Sviđa mi se kako su poređane pesnikinje u antologiji između Lejle Farđami i Forug Farohzad. Reč je o širokom rasponu glasova, u kome su se našle različite pesnikinje, zasigurno nejednake pesničke moći, ali uzbudljivo raznolike u rascepu između domovine i izbeglištva, maternjeg i stranog jezika, krune od cvetova i omče oko vrata. Dosta socijalnih pesama o užasima otvorene rane koju je gospod stvorio osmog dana zvanu bliski istok, kako reče jedna od pesnikinja u kolu. Niz ide unazad, pošto Forug, iako nije najstarija, prva je otišla sa zemlje (Forug je jedina koju sam čitao pre, ili da budem precizniji, koju sam obožavao i obožavam). Ide sve do njenog evokativnog završetka pesme glagolom „sanjala sam“ - sa nerešenom dilemom da li je san o pravednijem svetu samo varka ili obećanje za budućnost?