Roman govori o dosad u hrvatskoj književnosti prešućenoj temi - sizifovskim pokušajima mladog para da dobije dijete, prvo umjetnom oplodnjom, zatim posvajanjem, pa makar i udomiteljstvom - u čemu ih sputavaju sustav i neki pojedinci, koji bi im u tome zapravo trebali pomoći.
Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) završio je stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski stručni studij odnosa s javnošću i medija na Vernu, specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu te sveučilišni diplomski studij novinarstva na Sveučilištu Sjever. Doktorand je i vanjski asistent na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever. Predsjednik je Organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen te pokretač i predsjednik organizacijskog odbora festivala Alpe Jadran festival mladih pisaca (2016.-2018.). Jedan je od pokretača i glavni urednik časopisa za književnost Artikulacije. Objavio je knjige Lirska grafomanija (Naklada Ceres, poezija, 2011), Peglica u prosincu (DHK PPO, kratke priče, 2012), Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, kratke priče, 2014), Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, roman, 2017), Mogla bi se zvati Leda (Hena com, roman, 2018.) i Vošicki (Hena com, roman, 2020.) Roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz preveden je na slovenski, dramatiziran za Hrvatski radio, objavljen kao zvučna knjiga i dobitnik je nagrade Katarina Patačić kao najbolja knjiga na kajkavskom dijalektu objavljena te godine. Roman Mogla bi se zvati Leda bio je u užem izboru za nagradu Gjalski i objavljen je kao zvučna knjiga u izdanju Hrvatske knjižnice za slijepe. Za roman Vošicki dobio je Nagradu Vladimir Nazor i Fric. Tajnik je Društva hrvatskih književnika.
Pročitala sam je u jednom dahu, skoro u jednom danu. Još uvijek sam pod dojmom. Vrlo snažna i potresna priča, ispričana očima muškarca koji svim silama pokušava dobiti dijete sa svojom suprugom, ali ih hrvatska birokracija najčešće u tome sprječava. Napisana u obliku obraćanja djetetu u budućnosti, pratimo priču o obitelji i njenim članovima te raznim dogodovštinama u životu glavnog lika. Paralelno prolazimo kroz mukotrpan pokušaj dobivanja djeteta na razne načine. Roman je iznimno težak, ali ispričan jednostavno. Razne se emocije otvaraju u čitatelju te na kraju stvarno dolazimo do zaključka - nikad ne sudi na prvi pogled, ne insinuiraj, ne pretpostavljaj, a posebice ne ispituj uvijek: Zašto?
Jedna od onih koje se čitaju sa knedlom u grlu, suzama koje samo što se ne preliju i gnjevom koji ključa u dubini duše. Hvala autoru što je napisao ovu knjigu.
Roman o borbi bračnog para da dobije dijete pomoću potpomognute oplodnje. Nakon x neuspješnih pokušaja, slijedi borba sa vjetrenjačama birokratske države koja ima stroge i krute zakone za usvajanje... Svaki par koji je bez problema i prirodno dobio dijete nije ni svjestan sa kojim se psihičkim izazovima suočavaju oni koji godinama ne uspijevaju prirodno dobiti dijete... Teška tema o kojoj je bez osuđivanja potrebno javno govoriti.
