What do you think?
Rate this book
Ruth Tannenbaum: Roman
Salomon Tannenbaum bezieht 1920 Prügel auf die Fußsohlen, weil er nicht mit den Empfindlichkeiten des noch jungen Königreichs Jugoslawien rechnet. Seither sitzt ihm die Angst in den Knochen. 1928 heiratet er die Frau mit den größten Augen, die Zagreb je gesehen hat, und wenig später wird Töchterchen Ruth geboren, deren Augen noch größer sind und die eines Tages wegen dieser Augen zum Kinderstar am Zagreber Nationaltheater wird. Als kroatische Shirley Temple feiert sie wahre Triumphe, Triumphe, die nicht nur ihr, sondern der ganzen Familie zu Kopf steigen. Als die Deportationen beginnen, ist es aus mit dem Ruhm und bald auch mit dem Leben.
Miljenko Jergović gelingt mit "Ruth Tannenbaum" ein fantastischer Roman über eins der finstersten Kapitel nicht nur der jugoslawischen Geschichte. Er setzt damit zugleich Lea Deutsch ein Denkmal, deren totgeschwiegenes Schicksal ihm den Anstoß zum Schreiben gab. Es ist das international erfolgreichste Buch dieses innerhalb wie außerhalb seiner Heimat bedeutenden Erzählers.
Miljenko Jergović gelingt mit "Ruth Tannenbaum" ein fantastischer Roman über eins der finstersten Kapitel nicht nur der jugoslawischen Geschichte. Er setzt damit zugleich Lea Deutsch ein Denkmal, deren totgeschwiegenes Schicksal ihm den Anstoß zum Schreiben gab. Es ist das international erfolgreichste Buch dieses innerhalb wie außerhalb seiner Heimat bedeutenden Erzählers.
448 pages, Kindle Edition
First published January 1, 2006
27 people are currently reading
450 people want to read
About the author
Miljenko Jergović
79 books540 followersMiljenko Jergović is a Bosnian prose writer. Jergović currently lives and works in Zagreb, Croatia.
Jergović has established himself as a writer in both Bosnia and Herzegovina and Croatia, and his stories and novels have been translated into more than 20 languages. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include his debut Opservatorija Varšava (Warsaw Observatory, 1988); Hauzmajstor Šulc (Schultz the Repairman, 2000), both collections of poetry; a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994); the novels Mama Leone and Dvori od oraha ("The Mansion in Walnut," 2003; and the drama Kažeš, anđeo (You Say It's an Angel, 2000). Jergović is also a journalist and has published a collection of his articles in the acclaimed Historijska čitanka (A Reader in History, 1996).
His most recent work, Rabija i sedam meleka (Rabija and the Seven Angels), became a bestseller in Bosnia and Herezgovina only few days after it was published.
Jergović has established himself as a writer in both Bosnia and Herzegovina and Croatia, and his stories and novels have been translated into more than 20 languages. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include his debut Opservatorija Varšava (Warsaw Observatory, 1988); Hauzmajstor Šulc (Schultz the Repairman, 2000), both collections of poetry; a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994); the novels Mama Leone and Dvori od oraha ("The Mansion in Walnut," 2003; and the drama Kažeš, anđeo (You Say It's an Angel, 2000). Jergović is also a journalist and has published a collection of his articles in the acclaimed Historijska čitanka (A Reader in History, 1996).
His most recent work, Rabija i sedam meleka (Rabija and the Seven Angels), became a bestseller in Bosnia and Herezgovina only few days after it was published.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 39 reviews
January 31, 2019
Evo samo dvije kratke impresije zasad. Dok sam čitala Dvore od oraha pitala sam se kako ikome pored Jergovića uopšte padne na pamet da piše. Nakon Rute mi tek nije jasno. Pa da je samo nju napisao zaslužio je Nobelovu nagradu. Eto.
Ruta Tannenbaum je priča o djevojčici jevrejskog porijekla Lei Dajč, najmlađoj glumici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, čudu od djeteta, hrvatskoj Širli Templ i Ani Frank koja je svoju uspješnu karijeru završila u Aušvicu. Teška i potresna priča puna ironije svojstvene samo Jergoviću, a opet nekako, uprkos stravičnoj tematici koju obrađuje, prelijepa. Ne znam to objasniti. Jergović umije u ljudima probuditi prijatne emocije, one duboke, najljudskije. Nemam adekvatnih riječi kojima bih objasnila raskoš njegovog talenta, širinu njegove perspektive, dubinu zapažanja, intenzitet emocija koje pokrene,..
Snažan i veoma važan roman, moglo bi se čak reći i vječito aktuelan, nažalost. Ne znam (nisam toliko toga čitala) i ne vjerujem da je iko dosad u književnosti na ovakav način obradio stvarne nacističke strahote. Jergović svojim književnim likovima od kojih su neki, kako kaže, samo to, dakle književni, a drugi stvarni, daje stvarne osobine. Savršeno ih portretira, baš kao ljude od krvi i mesa, sa svim svojim vrlinama i mračnim tajnama, sa svim svojim ljudskim slabostima, vrlo vjerodostojno i autentično. Stvarno sam fascinirana kako neko piše tako kvalitetno o zastrašujućim istorijskim činjenicama, besprekorno, izvanredno, čarobno! Ako trebate pročitati samo jednu knjigu o užasima holokausta, neka to bude ova jer istinsko saosjećanje može probuditi samo jedna ovakva priča, nikako neka koja ljude svede na brojeve i prikaže potpuno crno-bijele. Ovo je knjiga koja će zauzeti posebno mjesto na vašim policama. Ono počasno.
"Branko Mikoci naježio se kada su ga pogledale oči Rute Tannenbaum. Bile su to najveće oči koje je on u životu sreo i djelovale su pametnije i starije, ne samo od tog šestogodišnjeg djeteta nego i od svih ljudi koji su se našli u dvorani za baletne probe... U tim starim i pametnim dječjim očima Mikoci je našao ono što je uzalud tražio od svojih glumica kada bi im govorio da ne mlataraju rukama, jer to nije gluma nego težak oblik neurastenije, kakvome je mjesto u Stenjevcu a ne u Hrvatskome narodnom kazalištu..."
"Sve važno što čovjek o sebi može reći, svaka istina o njemu koja biva izrečena u tišini, kazuje se očima. A glumci koji ne igraju očima, nego se krevelje, mlataraju rukama i topoću po sceni, vjerovatno jesu najmnogobrojniji i publici najrazumljiviji, jer su joj i najsličniji, ali oni, zapravo, i nisu pravi glumci nego su žongleri, koji ne znaju čak ni žonglirati, i deklamatori, koji nikada nijedan tekst nisu u stanju uvjerljivo izgovoriti jer sve što govore, oni govore poput Čehinja po opatijskim i dubrovačkim plažama, koje se sunčanim naočalama ne brane od sunca nego sakrivaju svoje sitne i pohlepne svinjske očice koje, kao i oči većine naših glumaca, uspijevaju dočarati samo jedno duševno stanje: blagu predjesenju tupost raskvašene slavenske duše.
