Frane Herenda: Soba 909, nakladnik Profil Zagreb, studeni 2018., 226 stranica, dizajn ovitka Igor Lončar i Studio 2M
Frane Herenda rođen je 1983. u Zadru. Farmaceut je s višegodišnjim iskustvom rada u marketingu i prodaji farmaceutskih i kozmetičkih tvrtki. Dosad mu je objavljen roman 1202. - križarska opsada Zadra i zbirka pjesama Daleki vrhovi. Autor je više kolumni o prirodnom liječenju i organskoj kozmetici. - citat sa ovitka knjige
U romanu Soba 909 isprepliću se dvije priče, ona o mladom marketinškom.stručnjaku zaposlenom u velikoj korporaciji te ona o ljubavnim.susretima sa tajanstvenom djevojkom.
Roman je imao puno veći potencijal no što je književnik uspio ostvariti, ostao je nekako nedorečen iako sam čula da slijedi nastavak pa bi stvari mogle postati jasnije.
Dijelovi romana koji opisuju rad u korporaciji vrlo su dobro, realno opisani što se zbilje tiče, ali nedostaje im života, pomalo su suhoparni.
Iako su meni prije no što sam pročitala roman rekli da mobing nije tema romana nego rad u korporaciji, nakon čitanja nisam uočila razliku. Vrijedi pročitati roman Amélie Nothomb Strah i trepet u kojemu je puno životnije opisano funkcioniranje korporacije, hijerarhijski odnosi koji uključuju i mobing.
Citirati ću jedan odlomak i poslije se osvrnuti na njega:
"Ipak, ljudi koji su nas vodili imali su dugogodišnje iskustvo u marketingu i prodaji. Time su dobro znali da istina postaje ono o čemu se priča. A s druge strane, sve što se prešuti ili ignorira, na neko vrijeme prestaje postojati. Tako je u nepisanim pravilima bilo da se o otpuštenim kolegama NIJE SMJELO PRIČATI. Oni su prestajali postojati. Izbrisani iz sjećanja i postojanja. Tako su kolege, gotovo prijatelji, s kojima sam podijelio desetke, stotine ručaka podgrijanih u mikrovalnoj u uredu, odjednom zaboravljeni. Uhvatio bih se da vrtim po mobitelu pa naiđem na nečije ime i ne uspijem odmah prizvati tko je i kako izgleda. Odnosno, tko je bio, kako je izgledao. Kad ljudi odu iz korporacije, kao što je slučaj s ljubavnim vezama, zapravo su mrtvi. Za nas. Za tvrtku."
Kraj citata.
Ovaj citat briljantno oslikava stanje ne samo u velikim korporacijama nego i u manjim pa i malim tvrtkama, ali i u državnim i javnim službama Republike Hrvatske. Pojasniti ću na vlastitom primjeru. Radila sam na radnom mjestu tajnice XV. gimnazije u Zagrebu od 1998. do kraja 2014. Vodim radni spor. Još 2008. godine suprotstavila sam se ravnateljici i Školskom odboru zbog njihovog htijenja da na nelegalan način provedu reizbor ravnateljice. Radnici škole nisu se usudili razgovarati samnom, skretali su poglede na hodniku, nekoliko je pribavilo broj mog mobitela i krišom me zvalo kući dajući mi podršku. U ožujku 2014. priča se ponavlja. Javno sam ukazala na nepravilnosti u sustavu, nezakoniti rad, suprotstavila se ravnatelju te krajem godine, po povratku sa bolovanja dobila otkaz zbog skrivljenog ponašanja. O meni se ne govori ili u uskom krugu ljudi potajno. Tijekom ljeta 2015. referentica iz računovodstva pozvana je sa godišnjeg odmora da podnese zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu, pronevjerila je cca 100 000 kn. Dugo su se slagale kockice što se dogodilo, rečeno je da ona više u školi ne radi, nitko se nije usudio pitati što, kako. Nitko je više ne spominje, mrtva je. Ali mrtvima postaju i oni koju odu u mirovinu, ako se organizira druženje umirovljenika pozivaju se birani, samo što ni umirovljenici više ne žele niti blizu mjestu na kojemu su ostavili desetljeća života. Tako je i drugdje. Tijekom posljednjih 20 godina potpuno se izmijenila radna atmosfera u Hrvatskoj bez obzira gdje je tko zaposlen, koliko pretpostavljenih ima iznad sebe. Ljudi su jedni drugima postali, ne suradnici, nego suparnici iako možda u firmi, ustanovi ne postoje dvije osobe koje obavljaju isti posao. Npr. tajnik škole je samo jedan, ali u mnogim školama poremećeni su odnosi između tajništva i računovodstva, između nastavnika istog ili različitih predmeta, između tzv. tehničkog osoblja. Atmosfera straha i nesigurnosti potpuno je zavladala.
Da se vratim romanu, dijelu koji opisuje ljubavne susrete mladića sa tajanstvenom djevojkom uvijek u sobi 909 istog hotela. Djevojka uvijek, na vlastito inzistiranje, ima povez oko očiju, on zna njezin miris, bujnu riđu kosu ali ne zna tko je ona. Vođenje ljubavi je prilično (pre)detaljno opisano, ali nikako mi nije jasno kakav to povez preko očiju mora biti da se baš niti malo ne pomakne, ne sklizne. Ne sjećam se da je ona nepomično ležala, oni su se zajedno tuširali. Osim toga, nekako mi se ne čini da se radnja romana odvija u jako velikom gradu i da mladić baš nigdje ne susreće tu djevojku. Možda ona dolazi iz drugog grada? Pri samom kraju romana ima nekoliko kontradiktornih rečenica u vezi tog poveza, ali dobro - on je ostao u neznanju o njoj.
I to bi bilo to.
Zanimljiv mi je dizajn ovitka, asocira me na miša sa unutarnje strane mišje rupe. Ne razaznaje se dobro da li muškarac u ruci drži mobitel ili je rukom prekrio usta kao da sa strahom izlazi van. Ukupno, bolji ovitak od sadržaja koji je onako, za trojku.