Tri žene. Jedna sputana tradicijom patrijarhata, druga slobodoumna i lakomislena, treća pomirena s bolešću i njenim ishodom. Tri muškarca. Sličnih čežnji, različitih sudbina. Jedan uhvaćen u mrežu očekivanja okoline i iznevjerene iluzije, drugi, samopouzdani bonvivan koji živi na potrebi drugih da nahrane vlastitu taštinu i treći, uhvaćen u klopku bračne krize i izgubljenih karijernih ideala.
Jedan policijski inspektor. Jedna policijska postaja. Jedno selo u vrleti. Jedan velegrad. Prilika za ljubav i neimanje snage za oprost.
Likove ovog romana ulančane strukture i posve neočekivana završetka razdvajaju životne okolnosti, obrazovanje i ono što bismo u suvremenosti nazvali karijerama, no spaja ih to što nisu sretni. Utjecajem onoga Nečeg, većeg od čovjeka i njegovih nakana, u kratkim trenutcima jednog ljeta njihove će se naoko različite, a toliko slične sudbine suptilno međusobno očešati bez njihove volje, tvoreći tako kovitlac života ispunjen smijehom i plačem, bolju i radosti, propuštenim i ugrabljenim prilikama, kriminalističkim istragama, karijernim smicalicama, danim zavjetom, prokockanim imetkom… i začeti priliku za novi početak…
Knjiga je zaista izvrsna, mudra, inspirativna, sadržajna i puna neočekivanih obrata. Nisam je mogla ispustiti iz ruku. Čitala sam je do sitnih noćnih sati i nakon toga razmišljala o likovima i njihovim sudbinama. Bravo za autora i ekipu koja je zaslužna za tako fantastičnu knjigu.
Da, život je takav, nekad pročitaš par romana zaredom i promisliš - žali Bože vremena, a zatim ti spusti par toliko dobrih djela da nadoknadi sve to. Moj običaj je držati ritam "strana - domaća" ili "domaća - strana", kako vam drago, i unaprijed sam žalio onoga tko me dopadne nakon, meni fascinatnog Backmana. Život se pobrinuo da ne bude žaljenja, petica za peticom. :)
Mi Splićani smo takvi. Nije bitno gdje se rodiš, ako si se školovao ovdje i još uspješan, pa makar i odselio, naravno da si uspješan jer si u jednom trenutku bio Splićanin :D Utoliko, Sviličiću, čiji je životopis sam po sebi "science nonfiction", i životno i stilski ovaj roman mogu proglasiti dijelom splitske scene (Tomić, Ivanišević, Baretić, Matić, Dežulović, Tisja, Kate ... ). Ovo je nevjerojatan roman, zapravo zbirka tri kraća romana u jednim koricama, koji vas drže napetima od prve do posljednje stranice, tečno pisanima, i sa stalnim propitivanjima moralnih kodeksa te stripovskim oblačićem iznad glave gdje je ispisano "život piše romane". Dođete li do ove knjige, ne dvojite, posudite, kupite, pročitajte, nećete pogriješiti. ♥
Divna knjiga sa stvarno genijalnim i neslućenim obratima i završecima. Priče su tako stvarne i životne i svatko od nas može se pronaći u njima. Sviđa mi se način i ˝hrabrost˝ izražavanja autora kroz cijeli roman. Knjiga se ne ispušta iz ruke dok se ne pročita i da..zatim se čita ponovno.
Tri maštovite priče vješto isprepletene. Zanimljiv odabir imena, napeta i uzbudljiva radnja. Dramatičan rasplet. Knjiga je za svaku preporuku. S nestrpljenjem očekujem novo književno djelo ali prije toga bih volio vidjeti ekranizaciju ove knjige.
Vragolasti jezik i stil pisanja koji tjera na smijeh pa zaboraviš da si u busu i da te ljudi gledaju u čudu jer ne znaju da upravo otkrivaš neočekivani kraj prve, druge i treće priče. Na kraju zaboraviš na kojoj stanici trebaš izać jer razmišljaš ma je li moguće da su ove priče zaista istinite.