A ta ga je djevojčica gledala na stotinu načina koje je on mogao prepoznati, i još na najmanje toliko načina koji su mu nepoznati, ali zbog kojih kazalište i postoji. Da nije očiju, predstave bi se igrale u mraku."
Ruta Tannenbaum je priča o djevojčici jevrejskog porijekla Lei Dajč, najmlađoj glumici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, čudu od djeteta, hrvatskoj Širli Templ i Ani Frank koja je svoju uspješnu karijeru završila u Aušvicu. Teška i potresna priča puna ironije svojstvene samo Jergoviću, a opet nekako, uprkos stravičnoj tematici koju obrađuje, prelijepa. Ne znam to objasniti. Jergović umije u ljudima probuditi prijatne emocije, one duboke, najljudskije. Nemam adekvatnih riječi kojima bih objasnila raskoš njegovog talenta, širinu njegove perspektive, dubinu zapažanja, intenzitet emocija koje pokrene,..
Snažan i veoma važan roman, moglo bi se čak reći i vječito aktuelan, nažalost. Ne znam (nisam toliko toga čitala) i ne vjerujem da je iko dosad u književnosti na ovakav način obradio stvarne nacističke strahote. Jergović svojim književnim likovima od kojih su neki, kako kaže, samo to, dakle književni, a drugi stvarni, daje stvarne osobine. Savršeno ih portretira, baš kao ljude od krvi i mesa, sa svim svojim vrlinama i mračnim tajnama, sa svim svojim ljudskim slabostima, vrlo vjerodostojno i autentično. Stvarno sam fascinirana kako neko piše tako kvalitetno o zastrašujućim istorijskim činjenicama, besprekorno, izvanredno, čarobno! Ako trebate pročitati samo jednu knjigu o užasima holokausta, neka to bude ova jer istinsko saosjećanje može probuditi samo jedna ovakva priča, nikako neka koja ljude svede na brojeve i prikaže potpuno crno-bijele. Ovo je knjiga koja će zauzeti posebno mjesto na vašim policama. Ono počasno.
"Branko Mikoci naježio se kada su ga pogledale oči Rute Tannenbaum. Bile su to najveće oči koje je on u životu sreo i djelovale su pametnije i starije, ne samo od tog šestogodišnjeg djeteta nego i od svih ljudi koji su se našli u dvorani za baletne probe... U tim starim i pametnim dječjim očima Mikoci je našao ono što je uzalud tražio od svojih glumica kada bi im govorio da ne mlataraju rukama, jer to nije gluma nego težak oblik neurastenije, kakvome je mjesto u Stenjevcu a ne u Hrvatskome narodnom kazalištu..."
"Sve važno što čovjek o sebi može reći, svaka istina o njemu koja biva izrečena u tišini, kazuje se očima. A glumci koji ne igraju očima, nego se krevelje, mlataraju rukama i topoću po sceni, vjerovatno jesu najmnogobrojniji i publici najrazumljiviji, jer su joj i najsličniji, ali oni, zapravo, i nisu pravi glumci nego su žongleri, koji ne znaju čak ni žonglirati, i deklamatori, koji nikada nijedan tekst nisu u stanju uvjerljivo izgovoriti jer sve što govore, oni govore poput Čehinja po opatijskim i dubrovačkim plažama, koje se sunčanim naočalama ne brane od sunca nego sakrivaju svoje sitne i pohlepne svinjske očice koje, kao i oči većine naših glumaca, uspijevaju dočarati samo jedno duševno stanje: blagu predjesenju tupost raskvašene slavenske duše.
A ta ga je djevojčica gledala na stotinu načina koje je on mogao prepoznati, i još na najmanje toliko načina koji su mu nepoznati, ali zbog kojih kazalište i postoji. Da nije očiju, predstave bi se igrale u mraku."
August 1, 2017
Miljenko Jergović jedan je od malobrojnih pisaca čijom sam ja naracijom opčinjena od prve do poslednje rečenice. Isto važi i u ovom slučaju, s tim što se „Ruta Tannenbaum“ donekle razlikuje od drugih Jergovićevih dela.
Priča o zagrebačkoj glumačkoj senzaciji i (jevrejskom) čudu od deteta u godinama između dva svetska rata i u osvit holokausta uz sve digresije i izlete, kojih svakako da ima, iznenađujuće je linearna. A Ruta u njoj jeste paradigma, ali nije od trajnog značaja (što je i snažna paralela sa njenom pozicijom u pozorišnom svetu). Najintrigantniji likovi su njen deda, prvi sused i otac, dok je glavni lik po svoj prilici cela zagrebačka međuratna čaršija kao jedno veliko kolektivno biće.
Nailazi se tu i na očekivanu malograđanštinu i na licemerje samoproklamovanih viših krugova i na otuđenost i supkulturu svojstvene svakoj metropoli. (Pretpostavljam da je pitanje ličnog tumačenja da li je ta slika mizantropska ili realistična.) Paradoksalno je da je najupečatljivije ono čega nema: nema ama baš nikakvog sentimenta ili patosa. Od protagonista koji se izdvajaju kao individue primetno je da niti su likovi stradalih Jevreja naročito plemeniti niti su likovi kolaboracionista naročito zli. Zajedničko im je da su naprosto samo ljudi, pa su samim ti i saosećajni i nadobudni i priprosti i zbunjeni i uplašeni i slabi i privrženi. Ali svakako nisu besprekorna uzvišena bića i nisu zveri iz hobija. Ljudi su. I zato ni ovo nije priča o nekakvom nepojmljivom i apstraktnom zlu, već o tome šta ljudi čine ljudima. I priča o tome kako se menjaju (ili menjamo?), jer je dinamični kroki o tome kako pristojan i namučen pripadnik radničke klase postaje krvolok među najjačim utiscima u romanu.
Prve dve trećine romana posvećenu su gradnji likova i atmosfere, pa mi se činilo da je tok tu usporeniji i katkad mi je nedostajalo Jergovićevo karakteristično poentiranje. Dinamika začinjena ironijom i gorčinom dolazi pred kraj, negde sa invazijom na Poljsku (evo čak i formalne ironije). Zato početak priče nudi skoro lirske paralelizme, dok se, kako se približavamo uspostavljanju nacističkog režima i početku rata, formira veoma osoben „nacionalsocijalistički ključ“ u kom se opažanja i događaji iz sasvim drugog konteksta fino projektuju na navirući fašizam i stvaraju anticipaciju koju likovi ne prepoznaju, a čitaocu je krajnje crna i očigledna.
Priča o zagrebačkoj glumačkoj senzaciji i (jevrejskom) čudu od deteta u godinama između dva svetska rata i u osvit holokausta uz sve digresije i izlete, kojih svakako da ima, iznenađujuće je linearna. A Ruta u njoj jeste paradigma, ali nije od trajnog značaja (što je i snažna paralela sa njenom pozicijom u pozorišnom svetu). Najintrigantniji likovi su njen deda, prvi sused i otac, dok je glavni lik po svoj prilici cela zagrebačka međuratna čaršija kao jedno veliko kolektivno biće.
