Autobusne bilješke

by Selvedin Avdić

Autobusne bilješke Selvedina Avdića nastale su, gle čuda, u autobusu ili barem na razasute i labavo okupljene autobusne teme, uključujući i putnike i šofere i perone, s iznimkom zadnjeg ciklusa "Putovanja po sobi", koji je nastao, kao što mu ime kaže, a zbog korone. U tom trenu međugradska autobusna rutina postala je egzotični avanturizam. O rutinama se u ovoj knjizi u prvom redu i radi, preciznije, o tome da se u njima dohvati značaj i ljepota, da ponovo gledamo svijet oko sebe rosnim očima, znatiželjni i osjetljivi, kako to Selvedin Avdić uspijeva. Autobusne bilješke su prilog usporavanju vremena i poziv na odmicanje pogleda od ekrana i na promatranje, osluškivanje i promišljanje svijeta oko sebe. Stari recept za novo vrijeme, jer autor je shvatio da se danas od silne konzumacije ne stiže do zamjedbe, ni do empatije, kamoli do refleksije. Bilješke vraćaju mjeru i vjeru malim i običnim stvarima u kojima otkrivaju vrtoglave dimenzije. Zapisi su osim iznimnim "demokratskim" senzibilitetom, koji se neselektivno i utoliko veličanstvenije lijepi za sve oko nas, protkani i nenametljivom erudicijom. Ovo je knjiga koja nas uči kako se ponovo čuditi svijetu, knjiga nakon koje će netko, u nekom autobusu ili sobi, gledati i misliti, možda je na neki način dopisati. Knjiga koja mijenja i smiruje čovjeka, a više od toga teško da umjetnost može učiniti.
Kruno Lokotar

Unknown Binding

Published January 1, 2020

About the author

Selvedin Avdić is a Bosnian author and journalist. His first book was a collection of short stories titled "Tennants and other Fantoms" and it was a tourist guide to the historic Bosnian town of Jajca and a factual account of Zenica prison.

Furthermore, his short stories have also appeared in various anthologies and collections. He works as the editor-in-chief of the online magazine Žurnal and also edits his own radio show, Free Fight, on BH Radio. His first novel, Seven Terrors, was published in 2010, and immediately short-listed for one of the most prestigious literary awards in the region. It was published in English in 2012 (translation by Coral Petkovich) and is long-listed for the Dublin Impac Literary Award 2014.

Reviews

[Uroš Đurković · Rating 3 out of 5]

Ovu knjigu sam čitao u više navrata i kao neko ko je dobar deo života proveo u prevozu, mislio sam, naravno, da i čitanje i pisanje prikaza završim baš u autobusu, u čuvenoj petstojedanaestici koja se često pali, a još češće kasni i koja je, kao takva, već ušla u urbanu legendu. Ostvario se samo drugi deo mog plana: ovaj tekst pišem u prevozu, razmišljajući o tome koliko mi je Avdićevo delo bilo blisko i koliko mi je prijalo, uprkos mudronosnim opaskama srodnim Miljenku Jergoviću. Beleške iz prevoza su žanr za sebe, a kao neko ko uživa u sveskama i zapisima, kome je književnost uvek u pokretu, u prelazu, ovu knjigu cenim kao pokušaj da se obuhvati međuprostor i da se, u jednostavnosti izraza, oseti udar onoga što je sada i ovde. Nema ovde metafizike ni rizika, ali ima mnogo poznatog tereta svakodnevice, od ratova do pandemije, a trenuci beleženja postaju male spasonosne oaze, stanice između stanica, ne beg nego ubod i uteha.

