Dichter und Denker. Todesfuge und Schwarze Hefte – das Treffen in Todtnauberg Ein langjähriger Antisemit und der einzige Holocaust-Überlebende seiner Familie: Drei Mal begegneten sich Paul Celan und Martin Heidegger, zu Spaziergängen, zum Kaffee, zu Gesprächen. Was verband einen der wirkungsmächtigsten deutschen Philosophen und den bedeutendsten jüdischen Lyriker deutscher Sprache im 20. Jahrhundert, der dem ersten Treffen eines seiner bekanntesten Gedichte widmete: »Todtnauberg«? Diese drei Begegnungen sind in der deutschen Geistesgeschichte einzigartig. Hans-Peter Kunisch erzählt sie so dicht, so lebendig und anschaulich, wie dies erst neue Recherchen und Quellen möglich machen. So nah sind wir Paul Celan und Martin Heidegger bislang nicht gekommen. - Erstmals in einem Buch nacherzählt: die Lebensgeschichten, verbunden mit der besonderen Beziehung zwischen Celan und Heidegger – recherchiert in bislang unbekannten Quellen und bei den letzten Zeitzeugen - Aufwendig gestaltet, mit bedrucktem Vorsatzpapier - Mit Lesebändchen
Todtnauberg, odmah da se ogradim, nisam pročitala nego samo čitala tu i tamo dok se nije definitivno pokazalo da ovo nije knjiga za mene. Kuniš je imao jednu stvarno ozbiljnu ambiciju - da rekonstruiše, što verodostojnije, susrete Celana i Hajdegera i njihov složeni odnos (da li je Celan u životu imao jednostavan odnos s kim bilo? Odgovor se sam nameće) koji je kulminirao u danas legendarnom zajedničkom izletu do Hajdegerove planinske kolibice i razgovoru o kome ne znamo ništa precizno ali naslućujemo sve. U tu svrhu, Kuniš (doktorirao na temi Muzil/Šnicler/Kafka) je vrlo očigledno pročitao boga oca; ne samo more biografske i hermeneutičke literature i arhivske građe o svojim protagonistima već i sve o ljudima s kojima su oni dolazili u kontakt, od Ingeborg Bahman do germaniste Gerharda Nojmana. I tu se pojavljuje prvi problem: Kuniš želi da taj beskraj papira i razgovora sa savremenicima i njihovim potomcima sabije u jednu knjigu, tako da se Todnauberg svaki čas razgrana ili pusti neki pipak u novom smeru. Npr. da li ste znali da je Ingeborg Bahman s 23 godine (i slovima: dvadeset tri) doktorirala s jednim vrlo kritičkim prikazom Hajdegerove filozofije? Kuniš se tu ne zaustavi nego nam malo i prepriča disertaciju a onda se zamisli nad implikacijama za odnos Ingeborg i Celana. Čuli ste da je udovica Ivana Gola godinama proganjala Celana zbog izmišljenih plagijata? Saznaćete o njoj i sve što niste hteli (Kuniš se između ostalog otvoreno opredeljuje za i protiv u slučaju manje-više svih ljudi o kojima piše). I to je sve vrlo zanimljivo i čvrsto utemeljeno u bezbrojnim i gotovo uvek navedenim izvorima, mada ne uvek čvrsto narativno povezano, ali u nekom trenutku se naleti na drugi i mnogo veći problem: Kuniš, naime, nije napisao klasičnu biografiju, pa ni dvostruku biografiju Celana i Hajdegera, već je snebivljivo zagazio u fikciju. I tako malo-malo pa kaže nešto u stilu "dok je sedeo u najvećoj sali fakulteta, Hajdeger se pognute glave prisećao..." i onda počne da nam objašnjava čega se tačno prisećao. Najčešće je to skromni književni trik da se u jedan datum ubaci detaljan izveštaj o nečemu što se desilo mnogo ranije (ili će se jednom desiti). Ali povremeno se Kuniš malo osokoli pa nam kaže, recimo, šta je Celan mislio dok je sedeo u sobi i pripremao se na samoubistvo, ili čak zamišlja i pred nas iznosi razgovor svojih junaka. I tu je, što se mene tiče, nastupio kraj čitanju. Kuniš niti je dovoljno talentovan - a pre svega nema dovoljno smelosti - da ozbiljnije iskorači iz biografskih okvira, niti je kao mislilac baš na tom nivou (a ko pa i jeste) da može uverljivo da nam predoči razgovor Hajdegera i Celana u trenutku kad postane bitan i, barem što se Celana tiče, iskren. I tako taj užasni trenutak kad je (pretpostavlja se) Celan pokušao da od Hajdegera izvabi barem malčice priznanja da je pogrešio kad se svrstao uz fašizam ili nedajbože mrvu kajanja, i ka kome se uspinje ceo tekst - kod Kuniša na kraju samo kljokne u prilično bezbojnoj sceni.
A opet. Iz ove obimne knjige stvarno se svašta da saznati i naučiti, i mogu samo da je preporučim svima kojima ne smetaju dokumentarno-igrani filmovi i ne mrzi ih da na sličan način prosejavaju i ovo štivo.
Todtnauberg is a reconstruction of the attempts of a dialogue between Paul Celan and Martin Heidegger. Both were exploring the possibilities and limits of language, trying to say the unspeakable. The natural attraction never led to a dialogue, because their histories were tragically incompatible: Celan spent his life trying to confront his past, Heidegger spent it trying to avoid it. The book moves freely between quotes from letters or from witnesses to speculative accounts what Celan and Heidegger might have thought. This is problematic, but unavoidable. Wir wissen ja nicht, weißt du, wir wissen ja nicht, was gilt.
Das Buch verfolgt die (unmñgliche) Geschichte, die sich zwischen Martin Heidegger und Paul Celan gespielt hat. Der Verfasser hat die Merkbacher Archiven Celans untersucht. Dieses Buch wird sich zeigen, ein wesentlicher Beitrag für das Verständnis beider Genien zu sein.