Nailazi se tu i na očekivanu malograđanštinu i na licemerje samoproklamovanih viših krugova i na otuđenost i supkulturu svojstvene svakoj metropoli. (Pretpostavljam da je pitanje ličnog tumačenja da li je ta slika mizantropska ili realistična.) Paradoksalno je da je najupečatljivije ono čega nema: nema ama baš nikakvog sentimenta ili patosa. Od protagonista koji se izdvajaju kao individue primetno je da niti su likovi stradalih Jevreja naročito plemeniti niti su likovi kolaboracionista naročito zli. Zajedničko im je da su naprosto samo ljudi, pa su samim ti i saosećajni i nadobudni i priprosti i zbunjeni i uplašeni i slabi i privrženi. Ali svakako nisu besprekorna uzvišena bića i nisu zveri iz hobija. Ljudi su. I zato ni ovo nije priča o nekakvom nepojmljivom i apstraktnom zlu, već o tome šta ljudi čine ljudima. I priča o tome kako se menjaju (ili menjamo?), jer je dinamični kroki o tome kako pristojan i namučen pripadnik radničke klase postaje krvolok među najjačim utiscima u romanu.
Prve dve trećine romana posvećenu su gradnji likova i atmosfere, pa mi se činilo da je tok tu usporeniji i katkad mi je nedostajalo Jergovićevo karakteristično poentiranje. Dinamika začinjena ironijom i gorčinom dolazi pred kraj, negde sa invazijom na Poljsku (evo čak i formalne ironije). Zato početak priče nudi skoro lirske paralelizme, dok se, kako se približavamo uspostavljanju nacističkog režima i početku rata, formira veoma osoben „nacionalsocijalistički ključ“ u kom se opažanja i događaji iz sasvim drugog konteksta fino projektuju na navirući fašizam i stvaraju anticipaciju koju likovi ne prepoznaju, a čitaocu je krajnje crna i očigledna.
Read
June 26, 2025Bura koju je ovaj rukopis izazvao bila je posve očekivana, i vrlo verovatno lako predvidiva. Tekst je na svakoj stranici vrištao tražeći reakcije, gotovo oholo i razuzdano provocirao sukobe, i sasvim otvoreno pljuvao u lice gradu u kom su se smestili radnja priče i autor koji ju je stvorio. Sećam se te bure kroz maglu i pesak studentske mladosti, imponovala mi je jer je zvučala kao orkestrirana simfonija dekadentnog prostora koji se ni oko naziva jezika kojim svi govorimo ne može dogovoriti, ali ume da reaguje jednolično i složno kad ga se nagazi na nezgodna mesta. Mislio sam, i to se sećam, da je najveći živi autor tog jezika opet stvorio remek delo kojeg večna provincija ne može oprostiti. Sve sam to mislio, bez da sam Rutu čitao. Sećam se, verovao sam da sam je bura reakcija bila dovoljna da mi je sve jasno, da i ne moram čitati i da ću svakako nepogrešivo osećati i pamtiti, tu nežnu čistu dušu devojčice koju je sa milionima drugih progutao Holokaust.
Neko vreme iza toga, pojavila se Srda Kapurova, ulična plesačica u istom gradu, predivna i mistična devojka koja je oko sebe okupila 5 izbegličkih priča, u istom gradu u kom je autor prethodno smestio Rutu. Srda je bila original, Srda je bila pokret, Srda je bila metafora, a grad koji ju je ubio bio je opet kanda malko pljunut, ali ne otvoreno, ne u lice i ne tako bezobzirno i krležijanski snažno kao u Rutinom slučaju. Shvatiću to tek sada, kada sam i ovu knjigu napokon pročitao.
Kao što će vam mnogi, pa i na ovom sajtu reći, ovo i nije knjiga o Ruti, a nije ni o holokaustu, a nije ni važno da vam se kaže o čemu je. Knjiga je možda i nepotreban pokušaj da se autor obračuna sa gradom koji ga nikada nije prihvatio, kojega on nikada nije prihvatio, a u takvim sukobima pobednika nikada nema. Gradovi ostaju i žive svoje komplekse, frustracije, lažnu istoriju i skrivena lica. Autori odlaze, ali iza njih isto večno ostaju priče o gradovima koje su mrzeli i čije su niti savršeno opisali.
I znate šta, u buri koja je onomad nekontrolisano duvala reakcije na Rutu, bilo je sasvim tačnih primedbi. O besmislenoj potrebi da se bude Krleža preko svake mere, o upitnoj sposobnosti da se uhvati duh vremena i prostora (sećam se sličnog Arsenijevićeg pokušaja sa onim avijatičarem, divna priča ali bolno nevojvođanska), o besu iz kojeg izvire prevelik broj priča i likova.
A opet, i pored toga, sposobnost da se od jasenovačkog kišnog pakla u kafani napravi poetski spis, da se od ohole i razmažene devojčice napravi beskonačno nežna duša koju ćeš staviti u naslov i poslednji kadar knjige, u međuvremenu tvoreći savršene mitske likove od železničkih skretničara, ta sposobnost nastavlja da očarava. Veliki je Miljenko i u svojim najmanje velikim delima.
Neko vreme iza toga, pojavila se Srda Kapurova, ulična plesačica u istom gradu, predivna i mistična devojka koja je oko sebe okupila 5 izbegličkih priča, u istom gradu u kom je autor prethodno smestio Rutu. Srda je bila original, Srda je bila pokret, Srda je bila metafora, a grad koji ju je ubio bio je opet kanda malko pljunut, ali ne otvoreno, ne u lice i ne tako bezobzirno i krležijanski snažno kao u Rutinom slučaju. Shvatiću to tek sada, kada sam i ovu knjigu napokon pročitao.
Kao što će vam mnogi, pa i na ovom sajtu reći, ovo i nije knjiga o Ruti, a nije ni o holokaustu, a nije ni važno da vam se kaže o čemu je. Knjiga je možda i nepotreban pokušaj da se autor obračuna sa gradom koji ga nikada nije prihvatio, kojega on nikada nije prihvatio, a u takvim sukobima pobednika nikada nema. Gradovi ostaju i žive svoje komplekse, frustracije, lažnu istoriju i skrivena lica. Autori odlaze, ali iza njih isto večno ostaju priče o gradovima koje su mrzeli i čije su niti savršeno opisali.
I znate šta, u buri koja je onomad nekontrolisano duvala reakcije na Rutu, bilo je sasvim tačnih primedbi. O besmislenoj potrebi da se bude Krleža preko svake mere, o upitnoj sposobnosti da se uhvati duh vremena i prostora (sećam se sličnog Arsenijevićeg pokušaja sa onim avijatičarem, divna priča ali bolno nevojvođanska), o besu iz kojeg izvire prevelik broj priča i likova.
