Junakinja romana Vlasnik svega našeg neočekivano dobija posao u tajanstvenom institutu na obodu Beograda. Ona u tom institutu postaje bibliotekarka na zameni. Odlazeći na posao, junakinja ubrzo shvata da je reč o posve neobičnoj biblioteci, da su ljudi koji rade u tom institutu povezani tajanstvenim vezama, a da prava priroda tog instituta njoj ostaje nedokučiva. Na tom mestu započinje košmar u kome junakinja pokušava da razluči šta je san a šta java. Vlasnik svega našeg je izvrsna i sugestivna priča o gubitku autentičnosti u svetu u kome ništa nije kao što izgleda. Čak ni knjige, čak ni biblioteke. Ulazak u sistem, oličen u ovom slučaju u institutu, jeste metafora sveta u kome živimo i u kome pokušavamo da razumemo okolnosti vlastitog života. Ko je vlasnik svega našeg? Šta mi sve imamo? Čiji je naš svet? Gde smo mi u svom životu? To su samo neka od pitanja s kojima čitamo roman Nine Savčić.
Nina Savčić, književnica, likovna umetnica, teoretičarka kulture i medija, dizajnerka, kolumnistkinja.
Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost i na Fakultetu primenjenih umetnosti na odseku Unutrašnja arhitektura.
Magistrirala Teoriju umetnosti i medija. Magistarski rad objavljen je pod nazivom Njujork u filmovima Martina Skorsezea: analiza lokalističkih situacija.
Doktorirala na smeru Teorija dramskih umetnosti, medija i kulture (FDU) sa temom Teorije sitkoma (američki sitkom, 1980-2016).
Objavljivala priče, pesme za decu, tekstove iz oblasti filma, književnosti, jezika.
Autorka je romana Vlasnik svega našeg (2019) za koji je dobila Nagradu „Isidora Sekulić“.
Izlagala na samostalnim i kolektivnim izložbama kolaže, asamblaže, akvarele, gvaš. Radila grafički dizajn i dizajn enterijera.
Od 2013. je kolumnistkinja dnevnog lista Danas; piše radio-drama za decu za Prvi program Radio Beograda i stalna je saradnica magazina Nova ekonomija.
Nina Savčić ima dosta potencijala da bude dobar pisac. Roman Vlasnik svega našeg je ozbiljno štivo, koje zahvata široki spektar problema savremenog društva i mesta pojedinca u njemu. Zahvata i šira pitanja, odnosa čovekovog poimanja stvarnosti i prirode same stvarnosti. Polivalentno obrazovanje pisca omogućava joj kreiranje upečatljivih i svrsishodnih slika. Takođe, pruža joj sposobnost da prilagođava ritam pripovedanja svojim zamislima kako bi trebalo da čitaoca uvede u svet koji pokušava da podeli sa njim. Roman je kratak i efektan - čitalac je sve vreme u tekstu i pokušava da dokuči šta se to, kog vraga, dešava u romanu i koliko je tekst, pisan u prvom licu, "realan". I tu dolazimo do problema. Barem onih kojih sam ja imao prilikom čitanja. Bojim se da se tekst otrgao piscu i da do kraja nisu iskorišćeni svi potencijali koji su postojali. Po meni, nije dobro da roman ostane na razmeđi između fantastike i alegorije. A ovaj roman može da se čita u različitim ključevima, koji onda čitaoca ostavljaju na ničijoj zemlji. Ako se roman čita kao monolog duševno obolele junakinje, za šta ima dovoljno razloga - sve jače i jače rastakanje teksta, doživljaji koji vremenom postaju sve apsurdniji - onda mnoge epizode, pogotovu one u kojima postoji snažna kritika pojava u savremenom društvu, do čitaoca ne dopiru na način na koji je, čini se, autor želeo. A ako prihvatimo čitanje u fantastičnom ključu, onda se rađaju neki drugi problemi. Na mogu da trvrdim, ali mi se čini, na osnovu različitih "natuknica" ostavljenih u tekstu da je namera spisateljice bila da nas odvede u jedan alegorijski, magritovski svet, svet Mopasanove "Orle" i drugih bića koja naseljavaju često neugodne prostore između sna i realnost, da na nas svali sve neprijatnosti sveta koji nas svakoga dana sve više pritiska i onespokojava, ali da se on otrgao kontroli. Bez obzira na sve, mislim da je ovo vrlo dobar prvi roman i vredan preporuke...