U ovoj nemaloj knjižici, u stilu ispovijesti, ispričana je priča o posljednjim mjesecima premijera nepriznate Republike Donjeck - Aleksandra Zaharčenka. Ne! Zapravo, su to memoari samog pisca, koji je učestvovao u vojnim dešavanjima, te bio jedan od najbližih saradnika Zaharčenka.
Prilepina smatraju piscem nove vojne proze, ali Prilepin nije ništa više do neka čudna mješavina (bar u ovom romanu, jer samo to pročitah) Hemingveja i Dovlatova. Realizam i ogoljenost sa prstohvatom idealizma i slovenske gordosti.
Likovi su mu opisani kratkim i vivdnim crtama, ali ostaju u pozadini i blijede naspram samog piščevog lika. Zapravo, sva dešavanja ostaju blijedeći u pozadini, naspram samog Zahara. Dobija se osjećaj da čitava postavka dešavanja i dijapazon likova služi da Zahar opravda sebi svoje učestvovanje u samom sukobu. A uzevši u obzir da je kao mladić učestvovao u Čečenskom ratu, kroz roman provejava čitavo njegovo političko opredjeljenje, te se jasno iscrtava ideja nacinonalnog identitea, odnosno prava na isto.
Malo blijedo i povremeno fatamorgastično, ali zanimljivo štivo savremene ruske proze. Sa vrlo upitnim prevodom.