A opet, i pored toga, sposobnost da se od jasenovačkog kišnog pakla u kafani napravi poetski spis, da se od ohole i razmažene devojčice napravi beskonačno nežna duša koju ćeš staviti u naslov i poslednji kadar knjige, u međuvremenu tvoreći savršene mitske likove od železničkih skretničara, ta sposobnost nastavlja da očarava. Veliki je Miljenko i u svojim najmanje velikim delima.
February 5, 2019
Ruta Tannenbaum je Jergovićev prvi roman koji je u potpunosti udaljen od Bosne. On obrađuje veliku i uvijek traumatičnu tematiku: sudbinu Jevreja u doba Drugog svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). „Ruta“ je izazvala neslaganja i brojne komentare u kojima Jergoviću zamjeraju nepoznavanje predratnog Zagreba, pa čak i mržnju prema gradu i njegovim stanovnicima. Izgleda da je Jergović ovim romanom naljutio cijeli Zagreb, ako ne i cijelu Hrvatsku, uključujući i neke Židove.
Kao i uvijek kada se piše o „škakljivim“ temama, posebno onima koje autor crpi iz historijskih izvora, dolazi do sporova u intelektualnim krugovima. Jergović možda jeste naš najprevođeniji autor i jedan od najboljih pisaca mlađe generacije, ali zbog tematike koju obrađuje u svojim djelima u posljednje vrijeme, on često dolazi u sukobe sa okolinom koja mu automatski spočitava i kvalitet.
U ovom djelu Jergović se više nego ikada prije odmakao od umnogome sebi svojstvene sentimentalnosti i samo je daleki posmatrač.
Nema ovdje crnog ili bijelog, odvratnog ili simpatičnog lika. Na stranicama „Rute Tannenbaum“ nema heroja na kakve smo navikli u knjigama sa ovakvom tematikom. Čak je i sama protagonistkinja antiheroina, jedna razmažena i ohola djevojčica koja često manipulira ljudima oko sebe kako bi dobila ono što želi.
Na ovaj način autor želi pokazati da žrtve nacističkog užasa nisu samo nevine žrtve kakvima su često predstavljani kroz historiju. I oni su, naime, samo ljudi. Neki su bili dobri, neki zlobni i proračunati. Kao što ni krvnik ne mora nužno biti loš. Na nesreću, nekad nam ideologije jednostavno bivaju nametnute, bez da nas iko pita želimo li ih, kao što se desilo i nama u bivšoj Jugoslaviji 90-ih godina prošlog vijeka.
Roman Ruta Tannenbaum nije tek puko prikazivanje događaja u predratnom Zagrebu, iako je sam grad u ovom romanu predstavljen kao krležijanska provincija puna mediokriteta koji po svaku cijenu prate modu, čak i kada je novi trend — nasilje.
Jergović, tačnije lirski subjekt, u ovom romanu posmatra, ne miješa se i ne sudi. Njegova osnovna preokupacija je da nam kaže „šta“, nikako „zašto“. On samo jasno i glasno analizira mentalitet gomile neposredno i u vrijeme katastrofe.
Ruta Tannenbaum je roman o jednom društvu koje ne razmišlja, već slijepo slijedi nametnute ideale, a ideologija uvijek guta malog čovjeka. Možda je roman podigao toliko prašine u komšiluku upravo zbog činjenice da nije prvi put da se ovakva kritika prošlosti pretvori u prikaz budućnosti, samo ako nismo dovoljno pažljivi.
Kao i uvijek kada se piše o „škakljivim“ temama, posebno onima koje autor crpi iz historijskih izvora, dolazi do sporova u intelektualnim krugovima. Jergović možda jeste naš najprevođeniji autor i jedan od najboljih pisaca mlađe generacije, ali zbog tematike koju obrađuje u svojim djelima u posljednje vrijeme, on često dolazi u sukobe sa okolinom koja mu automatski spočitava i kvalitet.
U ovom djelu Jergović se više nego ikada prije odmakao od umnogome sebi svojstvene sentimentalnosti i samo je daleki posmatrač.
Nema ovdje crnog ili bijelog, odvratnog ili simpatičnog lika. Na stranicama „Rute Tannenbaum“ nema heroja na kakve smo navikli u knjigama sa ovakvom tematikom. Čak je i sama protagonistkinja antiheroina, jedna razmažena i ohola djevojčica koja često manipulira ljudima oko sebe kako bi dobila ono što želi.
Na ovaj način autor želi pokazati da žrtve nacističkog užasa nisu samo nevine žrtve kakvima su često predstavljani kroz historiju. I oni su, naime, samo ljudi. Neki su bili dobri, neki zlobni i proračunati. Kao što ni krvnik ne mora nužno biti loš. Na nesreću, nekad nam ideologije jednostavno bivaju nametnute, bez da nas iko pita želimo li ih, kao što se desilo i nama u bivšoj Jugoslaviji 90-ih godina prošlog vijeka.
Roman Ruta Tannenbaum nije tek puko prikazivanje događaja u predratnom Zagrebu, iako je sam grad u ovom romanu predstavljen kao krležijanska provincija puna mediokriteta koji po svaku cijenu prate modu, čak i kada je novi trend — nasilje.
Jergović, tačnije lirski subjekt, u ovom romanu posmatra, ne miješa se i ne sudi. Njegova osnovna preokupacija je da nam kaže „šta“, nikako „zašto“. On samo jasno i glasno analizira mentalitet gomile neposredno i u vrijeme katastrofe.
Ruta Tannenbaum je roman o jednom društvu koje ne razmišlja, već slijepo slijedi nametnute ideale, a ideologija uvijek guta malog čovjeka. Možda je roman podigao toliko prašine u komšiluku upravo zbog činjenice da nije prvi put da se ovakva kritika prošlosti pretvori u prikaz budućnosti, samo ako nismo dovoljno pažljivi.
May 24, 2017
Jergović je radnju ovog romana smjestio u Zagreb, godine prije dolaska II Svjetskog rata. Na kraju romana pronalazimo podatak da je autor ustvari htio napisati biografiju Lee Deutsch, Jevrejke koja je sa svega 16 godina odvedena u logor. Ona je u svom kratkom životu proglašena čudom od djeteta i ostvarila zavidnu glumačku karijeru u Zagrebu zbog čega je proglašena i hrvatskom Shirley Temple. Ruta ipak nije Lea kako to autor napominje, njeni roditelji nemaju nikakvu sličnost sa njenim književnim roditeljima, ali ipak pronalazimo neke podudarnosti. U romanu se pojavljuju neke stvarne ličnosti, neke su, naravno, fiktivne, citiraju se tadašnje novine, te pratimo atmosferu pred dolazak II Svjetskog rata sve do konačnog stvaranja NDH i početka odvođenja Jevreja.
U fokusu su dvije porodice, Ruta, njeni otac, majka i djed, te porodica iz susjedstva. Jedina zamjerka romanu je srednji dio koji ima previše bespotrebnih opisa i detalja, ali prvi i posljednji dio su stvarno izvrsni i čitalac naposlijetku ne može, a da se ne suosjeća sa Rutinom sudbinom i pita se šta bi bilo da je ona, ustvari Lea Deutsch, preživjela? Da li bi nastavila svoju karijeru izvrsne glumice, da li bi i danas bila živa... Isto tako čitalac ne može, a da se ne suosjeća sa građanima koje je sistem u II Svjetskom ratu mučki terorizirao i ponižavao.
