U svojem novom romanu Marina Horkić zadire u jedno od najosjetljivijih razdoblja naših prostora, pedesetak burnih godina tijekom kojih su se smjenjivali sustavi, ideologije, uniforme i zastave, nametali i zabranjivali jezici.
Radnja romana smještena je na neimenovan jadranski otok, tršćanske obale i u zagrebačke osamdesete te prati tri generacije žena jedne podrijetlom otočke obitelji – Margu, njezinu kćer Emu i unuku Taru.
Dvoje daljih rođaka – prkosna i karizmatična Marga i bonvivan i sanjar talijansko-hrvatskog podrijetla Gvido, susreću se 1929. na obiteljskoj proslavi. Njihova isprekidana priča trajat će godinama i u jednom se trenutku nasilu prelomiti. Oboje su jednako izdvojeni iz okoline, ne zanimaju ih ideologije, velike sile i njihove igre, i čine nesretnu kombinaciju za olovna vremena. Pratimo i melankoličnu umjetnicu Emu i mladu Taru, inteligentnu djevojku koja traga za epilogom bakine priče.
Dobre zvijezde Mliječne staze roman je satkan od mediteranskih boja, zvukova, slika i sjećanja. Razbijajući strogi kronološki poredak, Marina Horkić napisala je kompleksan i intrigantan roman o sudbini jedne obitelji na čijim se leđima prelama teret tuđih zločina, podrijetla i odabira. Roman je to o ljubavi i ratu, te pokušaju da, na čiju god stranu uteg povijesti prevagnuo, pojedinac ostane vjeran sebi.
Great topic and potential, but one gets the feeling the author was too lazy to go into any depth regarding the time, the setting or the characters of her piece. Horkić does not let us know much of anyone’s inner thoughts or motivations, let alone introduce the historic context in which they develop. We see the places, the people who live in them and events that influenced their relationships from a remote distance. As if a gauzy curtain blurred all the significant details. We can only guess at what happened in each person’s past that has truly molded them. And so you end the book with more questions than answers, a feeling of emptiness and zero sympathy for anyone. It is a real shame, because some passages are beautifully written. Horkic resorts to a nice poetic expression, offering more in form than in substance. With some effort to make her people alive by letting them speak and delve into their past - for example mother-daughter bonding during the exile in Egypt? - and more attention to the historic setting, it could have been a really compelling novel. The material was there. In the hands of a skillful story teller, it could have been a masterpiece. But Horkić clearly lacks that kind of energy and remains on the surface of things. The book concludes with a banal line that seems to have come out of a high-school essay.