u logičnost i nekakvu analizu. Ima dosta kvaliteta kada se u njega udubiš. Sam početak mi se činio malo banalan, ali sa svakom stranicom sve sam više uživala u čitanju. Višeslojan je, a nimalo naporan. Dubok, a nimalo preciozan. Nema u njemu nekih velikih poruka, ali unatoč tome ima neke dubine u njegovoj iskrenosti.
Bibere humanum est, ergo bibamus. To je jedan od mota ovog romana, napijmo se jer je to ljudski i te neke druge stvari koje su ljudske, a na koje su cenzori osjetljivi, zato i njih radimo--- to je otprilike načelo se vodi mlada klapa na početku priče. Protagonist ovog romana je mladi antijunak, za kojeg nekako navijaš iako je sebičan, nezreo i svašta, a i njegova klapa mu je kao što se može pretpostaviti slična. Nemaju oni previše vrlina ni ideala, nema tu nešto za što se možeš uhvatiti i čemu se možeš diviti, ali ipak ima nešto privlačno u njihovom hedonizmu, nešto iskreno i neprikriveno. Oni su sebični i nezreli, ali barem su iskreni i svakako nisu licemjerni.
Priča nema neki svoj ritam. No, upravo bi se to i sviđa. Roman je sjajan u svojoj kritici malograđavštine i komunističkog društva, a drugi dio koji je napisan nakon što je roman bio zabranjivan zbog "pornografije i netočnog prikazivanja mladeži na radnim akcijama" jako je zanimljiv u više pogleda i po svom sadržaju i po tome što je naknadno pisan, poslije progona pisca, pa se miješa stvarnost i fikcija, a nekako taj drugi dio sve zaokružava. Mislim da bez drugog djela roman ne bi ono što jest pa je možda taj progon i sretna okolnost.
Sve u svemu, jako originalno djelo, nema moraliziranja, nema predvidljivosti, često se pretvara u roman struje svijesti, na trenutke poetičan, filozofičan pa onda opet humorističan i podrugljiv, a zna zaokrenuti i u logičnost i nekakvu analizu. Ima dosta kvaliteta kada se u njega udubiš. Sam početak mi se činio malo banalan, ali sa svakom stranicom sve sam više uživala u čitanju. Višeslojan je, a nimalo naporan. Dubok, a nimalo preciozan. Nema u njemu nekih velikih poruka, ali unatoč tome ima neke dubine u njegovoj iskrenosti.
April 13, 2019
Alojz Majetić, ,,Čangi” (1963. i 1970.)
,,Čangi” je kratki nekonvencionalni odnosno moderni roman. Od dotadašnjih romana odstupa: tematski (klapa - društvo), idejno, jezično-stilski (žargon, urbani govor, novotvorenice, ubacivanje engleskih izraza, razbijanjem uobičajnog poretka u rečenici te se na taj način približava poeziji, ali pisac unosi novine i kroz grafički izgled izdvaljajući pojedine riječi. Dakle, ,,Čangi” predstavlja početak razvoja ,,proze u traperica” u Hrvatskoj te kao dio te poetike sadrži sve njezine karakteristike.
Roman je podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu pratimo glavni lik mladića Čangija. On je tipični junak navedene proze. Riječ je o mladiću koji ne poštuje autoritet, odrasle već vrijeme krati opijanjem i zabavljanjem, ali i seksualnim igricama:
,,(...) radiš što te volja, kako ti je najbolje; u klapi, samo u klapi, možeš se zaista odmoriti, opustiti, svaki član klape udaren je mokrom krpom po drugom dijelu mozga (...)”
Drugi dio romana (,,Čangi off Gottoff”, 1970.) nastao je naknadno i to na nagovor urednika. Naime, ubrzo nakon što je roman objavljen kritka ga je negativno dočekala te se tražila zabrana romana zbog prikaza pornografije, ,,neistinitoga prikazivanja omladine na radnim akcijama”, ali i lošega utjecaja na mladež. Stoga, drugi dio romana, koji je nastao sedam godina nakon objave prvoga djela, pisac je spojio književni lik i sam roman odnosno Čangi više ,,nije samo literarna fikcija” nego živi i ,,izvan korica knjige” i to kroz ,,začarani juridički circulus”. Tako ubacivanjem stvarnih činjenica i dokumenata sa suđenja, pisac uspješno spaja fikciju i fakciju odnosno prikaz sudbine književnoga lika i sudbine svojega romana.
Ocjena: 2,5.
,,Čangi” je kratki nekonvencionalni odnosno moderni roman. Od dotadašnjih romana odstupa: tematski (klapa - društvo), idejno, jezično-stilski (žargon, urbani govor, novotvorenice, ubacivanje engleskih izraza, razbijanjem uobičajnog poretka u rečenici te se na taj način približava poeziji, ali pisac unosi novine i kroz grafički izgled izdvaljajući pojedine riječi. Dakle, ,,Čangi” predstavlja početak razvoja ,,proze u traperica” u Hrvatskoj te kao dio te poetike sadrži sve njezine karakteristike.