U fokusu su dvije porodice, Ruta, njeni otac, majka i djed, te porodica iz susjedstva. Jedina zamjerka romanu je srednji dio koji ima previše bespotrebnih opisa i detalja, ali prvi i posljednji dio su stvarno izvrsni i čitalac naposlijetku ne može, a da se ne suosjeća sa Rutinom sudbinom i pita se šta bi bilo da je ona, ustvari Lea Deutsch, preživjela? Da li bi nastavila svoju karijeru izvrsne glumice, da li bi i danas bila živa... Isto tako čitalac ne može, a da se ne suosjeća sa građanima koje je sistem u II Svjetskom ratu mučki terorizirao i ponižavao.
October 3, 2019
Ruta Tannenbaum je lik nastao inspiriran životom mlade glumice "zagrebačke Shirley Temple", Lee Duetsch, koja je podijelila tragičnu manjinsku sudbinu židovskog naroda Europe 40tih godina prošlog stoljeća. U ovom romanu dominantni su opisi društvenih odnosa, atmosfera kod ljudi pred 2.svjetski rat u Zagrebu. Jergović je puno maštovitiji kada pripovijeda o Bosni.
April 16, 2025
…”Priča o tome kako čovjek drugom čovjeku postane nevidljiv i kako se iz toga rađa svako zlo. Kako je lako zatvoriti jedno oko a poslije i drugo.”
Lišen ”uredno prekrečene fasade�� - ovaj roman opisuje društvo koje je izgubilo ljudskost i upozorava na stvari koje se ne smiju zaboraviti.
Lišen ”uredno prekrečene fasade�� - ovaj roman opisuje društvo koje je izgubilo ljudskost i upozorava na stvari koje se ne smiju zaboraviti.
August 1, 2019
Sve do pred sam kraj čitanja ovog Jergovićevog romana (inspirisanog životom Lee Dajč, jevrejske devojčice koja se proslavila kao glumica u međuratnom Zagrebu, a potom doživela sudbinu većine Jevreja u Drugom svetskom ratu) nisam bila sasvim sigurna šta da mislim. Ponajmanje je ovo bila priča o životu Rute Tannenbaum, Leine književne inkranacije. Umesto priče o devojčici vanserijskog talenta, stranicu za stranicom slagala se slika ondašnjeg Zagreba, kao i Kraljevine uopšte, sačinjena od portreta malih ljudi, naizgled nebitnih događaja i legendi, ne nužno direktno povezanih sa junakinjom iz naslova. A onda, nakon što sam zatvorila i poslednju stranu, shvatila sam da priču o Ruti (i Lei, mada njih dve ne treba izjednačavati) nije trebalo pričati ni na koji drugi način, jer te priče ne bi ni bilo bez svih tih malih, beznačajnih ljudi i umišljenih veličina, koji u zlo koje je bukvalno gutalo i malu decu, ili nisu verovali, ili su pred njim ćutali (neki se njime i okoristivši). Jedino na taj način ispričana, priča o Ruti je kompletna i smislena, a time i gorča i potresnija.
January 20, 2022
Ne. Jednostavno ne.
(P. S. Ovime sam dala još jednu priliku Miljenku Jergoviću, no to mi je - i ako čovjek nikad ne bi smio reći nešto tako sigurno - i zadnja njegova knjiga. Nemam živaca za njegova petljanja.)
(P. S. Ovime sam dala još jednu priliku Miljenku Jergoviću, no to mi je - i ako čovjek nikad ne bi smio reći nešto tako sigurno - i zadnja njegova knjiga. Nemam živaca za njegova petljanja.)
Read
August 16, 2025Iz romana u roman, Miljenko Jergović mi potvrđuje da je jedan od najvećih regionalnih pisaca današnjice. Zato mi i jeste uvek teško napisati prikaz za neki njegov roman. Jako bih voleo da ga jednog dana krunišu i Nobelovom nagradom, mislim da bi bio sjajan kandidat za to. Ako ga do sada niste čitali, imate moju veliku preporuku - koji god njegov roman da izaberete, nećete pogrešiti (moje preporuke su “Selidba”, “Dvori od oraha”, pa čak i neverovatno originalni “Nezemaljski izraz njegovih ruku” - izuzetna dela). Njegov roman “Ruta Tannembaum” mi je na radaru već nekoliko godina, i očigledno je trebalo da dočekam reizdanje da bih se bacio na čitanje.
Posebno je zanimljivo što je roman inspirisan stvarnom pričom Lee Dajč, devojčice jevrejskog porekla i najmlađe glumice Hrvatskog narodnog kazališta, koju su poređivali sa Širli Templ zbog njenog izuzetnog talenta. Za razliku od Širli, Lea je završila u Aušvicu kao i većina jevreja u Drugom svetskom ratu - i upravo tako počinje i ovaj roman. Ipak, Ruta nije Lea - njihovi životi nisu skroz isti iako postoje jasne paralele, poput iste ulice u kojoj su živele. Razlika je tek u broju kuće, ali sve to Jergović objasni na kraju romana u pogovoru.
Radnja je smeštena u predratni Zagreb i prati dve porodice - Rutinu i jednu komšijsku. To je jedan od onih romana u kojima pratimo isprepletane sudbine više likova, kroz porodične i druptvene odnose u jednom izrazito turbulentnom vremenu. Jergovićevi likovi su, kao i uvek, sjajno razrađeni. On ima neverovatno oko za detalje, što se recimo odlično vidi u romanu “Selidba”. I sama Ruta je vrlo specifična - ona je antiheroina. Često je razmežena, sklona manipulaciji, odlučna da dobije ono što želi. Uostalom, kao prava zvezda koja je postala popularna jako mlada. Kroz roman defiluje čitava galerija likova, od kojih su neki zasnovani na stvarnim osobama iz tog perioda. I to je ono što Jergović radi besprekorno - oživljava atmosferu vremena i prostora na najautentičniji način. Kroz njegove stranice čitamo tadašnje novine, slušamo o istorijskim događajima, pratimo stvarne razgovore ljudi koji su nekada hodali zagrebačkim ulicama.
“Ruta Tannenbaum” je roman o društvu, o porodici, o ratu i identitetnu. Ovo je knjiga duboke empatije i jako snažne naracije. Jergović je majstorski ispripovedao priču o Lei Dajč, odnosno Ruti, na način koji je emotivan, dirljiv, dubok i ozbiljan. Kao i svaki njegov roman - velika preporuka.
