Eine Kindheit und Jugend in den 70er und 80er Jahren im ehemaligen Jugoslawien. Ein Coming-Out. Fußball als Obsession, Flucht, die Abwesenheit der Eltern, das eigene und das fremde Leben. Das Ausbleiben von Erzählungen und Erinnerungen. Gewalt gegen Lesben. Dragoslava Barzut verwebt in ihrem preisgekrönten Roman mit einer poetischen und höchst eigenwilligen Sprache Erinnerungen und Fragmente eines Aufwachsens vor und in einem unverständlichen Krieg, ein Sein in patriarchaler Gesellschaft, in der das Leben, die Identität und die Erinnerung gewaltvoll gebrochen und zersplittert ist.
In schnell wechselnden inneren Monologen von Elodi, Dolores und weiteren Personen findet eine Suche statt – Elodi sucht nach Dolores, sucht nach einer Erinnerung an Gewalt, nach einem sich nicht Verlieren in den Anforderungen des Außen: Wohnungssuche, Polizeiverhör, Fußballspielen, Texte schreiben.
„Wir tauchen in den Schrank voller fremder Wäsche ein, um vielleicht ein Wort zu finden: was wir sind.“
Verovatno su svi već odavno zaboravili incident u kome je grupa pravih xxl srpskih mačo muškaraca, tih sve redom samih potomaka Obilića i Lazara, morala da dokazuje svoju poljuljanu muškost lemanjem žena u jednom lepom kafiću naše prestonice. Možete zamisliti kakva je muškost u junaka koju može da poljuljaju dve devojke koje igraju fudbal. Međutim, neki su bili tako drska zlopamtila da nisu mogli da zaborave sve ovo kao još jednu malu i uobičajenu neprijatnost. Žrtve, na primer. Dragoslava Barzut je u romanu „Papirne disko kugle“ odlučila da progovori o ovom traumatičnom iskustvu kroz koje je prošla tokom I NAKON događaja. O onome šta se desi kada rane na koži zacele, ali ti i dalje ne možeš da zaspiš bez lekova za smirenje, a o ulasku u, na primer, lift nema ni govora...
U pitanju je kaleidoskop sećanja na detinjstvo, mladost, prve nesigurne korake na fudbalskom terenu (života)…
Barzutova… he-he-he, šalim se… spisateljica… Oops!... I Did It Again… autorka koristi fikciju i fakciju da nas provede kroz svoj život, onakav kakav jeste, onakav kakav je mogao biti, da nam prikaže kako je to u malom mestu negde u Srbiji biti devojčica koja želi da igra fudbal sa dečacima (ili sa devojčicama, a protiv dečaka), kako je to odrastati, sazrevati i igrati igru života uvek na gostujućem terenu prepunom neprijateljskih navijača na tribinama, kako voleti, preboleti, kako oprostiti, zaboraviti, prihvatiti, kako odbraniti svoje, napuniti tuđe mreže i kako ostati u igri sve dok sudac ne odsvira kraj.
Roman na trenutke podseća na „Jedan od onih života“ Đorđa Balaševića jer autorka em što koristi fudbal kao metaforu, em koristi pozicije igrača (odnosno igračica) u timu kao metaforu za njihove karaktere.
Pročitao sam na Fejsbuku nekoliko lepih preporuka ove knjige, ali mani ti to. Međutim, sada mogu reći da je roman „Papirne disko kugle“ zaista sjajno delo. Prava je nepravda što se našao samo u širem izboru za NIN-ovu nagradu. Svaka rečenica i bukvalno svaka reč su na mestu na kome bi trebalo da budu. Sve se savršeno uklapa u celinu, pa čak i ilustracija na korici koja prikazuje džezvu, naizgled malu, ali taman dovoljno veliku da se u njoj… hm… skuvaju tačno dve kafe. Autorka je po obrazovanju diplomirana komparativiskinja književnosti, a iza sebe ima niz napisanih i objavljenih priča. Tačno se vidi da je roman pisala osoba koja „zna znanje“, koja uživa u pisanju, ali zna kako da ne upadne u zamku skribomanije (roman ima svega 128 stranica).
sve sve sve sve : od stila, deliričnih rečenica, preplitanja radnji, presecanja stvarnosti i fikcije, onoga što je moglo biti iako je u stvarnosti bilo drugačije, metanivoa, neverovatnih junakinja različitih godina i iz različitih sistema, pa do opisa jezivog nasilja prema ženama koje vole žene, sve je savršeno uklopljeno i napisano, malo je reći da sam preponosna na prijateljicu koja ovako genijalno piše.
"Bežim u treće lice i planirala sam i ovde da pobegnem. Ali neću više da bežim. Umesto toga: neću tako. Prosto: odbijam. To pisanje za druge da bi im se nešto objasnilo. Kao ja sam jaka, mogu na suvo sve. Mogu sutra malo. Da bi se nasmejali. Neku simpatičnu priču ispričala, sa poentom. To mogu i izlaskom na ulicu, da popunim uplatnicu komšinici kojoj drhte ruke."
