Svjetla dalekih obala

by Vedran Mavrović, Ed Barol, Srebrenka Peregrin

Vrijeme je da provirite u ovogodišnju SFeraKonsku zbirku priča, a zatim svratite i na SFerakon kako bi upotpunili svou kolekciju. Bacite s našim junacima pogled u druge stvarnosti, zagazite u rijeke vremena i osjetite drevne sile i magiju koja vas oplahuje. Pri tome pripazite na neuro-implante… Nikad se ne zna kad će vam zatrebati!

Vedran Mavrović: Samo naše rijeke teku slobodno
Ed Barol: Na drugoj strani
Srebrenka Peregrin: RealD-Izlazak
Tajana Vujnović: Kuma i malena
Igor Rendić: Sakupljač
Nikolina Pavleković: Čovjek bez prošlosti
Ana Jembrek: Zamisli krijesnice
Saša Šebelić: Zarazna karma
Kristijan Novak: Plaćenik
Boris Kvaternik: Sjena na vodi

Urednici: Marija Serdar i Mirko Karas

Autorica naslovnice: Katarina Jukić

165 pages, Hardcover

First published January 1, 2021

Reviews

[Ana Jembrek · Rating 4 out of 5]

Ne mislim kriti svoje oduševljenje ovim pričama i autorima. Naime, riječ o zaista jakoj zbirci. Priče su nanizane u prekrasnom redoslijedu, zbirka kazuje jednu priču za sebe, a priče su pomno odabrane. Ova zbirka nema lošu priču. Čak i kod priča koje su mi manje sjele, razlogom se većinom pokazao osobni ukus, a ne objektivni detalji koji suviše smetaju uranjanju u štivo.

Cijeli osvrt možete pronaći na blogu ( Knjige su moj svijet ), a ja ću se ovdje osvrnuti na najdraže mi priče.

Vedran Mavrović, Samo naše rijeke teku slobodno

“Šuma je kišila tugu. Golemi borovi što su okruživali kamenito korito bili su slomljeni: plakali su, ali nije im vidjela oči kroz gustu maglu. Samo suze na svojoj koži, sluzave, ljepljive.”

Vedran je minuciozno baratao stilom i formom; radnjom i ritmom; akcijom i emocijom – i u to očigledno ambicioznoj priči. Ipak, čitatelji bi se mogli boriti s jasnoćom nekih slika (dobar dio priče ispričan je kroz slikovitost vizija), sa samim svijetom (Vedran vas baci u postojeći svijet bez puno uputa za plivanje) i ubrzanim krajem koji, uz prethodna dva argumenta, ne pomaže jasnoći događaja koji se odvijaju pred čitateljem. “Samo naše rijeke teku slobodno”, dakle, nije savršena priča. Svejedno, dragi knjigoljupci, čitajući ovu priču ukazale su mi se boje. Ja doslovce neke likove i scene pamtim u višebojnom spektru, a pojedine slike su mu bile toliko moćne da su mi izokrenule način na koji doživljavam određene elemente.

Veće teme poput proročanstava, zmajeva, ratovanja, slobode i robovanja, Vedran je ugurao u dirljivu obiteljsku priču koja grebe i po kapcima i po srcu. Tu su gubitak, žrtva, ljubav, odanost; svoju košaricu nespojivih elementa isprepleo je u niz koji od prvog do zadnjeg slova znalački upravlja emocijama, i to do samoga kraja i rečenice koja udara ispod pojasa i zbog koje mi je prilikom svakog od čitanja došlo da i zbirku i autora bacim u rijeku (ali šteta zbirke, a, čini se, šteta i autora). “Sve naše rijeke teku slobodno” meni je ponajbolja priča jedne izvrsne zbirke. Vedrane, nije ni tebi lako. Ponovno si mi podignuo očekivanja.

Ed Barol, Na drugoj strani

“Vidio sam dijete kako sjedi uz prašnjavu cestu, pogleda toliko tupog i beznadnog da bih nekad zbog tog prizora možda i zaplakao.”

O Edu sam puno slušala, ali malo ga čitala. Svojevrsna je institucija, stoga sam se njegovoj priči posebno veselila. Navodno je Ed jako dobar (zastrašujuće dobar) kad su u pitanju postapokaliptični scenariji, stoga ne čudi što nas je u ovoj zbirci dočekao još jedan. A ovaj je blizu. Fest blizu. Preblizu?