Radnja je smeštena u predratni Zagreb i prati dve porodice - Rutinu i jednu komšijsku. To je jedan od onih romana u kojima pratimo isprepletane sudbine više likova, kroz porodične i druptvene odnose u jednom izrazito turbulentnom vremenu. Jergovićevi likovi su, kao i uvek, sjajno razrađeni. On ima neverovatno oko za detalje, što se recimo odlično vidi u romanu “Selidba”. I sama Ruta je vrlo specifična - ona je antiheroina. Često je razmežena, sklona manipulaciji, odlučna da dobije ono što želi. Uostalom, kao prava zvezda koja je postala popularna jako mlada. Kroz roman defiluje čitava galerija likova, od kojih su neki zasnovani na stvarnim osobama iz tog perioda. I to je ono što Jergović radi besprekorno - oživljava atmosferu vremena i prostora na najautentičniji način. Kroz njegove stranice čitamo tadašnje novine, slušamo o istorijskim događajima, pratimo stvarne razgovore ljudi koji su nekada hodali zagrebačkim ulicama.
“Ruta Tannenbaum” je roman o društvu, o porodici, o ratu i identitetnu. Ovo je knjiga duboke empatije i jako snažne naracije. Jergović je majstorski ispripovedao priču o Lei Dajč, odnosno Ruti, na način koji je emotivan, dirljiv, dubok i ozbiljan. Kao i svaki njegov roman - velika preporuka.
June 13, 2017
Cuantas historias se pierden, la guerra se lleva mucho, cosas que son importantes, es grato leer cosas como esta libre version de la historia de una niña, Lea Deutsch, se le bautiza con el nombre de Ruta Tannenbaum, la historia de su familia, de como se vivia el miedo a salir, es un libro muu bueno, sin ser demasiado explicito, como sucede en muchas ocasiones en libros de la guerra mundial, te llena de interes por saber como era la verdadera genio, lastima que no existe mucho material para hacwrse de mas idea de ella, sin embargo este libro te lleva a las circunstancias y el desarrollo de una Croacia opresora.
February 15, 2019
Nakon 50 stranica htjela sam odustati. Depresivan roman s bolesnim likovima. Bolesno vrijeme radnje. Ali kad malo bolje razmislim za određene manjine u Hrvatskoj ni danas nije puno bolje. Jedina osoba koja mi se činila normalnom na kraju romana postaje ustaša i ubojica. Gubi li Jergović vjeru i povjerenje u ljude?
March 12, 2019
Una bella scoperta: mi aspettavo una biografia e ho invece trovato un volume ricco di informazioni e spunti di riflessione su aspetti della storia balcanica che non conoscevo.
Jergovic ha una penna scorrevolissima ma al tempo stesso estremamente pungente, che non fa sconti e mette a nudo la realtà croata degli anni '40 in maniera lucida e cristallina.
La storia di Ruta Tannenbaum, la Shirley Temple dei Balcani, liberamente ispirata a quella della realmente esistita Lea Deutsch è un escamotage letterario per raccontare invece la Croazia nei suoi vari strati sociali, culturali ed etnici alla vigilia dell'arrivo del nazionalsocialismo.
Un incredibile mosaico composto dalle voci di vari protagonisti che, ognuno con il proprio tassello, contribuiscono a dare l'idea completa dei mutamenti sociali e culturali che hanno investito la Croazia negli anni '40.
Jergovic ha una penna scorrevolissima ma al tempo stesso estremamente pungente, che non fa sconti e mette a nudo la realtà croata degli anni '40 in maniera lucida e cristallina.
La storia di Ruta Tannenbaum, la Shirley Temple dei Balcani, liberamente ispirata a quella della realmente esistita Lea Deutsch è un escamotage letterario per raccontare invece la Croazia nei suoi vari strati sociali, culturali ed etnici alla vigilia dell'arrivo del nazionalsocialismo.
Un incredibile mosaico composto dalle voci di vari protagonisti che, ognuno con il proprio tassello, contribuiscono a dare l'idea completa dei mutamenti sociali e culturali che hanno investito la Croazia negli anni '40.
February 18, 2020
Jednostavno, predosadno....Jergović baulja i gubi se.Neka promjeni zanimanje, umjesto lošeg pisca uvjeren sam da bi bio odličan vrtni patuljak.
January 20, 2020
Da se ne zaboravi. I da se ne ponovi. Opet i opet treba pisati knjige sa ovom tematikom, jer zaboravan je ovaj naš ljudski soj, pa nas valja podsetiti za kakve smo svireposti i zlocine sposobni.
Predratni Zagreb oživeo je u Jergovicevim opisima, u ducanima, kafanama, pozorištu, na ulicama, parkovima, u govoru, na licima i usnama njegovih stanovnika. Zagrepcani, poput Džojsovih Dablinaca, udišu život ovom romanu. Tako sam uživala čitajući stranice u kojima je grad protagonista, zamisljajuci ta stara vremena.
Taj pomalo sentimentalno opisani stari Zagreb iznedrio je jednu neobičnu devojčicu, vragolastu pametnicu, veliku umetnicu, vrsnu glumicu. Jevrejku Ritu Tanenbaum.
Šta se desilo sa jačanjem ustaškog pokreta u Hrvatskoj i izbijanjem rata, opisace Jergovic na jedan tako bolan i tužan način, da se postidiš što pripadaš istom tom ljudskom rodu koji je nemilosrdno ubijao nedužne.
Ovo je, inače, prva Jergoviceva knjiga koju sam procitala, i koliko su mi ga hvalili, valjda sam očekivala da me jednostavno obori s nogu. Nije, ali sudbina Rute Tanenbaum me je duboko pogodila i vraća mi se u misli, nemoguće je ne razmišljati o knjizi dugo posle završetka čitanja.
Čekam da čitam sledeću, i nadam se još boljem. Očekujem Andrića 21. veka.
Predratni Zagreb oživeo je u Jergovicevim opisima, u ducanima, kafanama, pozorištu, na ulicama, parkovima, u govoru, na licima i usnama njegovih stanovnika. Zagrepcani, poput Džojsovih Dablinaca, udišu život ovom romanu. Tako sam uživala čitajući stranice u kojima je grad protagonista, zamisljajuci ta stara vremena.
Taj pomalo sentimentalno opisani stari Zagreb iznedrio je jednu neobičnu devojčicu, vragolastu pametnicu, veliku umetnicu, vrsnu glumicu. Jevrejku Ritu Tanenbaum.
Šta se desilo sa jačanjem ustaškog pokreta u Hrvatskoj i izbijanjem rata, opisace Jergovic na jedan tako bolan i tužan način, da se postidiš što pripadaš istom tom ljudskom rodu koji je nemilosrdno ubijao nedužne.
Ovo je, inače, prva Jergoviceva knjiga koju sam procitala, i koliko su mi ga hvalili, valjda sam očekivala da me jednostavno obori s nogu. Nije, ali sudbina Rute Tanenbaum me je duboko pogodila i vraća mi se u misli, nemoguće je ne razmišljati o knjizi dugo posle završetka čitanja.
Čekam da čitam sledeću, i nadam se još boljem. Očekujem Andrića 21. veka.
July 31, 2023
Давненько я не читала книги, де всі герої майже однаково огидні.
Сюжет книги розгортається на тлі зростаючих антисеметизму і прихильності до Гітлера в Хорватії.
Мені здається, що у автора був геніальний задум.