Roman je podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu pratimo glavni lik mladića Čangija. On je tipični junak navedene proze. Riječ je o mladiću koji ne poštuje autoritet, odrasle već vrijeme krati opijanjem i zabavljanjem, ali i seksualnim igricama:
,,(...) radiš što te volja, kako ti je najbolje; u klapi, samo u klapi, možeš se zaista odmoriti, opustiti, svaki član klape udaren je mokrom krpom po drugom dijelu mozga (...)”
Drugi dio romana (,,Čangi off Gottoff”, 1970.) nastao je naknadno i to na nagovor urednika. Naime, ubrzo nakon što je roman objavljen kritka ga je negativno dočekala te se tražila zabrana romana zbog prikaza pornografije, ,,neistinitoga prikazivanja omladine na radnim akcijama”, ali i lošega utjecaja na mladež. Stoga, drugi dio romana, koji je nastao sedam godina nakon objave prvoga djela, pisac je spojio književni lik i sam roman odnosno Čangi više ,,nije samo literarna fikcija” nego živi i ,,izvan korica knjige” i to kroz ,,začarani juridički circulus”. Tako ubacivanjem stvarnih činjenica i dokumenata sa suđenja, pisac uspješno spaja fikciju i fakciju odnosno prikaz sudbine književnoga lika i sudbine svojega romana.
Ocjena: 2,5.
May 3, 2021
Još jedna loša u nizu loših. Zaintrigiralo me kad sam pročitala da je roman prošao kroz cenzure, ali toliko mi je bio dosadan da sam jedva čekala da ga pročitam. Loša proza u trapericama. Ovo mi je u jednakoj mjeri bilo mučno kao roman "Na cesti". Moja velika NEpreporuka.
February 28, 2026
The style of this book is not worthy of its content. The book is difficult to read.
One reason is the archaisms in the slang of the so-called "jeans prose" (and that term itself is archaic. Jeans are eternally popular, but today they are nowhere near the obsession they were in the 60s. They no longer represent the culture of urban young people as they once did). Kids today have new expressions, and few from Čangi are still recognizable in 2026.
The second reason for its unreadability is simply Majetić's style, which has always put me off personally — writing prose as if it were a theatre play. In a novel, dialogue is a dead letter on the page. There is no actor to communicate through intonation, expression, gesture, and beyond the content itself, all we have is the reader's imagination and the author's context. While the reader should be allowed to impose their imagination, if the author offers no context, it becomes impossible after a few pages to follow what anyone is feeling or even who is who. There are so many characters who just appear, and it's impossible to tell if they are happy, energetic, resigned, tired, rebellious, focused — because you only have the content of their words. Very quickly you impose your own interpretation, which then falls apart a few pages later when something happens, and so on endlessly.
So many characters and it's hard to say who they are in the end. No one, including the protagonist, offers anything interesting of themselves. Even now I couldn't list all the people Čangi deals with at the work brigade or at the beginning in his city clique.
The only interesting part of the novel is actually only interesting to those of us living in Croatia in 2026. It's interesting to be reminded that people in Yugoslavia were also just people. That they had sex, caused accidents, got married, had ambitions. Today that era is mythologized in many ways, mostly negatively. Čangi is not exactly a political novel, but it still shows that the world around the protagonist is relatively normal — which is not the image preferred about Yugoslavia today. So it's interesting that the novel wouldn't sit well politically today, but for a completely different reason than back then.
But in any case, the unreadable style of this novel is not, in my opinion, worth what it offers.
It's confusing who the character even is in the second part of the novel, the added one. Someone who reads Čangi's letters and knows Jasna, but I'm not even sure who exactly. Also, suddenly newspaper articles appear about the banning of the novel Čangi — the novel we are reading. I don't know, these surreal elements need to deliver something, some idea or thought. As they are, they're just pointless background.
In any case, if you live in Croatia in 2026 and want a small touch of the past from 50 years ago, flip through the novel. But if it doesn't appeal to you, put it down. It's not your concentration — this is bad writing. The constant barrage of new characters bursting in with expressions we don't even know what emotion they're supposed to communicate results in losing track not because of your concentration, but because of a lack of writing talent. And if there were something behind all of it, maybe it would be worth it, but it's simply empty.
Read better writers.
One reason is the archaisms in the slang of the so-called "jeans prose" (and that term itself is archaic. Jeans are eternally popular, but today they are nowhere near the obsession they were in the 60s. They no longer represent the culture of urban young people as they once did). Kids today have new expressions, and few from Čangi are still recognizable in 2026.