[Zoran Žmirić · Rating 5 out of 5]

Tijekom 2020. godine čitao sam fragmente ove knjige koje je Selvedin objavljivao na svom Facebook profilu i već nakon nekoliko zavirivanja u rukopis shvatio da će mi to biti najiščekivanija knjiga godine. Tako je i bilo. Autobusne bilješke su nešto najbolje što se mom čitateljskom ukusu ove godine dogodilo. Knjiga je strukturirana kao dnevnički zapis, kratka forma u kojoj nema nijedne rečenice viška, a jednako tako niti jedna ne nedostaje. Negdje tek promatrač, a negdje aktivni sudionik trenutaka između dva putovanja (gdje putovanje ne mora nužno biti ono fizičko s određenim ciljem već i ono borgesovsko u kojem je život tek jedna od stanica), Autobusne bilješke su savršeno izbalansiran album krokiranih portreta naših života, jer kad Avdić piše o sebi, on zapravo piše o svima nama koji nemamo dar zapažanja kojeg on s nama kroz tekst bespoštedno dijeli. Tu između redova proviruje gotovo leksikonsko objašnjenje razlike između gledati i vidjeti. Čela oslonjenog na staklo autobusa, na svakom novom zavoju čeka nas gdjekad razdraganost i humor, a gdjekad bol, majstorski primijećeno i s lakoćom zabilježeno, tako da se čini kako bi ovakvo što mogao bilo tko od nas napisati. A ne bi, toga smo ispod pojavne razine teksta savršeno svjesni, ali to i jest ono što dobru literaturu razlikuje od one druge.

***

Sjedim u kafani. Uđoše dvije djevojke, razgledaše prostoriju i jedna reče: − Šta je ovo, nema nikoga? A ja sjedim u mojoj najljepšoj košulji.

***

Konobarica u staničnom bifeu ponovo je napunila šoljicu do vrha. Posmatra me iza šanka. Oprezno spuštam kašiči-cu u tekućinu. Kafa prelijeva preko ruba šoljice. Vidim da je to veseli. Sve je manje ljubavi na ovome svijetu.

***

Noću ne otvaram prozor. Magla svijetli oko napuštenih kuća. − Ne plaši se. To je samo fosfor iz kostiju bivših stanara.

***

“Kaže mi doktor: Vaš otac je putnik. Ja se obradovao, pomislio da idemo kući, da ćemo na neki put. Tako je lijep, ljudski osmijeh imao taj doktor. Kad je dodao − žao mi je, tek onda sam shvatio.”

***

Kupio sam zelenu olovku i tako zelenilo uveo u bilježnicu. Očekujem da hlorofil unese svjež vazduh u guste rečenice, da zrak rastjera mrak. Za jednu konvertibilnu marku kupio sam sebi proljeće.

***

Zapisao sam prvih desetak riječi koje je naučio moj sin. Žalim što nisam bilježio više, mnogo više. Svaku riječ, način i put kojim je došao do nje. Bilo bi to važnije od svega što sam napisao i što ću napisati. Bilo bi to otkrivanje svijeta, iz prve ruke.

***

Muškarac sa djetetom na ramenima pretura po kontejneru. Dijete se drži za njegovu kosu, boji se da će se strmoglaviti u smeće. Vuče snažno pa muškarac šapuće: “Polako, polako…” Okrećem glavu, kao uplašen, mada se već desilo sve što se strašno trebalo dogoditi.

***

Kada naiđete na knjigu koja slavi dokolicu, koja opisuje mir kuhinje dok se čisti grašak za ručak, ne ispuštate je iz ruku. Poželite da je svuda nosite sa sobom i gurate pod nos svima kao dokaz da dokolica nije ništa sramotno, da ona nije rezultat slabosti i neuspjeha, nego naprotiv, životnog trijumfa.

***

Par dana pred dolazak virusa kupio sam ženi bonsai drvce. Tajno sam ga prisvojio. Toliko je lijepo. Tražim po internetu uputstva za održavanje, stavim drvce ispred sebe, posmatram grane i razmišljam koja od njih se, prema savjetima, mora obrezati. Ometaju me mali ljudi koji mu zauzmu hlad. Dođu niotkuda, sjednu na dekicu i, dok im blagi vjetar hladi sićušna lica, razgovaraju niočemu i prave se da me ne vide. Lagano odložim makaze na sto.