- Читачу, ти досі не розумієш природу стадної ненависті до євреїв? Просто прочитай одну книгу і відчуй ненависть. Бачиш, як це просто і легко, зростити її в людях?
Ну і так, наймерзенніший персонаж - єврей🤷🏻♀️
Сюжет книги розгортається на тлі зростаючих антисеметизму і прихильності до Гітлера в Хорватії.
Мені здається, що у автора був геніальний задум.
- Читачу, ти досі не розумієш природу стадної ненависті до євреїв? Просто прочитай одну книгу і відчуй ненависть. Бачиш, як це просто і легко, зростити її в людях?
Ну і так, наймерзенніший персонаж - єврей🤷🏻♀️
June 8, 2024
Це історія не лише про Голокост, але про єврейство взагалі, що таке бути євреєм, коли сьогодні ти хорват (німець, румун) з трохи дивним прізвищем і татом/дідом з пейсами, засунутим десь в задню кімнату або вуличку на околиці міста, а завтра ти єврей Танненбаум, ідіть за нами, речі брати не потрібно.
Дуже актуальна, словом, історія.
решта тут https://t.me/RitaLeyent/261
Дуже актуальна, словом, історія.
решта тут https://t.me/RitaLeyent/261
August 18, 2025
Sve preporuke za Jergovića! Tako dobro dočarava tadašnji raznoliki nacionalni milje i stanje u društvu tokom Drugog svjetskog rata. Univerzalno književno djelo! Ivo Andrić današnjice !
August 9, 2017
From my review in the TLS:
Ruta Tannenbaum is a novel about a Jewish Croatian child actress (her compatriots compare her to Shirley Temple) who is murdered in the Holocaust. Her death, told in a prologue before readers know anything else about her, takes the form of a folk tale about “a princess”. This princess has almost achieved invisibility, but the continued presence of her right foot leads to her capture. Hoping she will be taken to India, she is instead put on a cattle car to Poland. We are asked to consider “how presumptuous that princess was!”
Although the rest of Ruta Tannenbaum largely avoids the fantastic, it nevertheless retains many of the narrative qualities of a folk story. This is apparently intentional: author Miljenko Jergović recounts a good deal of “folklore” (some of it probably of his own invention) during the course of the book. He also mimics its cyclical language, often repeating about Ruta’s father Moni, for example, that “God put more saffron in a pauper’s porridge than brains in your head!”
The first two thirds of the book are broad social satire. It seems that like Swift, Jergović harbours ill feelings towards “that animal called man”, and so Moni, his wife Ivka, their neighbours, co-workers, and families are all mercilessly dissected for their pretensions. Readers will have a hard time finding likable characters on whom to focus: there is no Charles Swann to represent what could be, and no sensitive Marcel to appreciate his sacrifice. To show how far the rot of self-deception has spread, Ruta Tannenbaum pursues a series of digressions that lead the reader through Zagreb society and various family histories, across the theatrical world, out into the Jewish Diaspora, and elsewhere. Returning regularly but only at intervals to the central story of Ruta, the novel evolves slowly. Even Ruta’s sudden rise to fame as an actress affects the intensity but not the nature of the tale.
Only the war will do that. The arrival of the war is a terrible inevitability “hinted” at rather archly throughout, as when Moni says of his father-in-law, “he’s got it into his head that the new German chancellor, Mr. Hitler, might do something to us. As if here were a lion from Maksimir Park that had been let out of its cage to walk to Jelačić Square, or maybe a lunatic from the Stenjevec sanatorium, a rapist and ax-murderer, and not a fine gentleman”. The signs loom ever larger, but people are too self-involved to take any notice, and it is soon apparent to the reader that sad fates – to become murderers against their will, or to be murdered – will overtake them all.
Ironically, however, it is war that at last gives Jergović’s characters the motivations they needed to appear human. Concerned suddenly with survival rather than social status, Ruta’s family take on a new solidity. Their actions have meaning and consequence, and impose linearity on a narrative that had previously felt inescapably circular.
Folk tales come with morals, and in this case it would seem to be that we are really just so many sleepy automata waiting for the wakeful blow of confrontation to be our true selves. It is a deeply pessimistic view of the world, and one that is made harder to enjoy in light of the uncertain value of caricaturing so violently a long-dissolved social order. It’s a bit like emailing death-threats to Pitt the Elder.
Although the publicity materials for the book stress the inspiration of a “real-life figure” (true Holocaust stories these days are publishing gold), the author’s afterword insists that Ruta Tannenbaum is not about the Jewish child actress Lea Deutsch, once famous in Croatia, and that aside from living on the same street, his Ruta and the historical Lea have little in common. Readers will presumably hope that is true, and that some of Lea’s peacetime life was filled with the authenticity Jergović’s characters experience only in the dark night of war.
Ruta Tannenbaum is a novel about a Jewish Croatian child actress (her compatriots compare her to Shirley Temple) who is murdered in the Holocaust. Her death, told in a prologue before readers know anything else about her, takes the form of a folk tale about “a princess”. This princess has almost achieved invisibility, but the continued presence of her right foot leads to her capture. Hoping she will be taken to India, she is instead put on a cattle car to Poland. We are asked to consider “how presumptuous that princess was!”
Although the rest of Ruta Tannenbaum largely avoids the fantastic, it nevertheless retains many of the narrative qualities of a folk story. This is apparently intentional: author Miljenko Jergović recounts a good deal of “folklore” (some of it probably of his own invention) during the course of the book. He also mimics its cyclical language, often repeating about Ruta’s father Moni, for example, that “God put more saffron in a pauper’s porridge than brains in your head!”
The first two thirds of the book are broad social satire. It seems that like Swift, Jergović harbours ill feelings towards “that animal called man”, and so Moni, his wife Ivka, their neighbours, co-workers, and families are all mercilessly dissected for their pretensions. Readers will have a hard time finding likable characters on whom to focus: there is no Charles Swann to represent what could be, and no sensitive Marcel to appreciate his sacrifice. To show how far the rot of self-deception has spread, Ruta Tannenbaum pursues a series of digressions that lead the reader through Zagreb society and various family histories, across the theatrical world, out into the Jewish Diaspora, and elsewhere. Returning regularly but only at intervals to the central story of Ruta, the novel evolves slowly. Even Ruta’s sudden rise to fame as an actress affects the intensity but not the nature of the tale.
Only the war will do that. The arrival of the war is a terrible inevitability “hinted” at rather archly throughout, as when Moni says of his father-in-law, “he’s got it into his head that the new German chancellor, Mr. Hitler, might do something to us. As if here were a lion from Maksimir Park that had been let out of its cage to walk to Jelačić Square, or maybe a lunatic from the Stenjevec sanatorium, a rapist and ax-murderer, and not a fine gentleman”. The signs loom ever larger, but people are too self-involved to take any notice, and it is soon apparent to the reader that sad fates – to become murderers against their will, or to be murdered – will overtake them all.
