»Kadarkoli izvem, da se je nekdo, ki ga ne poznam kot pisatelja, odločil napisati roman, v meni to zbudi prav posebno radovednost. Roman o svojemu avtorju razkrije veliko več, kot nam je avtor sam o sebi pripravljen razkriti. V pesmih se pesnik lahko po svoji volji skriva in razkriva, lahko hudomušno kuka skozi razprte prste, se pretvarja in potvarja, celo v kratkih zgodbah lahko pisatelj ostane v neostrem ozadju, v romanu pa, oprostite mi prosim, mora dati jajca na mizo. Zoran Predin nikdar, ne kot pesnik ne kot pisatelj, ni hotel biti smrtno resen in če bi moral opisati slog njegovega romana, bi rekel, da gre za žlahtno ironijo. Zapeljuje nas z opisi vzplamtele prepovedane ljubezni in besedilo prefinjeno navlaži s prepoznavno nagajivo erotičnostjo, da lahko potem na zaljubljena dekleta kot giljotino spusti turške posiljevalce, korziške letalske nesreče ali podivjane konje. Pri malokom zna biti tragičnost tako vedra, kot je pri njem. Ko se namreč bralec tam proti koncu romana ozre nazaj na družinsko zapuščino Gorazda Dimca, povzpetniškega člana stranke Slovenija Slovencem, se mu revež kar zasmili. Kaj tako hudega je zagrešil ta čistokrvnež, se vpraša, da mu je pisatelj njegov slovenski rod zapacal z vsem, kar mu je prišlo pod prste, od turških semen do oznovskega doušništva, od množičnih pomorov do pedofilije.«
Nezgodno je kad roman prvenac otvorite savršenim uvodnim poglavljem, i to bačenim u srednji vek i oslobođenim ikakvih specijalnih efekata. Nezgodno je. Kratka i nezaboravna uvodna scena izmiksana brutalnim, banalnim nasiljem i čistom dečijom ljubavlju mogla je biti deo almanaha najboljih kratkih priča ovog veka, recimo. Imala je osnovnu melodiju i ubitačan pank ritam. Bila je, rekoh li to već, savršena. No, ako ste odlučili dati joj da bude samo uvod u veliku predstavu, ta je predstava morala biti grandiozna. A to je, u književnosti, baš teško. Mnogo teško. U muzici može proći. Kao A1 singl koji je bio hit godine i stajao na albumu čiji dalji sadržaj nije bio važan. Nikakav problem. Ali ovako, hm.
Dobili smo odličan roman, višeslojan, angažovan, direktan, iskren, okrenut pravim vrednostima, čist rokenrol. Onaj koji sa stilom pljuje kad treba i koga treba. Odličan.
Samo fikcija može biti vjerojatna. Stvarnost nikada.
Čini mi se da ovo nije prvi izlet velikog novovalnog punkera Zorana Predina u književne vode. Svakako ne začuđuje s obzirom na široki glazbeni opus koji je Goran sa godinama znatno oplemenio raznim eksperimentalnim pokušajima, klasičnim kompozicijama i ciganskim swingom. A njegovi poetski tekstovi prožeti erotikom, kajanjem i problemima svakodnevnog čovjeka svakako nisu za zanemariti. Predin je, zaključujemo, čovjek širine. Ova knjiga predstavlja veliki poduhvat i za utreniranog pisca stoga vrijedi odazi priznanje autoru za ambiciju i odličnu egzekuciju ideje. U fabuli pratimo dvije vremenske crte; jedna u srednjem vijeku, druga u dvadesetom stoljeću. Predin će kroz nevjerojatna događanja i okolnosti isplesti mrežu kojom se povezuju ove tragične ljudske sudbine i dati kraj koji nije patetičan, dapače, odiše nadom. Također bih naglasio odlično baratanje erotikom i pravomjerno doziranje iste kako se nebi poremetio fokus i ravnoteža toka pripovijedanja. Bravo Predin, nisi predinciozan al' lačan bome jesi...
Dobila na citanje, nisam znala sta ocekivati. Samo ukratko.... Nekako sam Predina sa strane zapamtila kao poetu, ali dosta dobro barata ovim kratkim romanom. Prica prati obitelj kroz nekoliko stotina godina, krug se na kraju zatvara, roman je slojevit s motivima koji se ispreplicu u razlicitim vremenskim razdobljima, a svakom clanu obitelji vazni su na svoj nacin. Naravno da bi se prica dala dobro prosiriti, ali u biti je i ovim kratkim romanom uspio napraviti krug i zaintrigirati.
Mana ovakvih povijesnih romana je često da se trčeći kroz vrime da se zaokruži priča ubrza toliko da likovi ispadnu iz priče. I ovdje se to djelom desilo, ali cjelina je dovoljno bobra za dobru ocjenu. Veselim se novim Predinovim radovima.