The second reason for its unreadability is simply Majetić's style, which has always put me off personally — writing prose as if it were a theatre play. In a novel, dialogue is a dead letter on the page. There is no actor to communicate through intonation, expression, gesture, and beyond the content itself, all we have is the reader's imagination and the author's context. While the reader should be allowed to impose their imagination, if the author offers no context, it becomes impossible after a few pages to follow what anyone is feeling or even who is who. There are so many characters who just appear, and it's impossible to tell if they are happy, energetic, resigned, tired, rebellious, focused — because you only have the content of their words. Very quickly you impose your own interpretation, which then falls apart a few pages later when something happens, and so on endlessly.
So many characters and it's hard to say who they are in the end. No one, including the protagonist, offers anything interesting of themselves. Even now I couldn't list all the people Čangi deals with at the work brigade or at the beginning in his city clique.
The only interesting part of the novel is actually only interesting to those of us living in Croatia in 2026. It's interesting to be reminded that people in Yugoslavia were also just people. That they had sex, caused accidents, got married, had ambitions. Today that era is mythologized in many ways, mostly negatively. Čangi is not exactly a political novel, but it still shows that the world around the protagonist is relatively normal — which is not the image preferred about Yugoslavia today. So it's interesting that the novel wouldn't sit well politically today, but for a completely different reason than back then.
But in any case, the unreadable style of this novel is not, in my opinion, worth what it offers.
It's confusing who the character even is in the second part of the novel, the added one. Someone who reads Čangi's letters and knows Jasna, but I'm not even sure who exactly. Also, suddenly newspaper articles appear about the banning of the novel Čangi — the novel we are reading. I don't know, these surreal elements need to deliver something, some idea or thought. As they are, they're just pointless background.
In any case, if you live in Croatia in 2026 and want a small touch of the past from 50 years ago, flip through the novel. But if it doesn't appeal to you, put it down. It's not your concentration — this is bad writing. The constant barrage of new characters bursting in with expressions we don't even know what emotion they're supposed to communicate results in losing track not because of your concentration, but because of a lack of writing talent. And if there were something behind all of it, maybe it would be worth it, but it's simply empty.
Read better writers.
July 18, 2012
Bibere humanum est, ergo bibamus...napijmo se i tako to i te neke druge stvari koje su ljudske, a na koje su cenzori osjetljivi, zato i njih radimo--- to je otprilike načelo se vodi mlada klapa na početku priče. Protagonist ovog romana je mladi antijunak, za kojeg nekako navijaš iako je sebičan, nezreo i ...svašta, a i njegova klapa mu je kao što se može pretpostaviti slična- ipak ima nešto privlačno u njihovom hedonizmu, nešto iskreno i neprikriveno.
Priča nema neki svoj ritam. No, upravo bi se to i sviđa. Roman je sjajan u svojoj kritici malograđavštine i komunističkog društva, a drugi dio koji je napisan nakon što je roman bio zabranjivan zbog "pornografije i netočnog prikazivanja mladeži na radnim akcijama" jako je zanimljiv u više pogleda i po svom sadržaju i po tome što je naknadno pisan, poslije progona pisca, pa se miješa stvarnost i fikcija, a nekako taj drugi dio sve zaokružava. Sve u svemu, jako originalno djelo, nema moraliziranja, nema predvidljivosti, često se pretvara u roman struje svijesti, na trenutke poetičan, filozofičan pa onda opet humorističan i podrugljiv, a zna zaokrenuti i u logičnost i nekakvu analizu, ...što bi se više moglo poželjeti?
Sam početak mi se činio malo banalan, ali sa svakom stranicom sve sam više uživala u čitanju. Višeslojan je, a nimalo naporan....
Dubok, a nimalo preciozan....
Eto tako bi ga nekako opisala...
Priča nema neki svoj ritam. No, upravo bi se to i sviđa. Roman je sjajan u svojoj kritici malograđavštine i komunističkog društva, a drugi dio koji je napisan nakon što je roman bio zabranjivan zbog "pornografije i netočnog prikazivanja mladeži na radnim akcijama" jako je zanimljiv u više pogleda i po svom sadržaju i po tome što je naknadno pisan, poslije progona pisca, pa se miješa stvarnost i fikcija, a nekako taj drugi dio sve zaokružava. Sve u svemu, jako originalno djelo, nema moraliziranja, nema predvidljivosti, često se pretvara u roman struje svijesti, na trenutke poetičan, filozofičan pa onda opet humorističan i podrugljiv, a zna zaokrenuti i u logičnost i nekakvu analizu, ...što bi se više moglo poželjeti?
Sam početak mi se činio malo banalan, ali sa svakom stranicom sve sam više uživala u čitanju. Višeslojan je, a nimalo naporan....
Dubok, a nimalo preciozan....
Eto tako bi ga nekako opisala...
Displaying 1 - 5 of 5 reviews