`Podruga` je retko upotrebljavana i malo poznata reč. Označavala je tokom prošlog veka drugu ženu koju je muž dovodio u kuću, u slučaju kada sa prvom suprugom nije imao dece. Ta druga žena rađala je decu, a živeli su svi zajedno pod istim krovom, ali za razliku od običaja u muslimanskom svetu, prva žena je postajala praktično član porodice. Svaka se s tim okolnostima nosila kako je znala i umela, a moja junakinja Vida je tu bila bez premca - pojašnjava nova spisateljica koja nije htela dalje da otkriva detalje njenog prvenca.
Rodom iz Begovog Lukavca kod Istoka na Kosovu i Metohiji, svoju mirnu luku pronašla je među divnim i toplim Divošanima, gde su joj Komesarijat za izbeglice i Grad Beograd donirali seosku kuću sa okućnicom.
🌹 Roman prati zbivanja jedne porodice sa prostora Kosova i Metohije između dva svetska rata. Bračni par, Vida i Stanko, žive u selu Dren, opština Zubin Potok, ali bez poroda. Zbog toga, Vida odlučuje da uzme stvar u svoje ruke i pronađe ženu koja će podariti potomstvo. Izbor pada na mladu i lepu Milenu, koja Stanku rađa blizance, Petra i Pavla. Tako, Vida podnosi veliku žrtvu zarad dobrobiti opstanka porodice.
🌹 Moram da priznam da sam tek skoro saznao za ovaj nesvakidašnji običaj. Prva žena se nesebično žrtvuje, zarad produžetka loze, da se ne ugasi ognjište, dečji glasovi da ispune pustu kuću. Ona i dalje ostaje u kući, i preuzima sav teret na sebe. Njoj ništa nije teško, samo da se sloga i sreća nastane pod njen krov.
🌹 Glavni motiv romana je bezuslovna ljubav i lična žrtva koju smo spremni da podnesemo zarad višeg cilja. Vida predstavlja stub porodice, noseću gredu koja kuću drži da se ne sruši. Iako živi u patrijarhalnoj sredini, u svojoj kući ona je glava porodice. Njena ljubav prema mužu je bezuslovna, čista. U jednom teškom trenutku i sam Stanko priznaje sebi da je Vida njegova jedina ljubav, i da njemu nema života bez nje.
🌹 Posebnu čar stvara to što je delo pisano kosovsko-resavskim dijalektom, dopali su mi se arhaični izrazi kojim je autorka dočarala svu lepotu i bogatstvo jednog naroda. Nataša piše lirski melodično, njene rečenice miluju, mudre reči oplemenjuju dušu, a opisi bajkovitog pejzaža, čarobnih predela, manastirskih svetinja, i cvet metohijskog božura, slikani toplim bojama nadahnjuju novu snagu.
🌹 Roman je nesvakidašnji, kao da nije pisan za ovo vreme, već za večnost. U njemu se ogleda princip i moralna načela kojih se čovek treba držati. Današnje vreme je površno, izopačeno, duhovna praznina zjapi, čovek ostaje prazna ljuštura. Čitajući roman, osetio sam potpuni mir u srcu. Poželeo sam da postanem bolji, čovečniji i plemenitiji. Hvala Vam Nataša na izuzetnom književnom delu koje ste nam nesebično darovali, da ostane u amanet budućim pokolenjima, i da svi zajedno postanemo bolji ljudi.