U ovoj su knjizi glavne junakinje dvije sestre, njihova obitelj i dijagnoza. Dijagnoza koja im je svima ušetala u živote i pretvorila se u glavnu junakinju. Preuzela je glavnu ulogu. I sve ih "vozi". Sastavlja ih, rastavlja, baca, uzdiže, spušta, rastače na dijelove, pretvara u mjehuriće... Htjela je svoju priču i svoj roman, objavu, umnoženu u tisuće primjeraka.
Naše je priče važno zapisati bez obzira koliko nam djelovale male. Nema više malih priča i najvećih romana. Sve je važno.
Nisam mogla izabrati bolju knjigu da njome otvorim čitalačku sezonu 2020. godine. Životna, topla, iskrena i ogoljena knjiga o izazovima pojedinca i cele porodice kada saznaju da jedan od njih ima Multipla Sklerozu. Svakodnevne borbe, male pobede, strahovi, nesigurnosti, usponi i padovi... I sva iskustva kao povod otkrivanja najveće istine-istine o sebi i o tome šta smo to mi hteli i kuda smo krenuli. Dijagnoza koja ne postaje presuda, već nova šansa da se ostatak života proživi onako kako je trebalo od početka. Živeti svoju svrhu, prepustiti se nepoznatom, iskoračiti iz obrazaca i porodičnih nasleđenih svesnih i nesvesnih načina funkcionisanja, usuditi se ostvariti svoj dečiji san...
"Ali u njoj se nije moglo promjeniti preko noći ono najvažnije. Nije si mogla odjednom reći: sada je gotovo, jer je znala da se u tome krije nešto jednako strašno kao što su bolest i smrt. Kada kažeš da je nešto gotovo, zapravo kažeš da počinje nešto drugo. A ona se novoga početka bojala kao njezina sestra miševa."
... "Misliš da imaš odgovor na sve i da sve možeš spasiti. Misliš da uvjek moraš biti na raspolaganju, čekati tuđi problem koji ćeš s radošću saslušati i probati naći rješenje. Stroga si prema drugima, a ipak im udovoljavaš.
Došla sam ti reći da to više ne moraš. Ne moraš moći sve. Nitko ne može biti univerzalni odgovor na sve patnje i pitanja oko sebe.
Ti imaš svoj put, želim da ga pronađeš. Imaš sebe koju moraš spasiti. To ne znači da si sebična, samo da si dovoljno snažna uzeti svoj život iz tuđih ruku." ...
Ova se knjiga jednog dana ''stvorila'' u mojem poštansku sandučiću kao dio razmjene knjiga u kojoj sam sudjelovala putem FB-a. I na moju ju je adresu, čini mi se prema ''umjetničkom'' i pomalo nečitkom potpisu iz posvete, poslala sama autorica. Koja čast!
I došla mi je u pravom trenutku.
Ovo je knjiga o mnogočemu, a prvenstveno o životu. Zatim o obitelji, o bolesti, o sestrinskom odnosu, a onda i o pisanju. Dirljiva, tužna, borbena i uvelike inspirativna priča o suodnosu jedne obitelji s groznom bolešću - Multiplom Sklerozom. Priča o jednom ''staklenom djetetu'' koje se zbog bolesti mlađe sestre od malih nogu naučilo samostalnosti i odgovornosti, gubeći tako svojstvo bezbrižnosti djetinjstva. Priča o izgubljenosti u životu, o raspadu obitelji, o zamjeranju, ali na koncu... Priča o nadi, o borbi, o svjetlu na kraju tunela i o uzimanju najboljeg iz onog što je loše donijelo. Priča o početku pisanja koja je dovela do izdavanje ove knjige. Kao što rekoh - priča o svemu što život je.
A zašto je ova knjiga našla put do mene? To ne znam, no znam da sam pronašla toliko djelića sebe u Nastjinoj priči. Jer kao i Nastja, ja sam iz Siska i ja sam starija sestra, a ona je nekako svojim tečnim i iskrenim rečenicama ispisala neke stvari za koje ja još (a možda nikad ni neću) nemam hrabrosti. I hvala joj na tome. Jer naučila me jednu bitnu stvar - osim što je bitno kamo ideš, također je važno kuda ideš.
Mislim da je u književni krug došao još jedan nebrušeni dijamant. Što li će tek biti kada izbrusi svoj sjaj... Jedva čekam!
Rječito, potresno i svjetlom obilježeno pisanje. Sažima male i velike bitke koje vodimo svakodnevno sami sa sobom. Premda opisuje teret bolesti ova priča govori prvenstveno o snazi pojedinca i obitelji, o borbi koja se vodi iz minute u minutu, o trenutcima kada smo nemoćni, kada smo sami i kada se čini da više ne možemo dalje. Strašna ljepota ove priče leži u tome što je istinita. U njoj su stvarni ljudi, stvarni životi i sudbine. Sjajna karakterizacija i osoban pristup ostavljaju notu optimizma i nade da se sve može prebroditi, ali da uvijek platimo cijenu.
Isplakala sam dušu na knjigu. Prepoznala se u rečenicama. U obitelji koja nije imala šanse. U onoj osobi koja odluči prekinuti generacijsku kletvu. U trudu koji prodes da nadeš sebe i svoju malu ja.
“Zašto se mama ljuti na baku? Jer baka jedino tada vidi mamu”- srce mi se raspuknulo tom rečenicom.