Način na koji se Dragoslava Barzut služi brojnim fudbalskim metaforama dok priča o traumi kroz koju je prošla, u svega stotinak strana, zaista je maestralan, čak i meni koji nikada nisam bio ljubitelj ovog sporta. Uživao sam čitajući, čak i dok sam u stomaku imao grč zbog događaja o kojem autorka piše u ovom sjajnom romanu.
"Nun kann ich mich an alles erinnern, jetzt da alles vorbei ist. Vielleicht rettet das meine Eltern vor der linearen Erzählung. Ich könnte ihnen hier die Zeit zurückgeben, in der Zwischenzeit habe ich viele Metaphern verbraucht, ich bin auch nicht mehr die Hauptperson, das ist immer noch Elodie. Ich meine, Hauptperson ist kein sonderlich präzises Stichwort, sie ist eher wie eine Heldin."
Dieses Buch hat mir leider gar nichts gegeben. Der Stil war mir zu experimentell und stellenweise hab ich einfach komplett den Faden verloren. Leider hat dadurch meiner Meinung nach auch der Inhalt an sich gelitten, der mich kaum abholen konnte, auch die Figuren waren irgendwie uninteressant und egal.
Das Buch ist diskriminierungskritisch übersetzt; gendersensible Sprache ist aber auch bereits von Barzut selbst vorgesehen. Das fand ich eigentlich ganz interessant, da serbokroatisch ja eine ziemlich komplexe Sprache mit vielen Fällen und genderendungen ist. Mich hat es im Endeffekt aber einfach genervt und verwirrt, ich finde tbh Bezeichnungen wie jemensch super albern und hat auch nicht zu mehr Lesefreude beigetragen. Schade. Dafür weiß ich jetzt, was Dragoslava Barzut sonst so macht und habe dank des Buches neue Musik entdecken können!
Pa, moram da priznam, da mi je rečeno tačno o čemu je knjiga ne bih ni čitala. Videla sam je na sajtu gde su bile nabrojane sve lgbt knjige napisane na srpskom. Nadala sam se nekoj lepoj lezbejskoj priči, a zapravo je samo tužna lezbejska priča.
S obzirom da ja nisam mogla da nađem tačno o čemu se radi, evo ja ću napisati: Autorku i njene prijateljice je prebila grupa navijača u kafani. U knjizi se radi o traumi izazvanoj tim napadom, istražnim procesom u policiji. Ova priča se prepliće sa drugim životnim pričama njenih prijateljica sa fudbala.
Prosto nije knjiga za mene. Ne zanima me fudbal, što je glavni motiv pored teme nasilnog incidenta. Drago mi je da što sam pročitala knjigu i podržavam lezbejska srpska dela, pa makar ne bila po mom ukusu.
Na početku, knjiga mi i nije održavala toliko pažnju, ali posle 50 stranica..nisam mogla da prestanem da je čitam, koliko je bila dobro napisana, koliko je bila "zanimiljiva"(stavljam navodnike, jer mi nije baš zanimljivo ono što se desilo devojkama, ali i get the point).Sve u svemu dobra knjiga za čitanje i shvatanje kako je nestrejt osobama, u ovom slučaju lezbejkama u Srbiji!I defitivno nam treba više ovakvih knjiga, jer je bilo baš lepo čitati neku drugačiju srpsku knjigu, od onih na koje su svi navikli.
All das erzähle ich, um nicht darüber nachdenken zu müssen, was bei Dolores passiert ist, wo sie steckt und warum sie sich nicht meldet. Was ist nur los bei ihr? Ich betrachte das einzigartige Dächer-Ensemble, den Sonnenaufgang. Ich denke weiterhin an den Krieg, über den ich nach dem Lesen der Briefe ein bisschen mehr weiß. [...] Ich bin immer noch in der Küche, es ist nicht August, es ist Oktober. Die Sonne sinkt und scheint jetzt in die Küche, sie erhellt den Qualm in mir.
Die Nähe verlieren erzählt verwinkelt, immer wieder plötzlich um Ecken biegend, von lesbischem Leben in Belgrad, einer Kindheit im Krieg, von Fußball, einer bröckelnden Liebesbeziehung und einem Kriminalfall, vom Grenzen suchen und Entgrenzung finden. Ohne Rücksicht auf die vierte Wand verschwimmen Figuren, erzählte Zeiten und Geschichten: ein Abtasten, das nicht zu verstehen, sondern nur zu erleben ist und seine Wucht auf den letzten Seiten entfaltet.
Der Roman - fast eine Novelle - erscheint mir, gerade im Jahr, in dem die Europride in Belgrad auf solchen Widerstand stieß, sehr aktuell. Ich freue mich, dass die Geschichte den Weg auf den deutschen Buchmarkt gefunden hat, noch dazu im w_orten & meer Verlag.
Teilweise bin ich aber über die geschlechtergerechte Wortwahl gestolpert: Mal war von Nachbar*innen, mal von Nachba*rinnen die Rede, von Fünftkläss*lerinnen, Partisan*innen und Komissa*rinnen. Kam mir weniger wie eine künstlerische Entscheidung der Übersetzerin vor, und mehr wie sprachliche Unregelmäßigkeiten vor; leider.