***

Pušim cigaretu na balkonu. Okrenem se i pogledam kroz prozor u stan. U žutom svjetlu lampe naša dnevna soba izgleda kao filmska scena. Posmatram ženu i sina kako žive u tom, za mene, nijemom filmu. Mogao bih satima gledati. Ali to ne radim. Brzo se vraćam unutra. Jer, učinilo mi se da oni, u tom tihom svijetu, sasvim lijepo postoje i bez mene.

[Jelena Veselinović]

"Savršeni ljudi imaju savršene planove koje čuvaju po novčanicima. I vežu lancima. Oni znaju kako život treba i kako život ne treba. Znaju šta se mora kad se mora. (Neko im je šapnuo dok smo mi spavali.) Savršeni ljudi sve su vidjeli i čuli. Probali i preživjeli. Sve znaju. Kada padnete na koljena i pomislite da je kraj, nema razloga za očaj. Uvijek možete računati na osmijehe savršenih ljudi."

[Vanja Šušnjar Čanković · Rating 4 out of 5]

Vrlo lijepo napisano. Rijetki su autori s ovakvim umijećem da sa vrlo malo riječi kažu puno toga, da iz naizgled obične situacije ili crtice iz života stvore slojevitu priču sa značenjem i dubinom i emocijom i apsolutno svim. Oduševljena sam.

Izdvajam meni najdraže:

🚍
Sjedim u kafani.
Uđoše dvije djevojke, razgledaše prostoriju i jedna reče:
- Šta je ovo, nema nikoga?
A ja sjedim u mojoj najljepšoj košulji.

🚍
Žena sjedi na peronu i prodaje čarape i mlijeko.
Kaže mi:
- Pamuk sto posto. Tri za dvi marke.
- Mogu li jedne za jednu marku?
Razmišlja, pa nevoljko kaže:
- More.
Odlazim, a ona dobacuje:
- Dobro si pazario. Takve čarape za jednu marku.
Prolaznici me prezrivo gledaju.

🚍
Priča konobar u bifeu na Autobuskoj stanici.
"Umro mi čovjek ispred radnje, prije petnaest minuta. Srce, valjda. Leži na betonu, podigla mu se majica, bijeli se stomak. Žena sjela pored njega i plače. Pun peron putnika gleda, niko ništa, svi čekaju hitnu. Mene mušterija vuče za košulju, kaže: Rekla sam čokoladu, ne vaniliju."

[Đorđe Simić · Rating 5 out of 5]

Kuće pored kojih prolazimo nemaju fasade. Nemaju ni ljuljaške ni gipsane patuljke. Zato što su one skloništa za predah tokom potrage za srećom.
Možda nije zato. Prije će biti da je ukućane pritisla neimaština.
A možda nije tako. Možda je umro posljednji moler u selu.
Možda nije ni to. Možda su kolektivno odustali od ljepote.
Kako god, nema veselog odgovora.

[Lidija · Rating 4 out of 5]

Kratki, malo kraći, malo duži i još malo duži zapisi povezani sa Selvedinovim putovanjima autobusom uglavnom između Sarajeva i Zenice. Od izvanrednih, preko sjajnih, pa sve do, rekla bih, uobičajenih. Makar je to, eto, previše uobičajen izraz za nešto što je zbilja jako dobro i umješno napravljeno. Selvedin ima izvrstan osjećaj za sitnice i onda za uobličavanje tih sitnica u riječi. Postanu tako velike i važne. Što i ne bi trebalo biti čudno, jer one i jesu važne. Od njih se sastoji život.
Svakako preporuka.

[Bara · Rating 4 out of 5]

4+

[Bekir · Rating 5 out of 5]

Čista petica.

[Miris knjige by Nep · Rating 5 out of 5]

Autobusne bilješke ~ Selvedin Avdić

Jesenski i Turk

E ovo spada pod knjige koje procitas za jedno krasno poslijepodne samo kako bi ih godinama nosio u sebi.

