Knjiga priča Vide Ognjenović Otrovno mleko maslačka, nagrađene Andrićevom nagradom za najbolju pripovedačku knjigu godine. Prepoznata u kritici kao vrhunski izraz književne evokacije, knjiga priča Otrovno mleko maslačka na sugestivan način obnavlja izrazite ljudske sudbine, kulturne i društvene epohe, minule svakodnevice i časove epifanije u njima. Uza sve to, priče Vide Ognjenović uspostavljaju nesvakidašnji srednjoevropski i panonski horizont moderne srpske književnosti. U pričama Vide Ognjenović pulsira uzbudljiv život i događaji izrazite punoće. Pripovedajući ono što je vredno priče i čineći to bogatim, raskošnim i književno funkcionalnim jezikom, proze Vide Ognjenović predstavljaju izraz poverenja u priču i posvećenosti zadovoljstvu, vedrini i smislu pričanja. Otuda Otrovno mleko maslačka jeste jedna od najboljih knjiga priča u srpskoj književnosti novijeg vremena.
Vida Ognjenović (born 1941 in Dubočke near Nikšić, Montenegro) is a highly esteemed Serbian theatre director, playwright, novelist, short story writer, university professor and diplomat. Her works include the short story collections The Poisonous Dandelion Milk (1994), The Grandfather Clock (1996), The Right Address (2007); the novels A House of Dead Scents (1995), The Adulterers (2006); and a number of plays, such as My Name is Mitar (1984), How to Make the Ruler Laugh (1988), Kanjoš Macedonović (1993), The Girl with Blue-Black Hair (1994), Mileva Einstein (1999), Yegor's Way (2000), Don Krsto (2007). For her literary work she has received numerous prestigious awards, including the Andrić Award (1995), the Branko Ćopić Award (1996), the Karol Szirmay Short Story Award (1996), the Laza Kostić Award for Best Novel (1996), the Paja Marković Adamov Fiction Award (1997), the Ramonda Serbica Award (1998), the Stefan Mitrov Ljubiša Award (1999), and The National Library Award (2007). Her plays and fiction have been translated into English, German, Hungarian, Czech, Polish, Bulgarian and Macedonian.
She is the ambassador of Serbia to Denmark, having previously served as ambassador to Norway. She is also the president of the Serbian PEN Centre.
Uzimam ovu divnu zbirku pripovedaka u ruke i zamišljam je...zamišljam je u ruksaku romantika hipstera koji voze slatke Poni bicikle sa korpicom na kormanu. Miriše na prolećno cveće, antikne bele ormariće sa motivom različka i porcelanske blede lutke. Hipsterizam na vojvođanski način. Na lepom plavom Dunavu. Pročišćeni starinski osećaj koji imate samo kada uđete u neku od današnjih modernih Vintage radnjica gde je sve tako staro – novo , sve je tako sveže ustajalo i sve je tako doterano nagriženo patinom. I sve želite da posedujete, da udišete punim plućima. Staro je lepo ali uglavnom samo kada je staro samo na površi. Zvuči kao kritika ali nije zaista..više je zapažanje. Čulna knjiga. Slikovita. Da imam imalo dara za crtanje, provela bih dane u Dunavskom parku, sa olovkom i sveskom, crtkajući prizore iz nje. Stranu po stranu dok je ne ilustrujem celu. Dok svakom liku ne podarim lice. Po meni, najjača pripovetka jeste ujedno i prva : Vilina deca. Bajkovito šarmantna, neočekivana, van ovog sveta. Zaista neobična. Nijedna druga pripovetka nije me toliko opčinila ali svaka je lepa na svoj način. Recimo, Otrovno mleko maslačka koja mi se takođe veoma svidela, druga po redu, ljupka i vrcava, obojena detinjim zanosom, tako živopisnim i opipljivim.
Knjigu u korpicu pa pod neko drvo. A može i međ šuškave jastučiće uz koji mirišljavi štapić . Da ugođaj bude kompletniji. Vidi se po priloženom datumu da je nisam mogla ispustiti iz ruku...Kao kada se trujem kockicama šećera..jednu..pa još jednu ...i uvek može još jedna.
Magična Vojvodina prošlog veka, šareni njeni ljudi, starosedeoci (pamti li ih ko, od kad se računa?) i dođoši, zanimljive ljudske sudbine ispisane, u svojoj jednostavnosti, divnim pripovedačkim stilom.