Neizmjerno hvala Marku Greguru na ovoj knjizi!!! Svaka čast što je pisao o onome o čemu ljudi puno ne pričaju a oni koji to sve proživljavaju se osjećaju izolirano i vrlo zakinuto. Bila sam vrlo skeptična kod odluke da uzmem ovu knjigu, pitala sam se da li mi je protrebno da i čitam o onome što mi se događa i ispostavilo se da je to bila jako dobra odluka. Mnoge misli koje mi se vrte po glavi su u ovoj knjizi vrlo iskreno a opet lijepo sročene. Ispreplitanje sjetne prošlosti, moguće budučnosti i teške sadašnjosti je svakidašnjica mnogih hrvatskih parova koji se svaki dan trude ostati čvsrto na nogama s osmjehom na licu koji krije bezbroj pukotina koje su nastale što osobnim problemima, što stanjem u državi, ali svakako ih je puno, a kamuflaža nije uvijek dovoljno čvrsta. Meni je ova knjiga pomogla osnažiti tu kamuflažu (nadam se duže od 28 dana :), ako popusti, opet ću je pročitati). Ovu knjigu trebaju pročitati i svi oni koji su djecu dobili slučajno ili bez puno truda da barem malo pokušaju osjetiti što neki parovi prolaze. Postoji ona izreka: "Nada umire posljednja"....ja se samo pitam koliko ona ima života.
Bolno iskrena priča o mladom paru koji ne može dobiti dijete, i njihovom koprcanju u gluhom i slijepom sustavu koji im na kraju ubije svaku volju i mogućnost za posvajanjem.. Jer kod nas nema djece koja trebaju topli dom.. Bože me sačuvaj ove države.
Kad su u pitanju djeca, naše društvo nema očekivanja od muškaraca. Zato je ova knjiga zanimljiva, i vrijedna pažnje. Nije to zbog isticanja tema koje se u književnosti ne spominju, kao što su posvojiteljstvo i umjetna oplodnja, nego zbog ljubavi koja čuči u tom jednom muškarcu. Jednostavna u izričaju, dirljiva u istini, "Mogla bi se zvati Leda" savršeni je primjer suvremenog muškog pisma koje nudi neočekivano emotivnu perspektivu. Onakvu kakvu bismo pronašli u svojim očevima i muževima, kad bismo je tražili. Jer, ako je žensko srce ocean tajni, kako je rekla baka Ruža u "Titanicu", srce muškarca Marijanska je brazda.
Autor iskreno, autentično, lišeno bilo kakve patetike piše o suočavanju mladog bračnog para s teškoćama začeća i odlukama o posvojenju djece te svim pitanjima koja se uz to javljaju. Međutim, ovo nije samo priča o tome. Ovo je intiman prikaz refleksije vlastitog života, proživljenih iskustava i odrastanja koji će jednog dana Ledi dati čvrsto uporište i prikaz korijena iz kojih potječe.
"Mama je znala živjeti. Nisam shvaćao puno toga što je govorila, ali raslo je u meni i sad sam sav od tih riječi. Mislio sam da moraš nešto biti u životu, a ona je govorila da samo moraš shvatiti kako je lijepo živjeti kao običan, mali čovjek. Postalo mi je to potpuno jasno, prije možda godinu ili dvije, postepeno, i osjećam se oslobođeno. Ništa ne moram biti. Želim samo Janu i tebe, sjećanja na vrtnu restauraciju, i bezbroj malih trenutaka, za veliki mozaik života."
U književnosti se premalo govori o nemogućnosti začeća, udomljavanju, posvojenju i svemu što ide s time - načetom braku, slabljenju mentalnog zdravlja, propitkivanju sebe i okoline, a Gregur je to savršeno prikazao.
Iskreno ispričana priča o kojoj se toliko malo govori. Čitajući prolazili su mi razni osjećaji, tuga, sreća, razočarenje..vraćali me djetinjstvo i podsjetili na neke životne trenutke. Hvala autoru na hrabrosti da stavi na papir problem sa kojim se mnogi susreću.
Moram pohvaliti autorovu otvorenost i izloženost, način na koji ne izbjegava i bolne teme i teška priznanja.
Jedino šta mi je odudaralo i čak smetalo su dijelovi u kojima kritizira državu, vlast, sistem. Jednostavno način na koji je to napravljeno i kako je ubačeno mi nije legao.
Jako lijepa i iskrena knjiga o problemu para koji ne može imati djecu. Knjiga o životu, Hrvatskoj, teškom posvojenju djece, ratu.... Topla preporuka :)