Ovo nije knjiga o multiploj sklerozi. Ovo je knjiga o tome kako je Multipla dotakla sve clanove obitelji i što se s njima posljedično dogodilo.
Nevjerojatno teška tema pretočena u lagano, gotovo pozitivno štivo. Nabijeno snažnom emocijom, štivo u kojemu dijagnoza preuzima glavnu ulogu i time postaje junakinja i antijunakinja. Snažno, divno, motivirajuće.
Opet ono "... svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način..." . Rado bih poručila da ne čitate ovu knjigu jer ćete nakon nje ostati u žestokom grču jer su sve emocije jedne cijele obitelji, koncentrirano postale Vaše. Dokad? Ne znam. Nemamo svi jednaku sposobnost da se okrenemo i nastavimo kao da se ništa dogodilo nije.
Kud si krenula? - pita nas Nastja Kulović u svojoj prvoj objavljenoj (ali ne i napisanoj) knjizi. Knjiga je to o retrospektivi jedne mlade žene i njenog života te suočavanja s bolešću koja je utjecala na njeno formiranje i njeno djelovanje. Neki kažu da je ovo knjiga o borbi s bolešću, međutim ja bih je više svrstala u knjigu putokaza o načinima traženja sebe, prihvaćanja sudbine i suočavanja s izazovima. Nastja progovara o svojoj borbi za onaj mali komadić sebe koji staklena djeca često izgube i o hrabrosti da kaže dosta i odmakne se od obiteljskih očekivanja te pokuša živjeti svoj život. Puno je tu unutarnje borbe i unutarnjih previranja s ciljem da se sačuva obitelj, a da pritom ne izgubi sebe. Unatoč tome što je bolest prati kroz cijeli život, prvo kao životni suputnik njene sestre, a kasnije i nje same, Nastja pronalazi put i svima onima koji se trenutno bore pokazuje da ima načina i da ima nade, da svatko može pronaći svoj mir.
Predivna je ovo knjiga, puna emocija, koja te baca i baca, dok ne shvatiš kako si sretan što si zdrav, što ujutro ustaneš i funkcioniraš sam bez ičije pomoći.
Žana Poliakov u predgovoru knjige mudro kaže: "Naše je priče važno zapisati bez obzira koliko nam djelovale male. Nema više malih priča i najvećih romana. Sve je važno."
Meni je drago što je Nastja svoju priču ispričala i podijelila s nama i divim joj se na toj hrabrosti i ustrajnosti te se veselim njenoj idućoj knjizi koja me spremno čeka na polici.
kad me nešto dotakne, obično imam jako malo toga za reći. zato sam izvukla nekoliko rečenica iz scena koje su mi nešto rekle, da se sjetim svojih misli kad se opet vratim. priča koja ti kaže da se trgneš, da ne možeš više ovako, da si sposobna za puno više ako slušaš svoju dušu. nemoj predugo čekati, trgni se.
“Shvaćam da se sad osjećate dobro, ali razumijete li da vam ne mogu obećati da ćete se i s četrdeset ili pedeset godina osjećati isto. A tko ste vi da biste mi to mogli obećati?”
“Čime bi se bavila da ne moraš raditi? Pisanjem. Onda znaš koji je tvoj put. Kada bi to bilo tako jednostavno. Onda ti završi to pravo, budi pravnica i maštaj kako ćeš jednog dana napisati knjigu. Možeš i tako.”
“Imati tvrdo srce je jedno, ali imati ozljeđeno srce koje se stvrdnulo kako bi se obranilo od novih udaraca bilo je nešto drugo, nešto sasvim poznato. Zamrzni srce i zamrznuo si sebe.”
“… stvarati novi život u kojem prestajem biti rob onoga što mislim da je izvan moje kontrole i preuzimam odgovornost za ostatak svojeg života. “
“Tako me pronašao dio sebe na koji sam zaboravila”
“Moja mama nije znala da to nije bio prkos kojim sam je željela povrijediti, nego jedini način na koji sam mislila da se mogu izboriti za pravo da zadržim nešto svoje.”
“Nemoj pobjeći od svojeg života.”
This entire review has been hidden because of spoilers.
Prvi puta sam imala priliku čitati o bolesti kojoj je autorica udahnula osobnost. Teška tema o kojoj autorica beskompromisno i otvoreno progovara. O svemu s čim se ona i njena obitelj suočavala. Osobno me potakla na promišljanje o vlastitoj ograničenosti i potrebi za carpe diem. Iako je ovo zapravo prva autoričina objavljena knjiga, ja sam ju pročitala tek nakon njene druge. I možda je u mom slučaju tako i trebalo ići jer me prvom knjigom u potpunosti oborila s nogu, dok sam se s drugom borila upravo iz razloga jer sam iščitavala prepoznavanje vlastitih iskustava iz obitelji. Nakon ove knjige potražila sam web stranicu autorice kako bih je više upoznala. Sviđa mi se taj njen stav "svaka je priča važna". Slažem se u potpunosti. I svakoj priči treba prići s poštovanjem. Preporučam.
Gomila snažnih emocija i jako potresna priča. Predivno napisano, ali mi se istovremeno nije svidjelo. Teško sam se snalazila u svakom novom poglavlju jer postoje stalni skokovi iz sadašnjosti u prošlost, iz stvarnih događaja u imaginaciju, iz razgovora u dijaloge koji se odvijaju samo u mislima.