Ed me smjesta uvukao u svoju priču o membranama koje kao prozorčići lome svijet i s druge strane pokazuju oronule, nasilnike naoružane do zuba. Glas bivšeg profesora koji se iznenađujuće dobro prilagodio “novom normalno” sjajno mi je sjeo. Ne mogu ni zamisliti bolji glas koji bi ocrtavao sve kontraste svjet(ov)a iz ove priče. Edov stil krase suzdržanost, jasnoća i zrelost i moram priznati da, od svih autora u ovoj zbirci, upravo njegov najviše vidim na nekim inozemnim tržištima koja ne toleriraju šlampavosti i improvizacije. Ed nas vodi i voza kud on hoće, a on jako dobro zna što – hoće.
Nažalost, ovu priču krasi i jedna umjerena doza predvidljivosti, iako to zapravo nikad ne postaje problem. Nagli obrat na kraju priče nije ono što ovu priču čini strašnom, već slikovito ocrtan sporosilazak u pragmatizam, u nemoral i u nasilje, kako za pojedinca tako i za društvo. To je ono što je zaista zastrašujuće.

Tajana Vujnović, Kuma i Malena

“O, srčeko moje, kako si velika postala. Tko bi rekao da ćeš postati zlikovac kad narasteš…”

Tajana je autorica koja nekoliko stvari radi jako, jako dobro. Prva je ta da zaista promisli o čemu želi pisati (ne, ovo se ne podrazumijeva kod svih pisaca). Taj njezin “što ako” u spekulativnim djelima je iznimno pametno koncipiran. Druga je stvar argumentacija stavova koja nikad, ali baš nikad nije jednostrana. U Tajaninim djelima nemoguće je otkriti koji su Tajanini stavovi, a priče su joj iznimno opinionizirane. Ta igra oprečnih razmišljanja nevjerojatno godi i golica. Posljednja stavka je Tajanin talent da izvuče tople, kompleksne, živopisne obiteljske odnose na površinu, nimalo nalik na standarde koje postavljaju drugi pisci. Čitajući ovu priču odjednom sam shvatila da plačem. Vi možda nećete plakati na tom mjestu, ali u meni je dotakla trenutak vlastite obiteljske povijesti s kojom nisam ni znala da se mučim. Toliko su Tajanine priče stvarne i toliko te odnose dobro opisuje.

Nisam vam puno rekla o samoj priči, a teško je išta iščitati i iz naslova. Neka vas ova iznenadi i povuče. Unatoč tome što mi je jedan lik na kraju samo ispario iz priče bez očiglednog završetka luka, što me mrvicu ražalostilo (iako je i to bilo smisleno), meni je bila zaista dobra.


Nikolina Pavleković, Čovjek bez prošlosti

“Iako s vremena na vrijeme po pitanju vremenskih prilika omaši, Soko je nenadmašan u predviđanju koja će se braća zavaditi oko salaša i za kojeg će momka poći koja snaša. Riječi mu se zavlače ljudima pod kožu i odzvanjaju im u podsvijesti kao stihovi bećarca. I možeš im se opirati koliko god želiš; na kraju će te dana pospremiti u proročanstvo kao što bi dobar tornjak pospremio stado ovaca.”

Ova “puca sa sela”, kako sama sebe naziva, za sebe još i kaže da je opsjednuta riječima. Između ostaloga je autorica koja njeguje dijalektalni govor (nageekala sam se s njom po kajkavski kak sam se ni još od srednje škole!). Smatra da svaki autor mora stvoriti vlastiti vokabular koji nije jezično pročišćen. Iako je Zagorka, u ovoj se priči odlučila za slavonski dijalekt kojeg je sjajno iskoristila ne bi li ispričala priču koja se odlikuje britkošću, stilom, jezičnom raskoši i emocijama. Nevjerojatno je koliko neki dijalekt otvara prostora za konstrukcije koje su netipične, možda čak i zabranjene. Npr. već u prvom paragrafu Nikolina koristi rimu koja se zvanično ne bi smjela koristiti u prozi. Ali kako da ovo ne profunkcionira u svijetu u kojem se svakodnevica komentira bećarcem? Nikolinin tekst prepun je ovakvih slobodnih intervencija.

