Uf. Trojka?
Reći da sam se namučila sa ovom knjigom (odnosno u našem izdanju knjigama) je malo. Sam po sebi roman nije loš, ali je problem u tome što Stoun ovog puta nikako nije uspeo da mi drži pažnju.
Najzanimljiviji delovi ove biografije bili su mi definitivno slučajevi koje je Frojd lečio, kao i krucijalna dešavanja vezana za njegov rad - trenuci poput prisustvovanja predstavi o Edipu zajedno sa mladim Sigmundom koji još uvek nije svestan koliko će ta priča promeniti njegov život i rasuđivanje, prvi susret sa mladim Karlom Jungom, uvođenje pojmova Id, Ego i Superego, naznake početaka oba svetska rata i borba za preživljavanje kao i susreti sa nama dobro poznatim ličnostima poput Alberta Ajnštajna i Tomasa Mana.
Sa druge strane, moram reći da se ovoga puta nisam saživela sa likom kao što je to bio slučaj u Žudnji za životom ili Agoniji i ekstazi. Frojd jeste davao sve što ima da bi probio svoje teorije u svet, i naravno da je nama kao čitaocima drago svaki put kada ostvari makar mali uspeh u tome, ali sve se na tome završava. Frojd živi za psihoanalizu, ali ipak ne uspeva da tu emociju translira na mene na način na koji je to umeo recimo Mikelanđelo u romanu koji sam spomenula. Falio mi je taj osećaj slamanja sveta koji sam imala u trenutku kada Mikelanđelov David pada i lomi se njemu pred očima. Takođe, Stoun ovoga puta uvodi bezbroj likova, radova, predavanja, konferencija, članaka, knjiga, časopisa, pa čak i štamparija koji se svi mešaju u zbrku napornu za praćenje u nekim trenucima, a i poprilično dosadnu pride. Dovoljna je činjenica da je Sigmund odrastao u porodici od preko sedam članova i da je on sam imao mnoštvo dece - to je već veliki broj likova i imena za praćenje bez uvođenja ijednog lekara, profesora, pisca, savetnika, sekretara ili psihoanalitičara u priču.
Sve u svemu, da mi je drago da sam ga izgurala do kraja - drago mi je, ali da li bih to iskustvo ponovila - to već ne. Mislim da je sve ovo moglo malo (ili malo više) da se sažme i skrati, bilo bi poprilično lakše i zanimljivije za čitanje.