Autobusne bilješke Selvedina Avdića kratke su crtice iz zivota autora koje je zabiljezio tijekom svog putovanja autobusom. Iako su neke duze, a neke samo recenica ili dvije, preciznim perom ocrtavaju dogadjaje i misli na sadrzajem potpun nacin.

Ovu knjigu sam dugo zeljela procitati i bila je u planu kad sam citala nominirane za Frica no nisam je mogla nikako uhvatiti. Toliko me je odusevilo par crtica koje sam procitala, ali kako ju ima jedino glavna knjiznica i vecinom je na posudbi, morala sam se strpiti dok se ne ukaze prilika. Ukazala se, na moju radost, jucer sasvim spontano.

Zahvaljujuci cudima tehnologije i faceu potrazila sam gospodina Avdića samo kako bi se potvrdilo koliko je on sam po sebi neobicno obican. Znate, neki pisci nisu bas skromni i neki cak nisu u bliskom kontaktu sa svojim citateljima, ali gospodin Avdić je gospodin do kraja. Tih, nenametljiv i samozatajan.

Bas upravo zbog svega toga dodatno me fasciniralo kako se on kao osoba pretocio u meni poznatu pjesmu A. B. Šimića Pjesnici. Sjecate se te pjesme i skole?

"Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu"

I tocno to je gospodin Avdić napravio u svojim biljeskama. Obicne, nekom svakodnevne stvari pretocio je u recenice koje se pamte, analiziraju i koje duboko prodiru u bit stvari. Vecinom su dnevnici ti koji otkrivaju ono najdublje o ljudima, ali ove biljeske su nesto jos intimnije od njih. Toliko su osobne kako nakon citanja ostaje osjecaj prisnog zagrljaja sa samim autorom, djelic njegove duse se kao fragment odlomi i zabije u nase misli dajuci osjecaj nevjerojatne bliskosti. Iznimno hrabro je napisati i objaviti ovakve biljeske znajuci kako citatelju dajes dio sebe na dlanu.

Bas iz tog razloga necu nastaviti pricati o ovoj knjizi, o ovim biljeskama. Necu, jer su citanjem one i za mene postale osobne i duboko intimne, nikako podlozne daljnjem analiziranju. Svatko tko bude citao naci ce dio sebe, ostaviti komad srca u ponekoj prici i dugo jos pamtiti ovu knjigu.

Ako imate priliku procitati, svakako to i ucinite.

~Ljepše je biti čitalac nego pisac.

Čitaoci znaju da u književnosti nema takmičarskoga metra, da nije važno ko je više ili brže pročitao, da je važno samo ono što se dešava između čovjeka i knjige, da je taj međuprostor jedino pravo poprište.

Čitalac je uvijek dostojanstven.~

[Zvonimir · Rating 5 out of 5]

Teško da sam mogao odabrati bolje štivo od ove prekrasne knjižice za kraj jedne, u najmanju ruku neobične godine. Ova zbirka fragmenata koji se vrte oko, naoko sasvim običnih putovanja autobusom i boravka na povezanim mjestima, kao da egzistira u višedimenzionalnom prostoru u kojem kratki zapisi istovremeno hodaju po rubu granice proze i poezije, humora i tuge, optimizma i beznađa - nešto poput svih nas u 2020. godini. A, kako se i navodi na poleđini, time nas podsjeća da usporimo vrijeme, promotrimo prizore, trenutke i događaje oko nas koje inače uzimamo zdravo za gotovo, te u njima ponovo otkrijemo sitne radosti života.

[Miroslav Kirin · Rating 5 out of 5]

Izvanredni zapisi oštroumnog promatrača, rijetke preciznosti i sažetosti. Dojmljivo.

[aLena · Rating 5 out of 5]

Najbolje od savremene bosanskohercegovačke književnosti.

[Miloš Milenković · Rating 5 out of 5]

Za mene otkriće! Sjajan!

[Barbara · Rating 5 out of 5]

Odlicna knjiga, čisti užitak za čitanje. Odmah gledam dalje sto ima pročitati od g.Avdića.