Sama priča je odmjerena i promišljena. Riječ je o proročkoj priči ispaloj iz gotovo idilične slavonske sredine koja kroz smijeh i suze nagoviješta jedno teško razdoblje za taj kraj. Količina ljubavi kojom je protkala tekst oduševio me, zagrcnuo, zbirku sam morala odložiti nakon ove priče kako bih došla k sebi. To je jedna od onih priča koja nas u trenutku presloži iznutra. Nikolina, ova će ti priča odjeknuti sferama, posve zasluženo!


Boris Kvaternik, Sjena na vodi

“Gubeći svijest, imala je dojam kao da upada u nevidljivi vrtlog čije je grotlo vrvjelo od dobro joj poznatih glasova. Čula ih je u svojoj glavi jasno poput vlastitih misli.
Svi su ti glasovi vrištali.”

Za početak, napomenula bih da je Boris prvenstveno pjesnik. Ovo je zasigurno jedan od razloga zašto je ovaj tekst, meni osobno, toliko dobro sjeo. Stilski je iznimno jasan i prozračan, pun simbolike i dobro iskorištenih elemenata, a njegove su rečenice jedne od najboljih u zbirci. Također, jasno je da je svoje čvorove dobro zamislio i upleo ih u tekst, a s obzirom na to da piše horor koji tako ne započinje, svidio mi se i njegov ritam, te sporo doziranje horor elemenata kojima izvrće kako našu sliku tako i onu glavne junakinje. Također, pohvalila bih ga što nije zazirao i od nekih tema o kojima nije ugodno čitati. Ova priča dostojno je finale zbirke.

[Gordan Karlic · Rating 4 out of 5]

Not the biggest fan of the short stories, but overall pretty decent, nothing special, but nice light read if you are interested in science-fiction.

[Vedran Mavrović · Rating 5 out of 5]

Teško je pisati bilo kakav osvrt o pričama ljudi koje poznajem, pogotovo o pričama koje sam čitao “iza kulisa”. No volio bih barem malo približiti potencijalnim čitateljima (možda čak i van žanra i fandoma) da “osjete” što bi mogli očekivati od zbirke.

Ed Barol: “dobri div” ovog nam je puta servirao postapokaliptični svijet koji, ako se izuzmu elementi žanra, može biti vrlo, vrlo blizak. I ne mali broj puta me natjerao da se pitam, jesmo li možda već tamo?

Srebrenka Peregrin: priča koju sam čitao iza kulisa i koja me zabavljala na više načina. Negdje između redaka provlači se pitanje što su sve žene trpjele (a što, usudio bih se reći, trpe i danas) samo zato što su eto, žene. No Srebrenka zna to izvesti vrlo, vrlo zgodno i zabavno.

Tajana Vujnović: jedna od onih priča koja mi je ostavila iznimno jak dojam jer čak i kad sam pročitao zadnju rečenicu, nisam znao tko je pozitivac, a tko negativac. I postoji li nešto takvo uopće u predstavljenom svijetu. Svaka čast Tajani na tome.

Igor Rendić: Znači. Kakav. Svijet. Točka! Ovdje ću biti malo bezobrazan pa ću napisati da je Igor PIZDA (Prefrigani I Zajebano Dobar Autor) koji me baš navukao na priču i onda je malo odrezao. Prerano. Eto Ti Igore, pizdo. :)

Nikolina Pavleković: A joj. Bolje da ništa ne pišem. Samo pročitajte. <3

Ana Jembrek: Još jedna priča koju sam čitao iza kulisa i jedna od onih na kojoj sam nevjerojatno zahvalan što sam imao prilike vidjeti kako se razvija, kako izvlači emocije, kako ih nemilosrdno reže (s ili bez sjekire, kako god). Mislim da će Gregor i Po ostati dugo s čitateljima.

Saša Šebelić: Imao sam prilike pročitati jedan Sašin roman i znao sam otprilike što očekivati od njega. No ovdje sam ostao ugodno iznenađen, kako karakterizacijom, tako i izvedbom.

Kristijan Novak: Samo ću reći jedno: Ovo bih čitao kao roman. :)

Boris Kvaternik: Mislim da smo u jednoj diskusiji usporedili ovu priču (barem atmosferično) s Dylan Dog stripovima. Usudio bih se reći da je čak i bolja.

I za kraj (prvi kraj), velike pohvale cijelom uredničkom timu. Da, pisci su tu u “prvom” planu, ali pre često se zaboravlja koliko je posla dok se sve ne stavi na papir i pusti u svijet.

I za kraj (onaj drugi), naslovnica je predivna! <3