Ironically, however, it is war that at last gives Jergović’s characters the motivations they needed to appear human. Concerned suddenly with survival rather than social status, Ruta’s family take on a new solidity. Their actions have meaning and consequence, and impose linearity on a narrative that had previously felt inescapably circular.
Folk tales come with morals, and in this case it would seem to be that we are really just so many sleepy automata waiting for the wakeful blow of confrontation to be our true selves. It is a deeply pessimistic view of the world, and one that is made harder to enjoy in light of the uncertain value of caricaturing so violently a long-dissolved social order. It’s a bit like emailing death-threats to Pitt the Elder.
Although the publicity materials for the book stress the inspiration of a “real-life figure” (true Holocaust stories these days are publishing gold), the author’s afterword insists that Ruta Tannenbaum is not about the Jewish child actress Lea Deutsch, once famous in Croatia, and that aside from living on the same street, his Ruta and the historical Lea have little in common. Readers will presumably hope that is true, and that some of Lea’s peacetime life was filled with the authenticity Jergović’s characters experience only in the dark night of war.
June 19, 2018
Tragajući za romanima na temu progona Jevreja, ponovo sam došla do оve Jergovićeve odlične knjige. Danas mi je najveći utisak taj što se iz svake rečenice vidi duboko saosećanje i iskreno, široko razumevanje cele situacije. Pisac prikazuje šarolikost Zagrebačke sredine, multietničkи saživot, sudare kultura, ali i uštogljeno, čkiljasto, licemerno zagrebačko građanstvo koje odlikuje nedostatak solidarnosti i lako širenje mržnje. Istovremeno zapažamo i njihovu naivnost, nepristajanje na zlo, verovanje u čovečnost, nepoverenje u zloslutne priče o istrebljenju Jevreja. Naročito mi je bilo interesantno to što Jergović, kao i Aleksandar Tišma prikazuje profil dželata, egzekutora, onog dobrog komšije koji se odjednom preokrenuo u tiranina. Kako je Rada Jada, siroti mašinovođa iz suterena odjednom postao koljač... Kako je u ustaškim zvertvima prepoznao svoju šansu i osetio se konačno važnim...
August 1, 2025
Dosadno i neupečatljivo. Gomila situacija i likova koji nemaju veze sa bilo čim. Glavna junakinja osim bahatosti ne poseduje nikakve druge osobine. Razumem nameru pisca, ali ovo je dosta loša izvedba. Tip knjige kojim profesori književnosti maltretiraju učenike.
March 16, 2019
Videorecensione: https://youtu.be/P5KJfgz1p1E
January 3, 2021
Gerade einmal 21 Jahre umfaßt der zeitliche Rahmen dieses Buches, das einsetzt, als Salomon Tannenbaum im Jahr 1920 den Gasthof „Zum österreichischen Kaiser“ betritt und sich nicht offensiv genug zum neuen Königreich Jugoslawien bekennt. Es endet an jenem Tag im März 1941, als Geheimpolizisten des mittlerweile faschistischen Kroatien seine Tochter Ruth abführen.
Der Roman greift aber immer wieder weit zurück in die wechselvolle Geschichte des Landes mit den mächtigen Nachbarn Ungarn, Österreich, Serbien, dem Osmanischen Reich und Italien. Für diese Jahrhunderte wie auch für die bewegte Zwischenkriegszeit gilt, daß die Menschen ihr Leben leben müssen und wollen: Heiraten und Kinder bekommen, Geschäfte machen und zur Arbeit gehen, essen und trinken, Geschichten erzählen, Gotteshäuser aufsuchen und Feste feiern. Da ist es beinahe egal, welcher Kaiser oder König in seiner fernen Hauptstadt das Sagen hat.
Das unbedingt empfehlenswerte Buch ist stark erzählt, es hat eine sehr gute Geschichte.
Mehr auf meinem Blog "Notizhefte": https://notizhefte.com/2020/07/02/rut...
Der Roman greift aber immer wieder weit zurück in die wechselvolle Geschichte des Landes mit den mächtigen Nachbarn Ungarn, Österreich, Serbien, dem Osmanischen Reich und Italien. Für diese Jahrhunderte wie auch für die bewegte Zwischenkriegszeit gilt, daß die Menschen ihr Leben leben müssen und wollen: Heiraten und Kinder bekommen, Geschäfte machen und zur Arbeit gehen, essen und trinken, Geschichten erzählen, Gotteshäuser aufsuchen und Feste feiern. Da ist es beinahe egal, welcher Kaiser oder König in seiner fernen Hauptstadt das Sagen hat.
Das unbedingt empfehlenswerte Buch ist stark erzählt, es hat eine sehr gute Geschichte.
Mehr auf meinem Blog "Notizhefte": https://notizhefte.com/2020/07/02/rut...
October 23, 2021
Wielka książka, niezwykła historia. Niebywałą rzecz zrobił MJ sięgając do losów Lei Deutsch, i w tak niewiarygodnie je przetwarzając.
Kreśląc przy okazji naprawdę niezwykły portret Zagrzebia i jego mieszkańców (Ileż tu jest kapitalnych postaci! ) tych parszywych czasów.
Że nie minionych - o tym też pisał.
A tutaj znalazłem krótki biogram Lei - zobaczcie te zdjęcia, przeczytajcie te historie…
https://6millionfaces.weebly.com/
Kreśląc przy okazji naprawdę niezwykły portret Zagrzebia i jego mieszkańców (Ileż tu jest kapitalnych postaci! ) tych parszywych czasów.
Że nie minionych - o tym też pisał.
A tutaj znalazłem krótki biogram Lei - zobaczcie te zdjęcia, przeczytajcie te historie…
https://6millionfaces.weebly.com/
July 1, 2023
Prekrasno napisana knjiga koja ce mi zauvijek ostati u sjecanju. Iako naziv knjige sugerira da je glavna tema Ruta, ova je knjiga zapravo prikaz zagrebackog drustva dvadesetih, tridesetih i ranih cetrdesetih godina. Postoji puno likova koje pratimo kroz roman, meni je najdrazi bio Abraham Singer, Rutin djed. Kolektivna sutnja i licemjerstvo glavna su tema ovog romana.
July 17, 2023
Ovo mi je prva knjiga od Miljenka Jergovića.
Do sada sam bio malo skeptičan prema njegovim djelima i nisam ih čitao.
Ova knjiga je odlična.
Osim sudbine mlade židovske djevojčice Jergović nam dočarava razdoblje između dva rata koje je do sada slabije bilo zastupljeno u domaćoj književnosti.
Preporučam svima.
Do sada sam bio malo skeptičan prema njegovim djelima i nisam ih čitao.
Ova knjiga je odlična.
Osim sudbine mlade židovske djevojčice Jergović nam dočarava razdoblje između dva rata koje je do sada slabije bilo zastupljeno u domaćoj književnosti.
Preporučam svima.
December 24, 2020
Beautiful. And sad.
July 19, 2021
Jergović je majstor naracije i pisanja između redaka.
June 24, 2022
3,0 ⭐️
February 6, 2023
Все не так и не то
Displaying 1 - 30 of 39 reviews