Dugo nisam pročitao zanimljivije djelo domaćeg pisca, a pogotovo suvremenog. Pisan je vrlo čitkim izričajem ali s dubinom, što je karakteristika velikih pisaca - puno reći i prikazati kompleksne fenomene a jednostavno se izraziti. Tri priče, isto vrijeme, različiti životi i sudbine. Fenomenalno prikazan mentalitet ovoga kraja. Knjiga se čita bez predaha. Preporučio bih svakome da je pročita i nadam se da ovo nije autorova zadnja knjiga.
Prvi roman Nikše Sviličića kojeg sam imao prilike pročitati - i to već po drugi put u tjedan dana. Tri fascinantne priče temeljene na istinitim zbivanjima.
Ne Niksa, nisam neobjektivna kad kazem da su te Nebesa nesebicno obdarila, pa sve sto taknes ima sloj lepka na sebi. Zalepi se oko na Andjele, uvo na splitsku kompoziciju. Eh, al odaj tajnu, sta si osim lepka stavio na Drugu stranu slutnje pa je u tri meseca ne mogu ispustiti iz ruku. Dva citanja od korice do korice na dva kraca leta i pakovanje u kofer, da se nadje na plazi za treci, cetvrti prolaz kroz zive price. Malo li je. Nemoj stati...
Izvrsno, ,nepredvidivo,maštovito,poticajno....knjiga koja se guta ....kao i sve lijepo u životu traje prekratko....zato autoru želim more novih stranice a žednim ljubiteljima dobre knjige ,neke nove sretne trenutke uz Sviličićeva ostvarenja.....a tek film...hmm.....kakva poslastica.....Ajde Nikša,samo daj!
Šta reci o ovom djelu? Izvanredno, osjećajno, intrigantno, nepredvidivo....Ako želite osjetiti kako to autor postiže, knjigu u ruke! Nemate kaj razmišljati! Svjetski!
Roman je na Goodreadsu dobio niz hvalospjeva i vrlo visoke ocjene. Nasjesti na njih ovaj put bila je greška. Jer ne samo da nije riječ o vrhunskom književnom djelu, već je to roman koji, kako stranice odmiču, sve više i više razočarava.
U prvi mah, koncept uopće nije loš, zapravo, vrlo je dobar. Tri rahlo povezane priče iz različitih sredina (ruralne, obalne, urbane), različitih likova (koji se, ipak, gotovo jednako zovu), različite tematski, ali svima im je zajedničko kolebanje istine, pogled iza prvog dojma i otvaranje novom viđenju naoko jasne situacije. Problem nije u temi, pa ni u kompoziciji, već u izvedbi i stilu pisanja.
Prva priča, „Dudov Dolac“, još je i najuspjelija. Smještena u bespuća dalmatinskog zaleđa, opisuje malu, zatucanu seosku sredinu i naličje hodočašća i zavita, kao da zaziva atmosferu npr. Vilovićevih „Picukara“. Autor je tu vješto isprepleo seosku tradiciju, koja kao da se nije maknula s mjesta stotinu godina, s nekoliko detalja koji ipak odaju da je vrijeme radnje ovo današnje, sasvim suvremeno (pretrčavanje autoceste, kao i orgijastično slušanje pjevača rekordera po broju prodanih ulaznica). Nakon te, prve priče, dojam o romanu ostaje sasvim solidan.
Zapinjanje kreće u drugoj priči („Blitvenica, jug“), koja bi trebala nalikovati klasičnom krimiću, ali takvom u kojem će čitatelj znati sve, a inspektor samo naslućuje nešto, ali ne uspijeva otkriti što. Tako ispričana, ova priča ostaje bez poante, a likovi osumnjičenika ostaju blijedi i neuvjerljivi.
Neuvjerljivost ipak svoj vrhunac doseže u trećoj priči („Maksimirska obratnica, Podsljemenska zona“) za koju ne znam što mi je u njoj lošije – da li plošan opis likova, njihova neuvjerljivost, neuvjerljivost same ljubavne priče, ili neuvjerljiv opis bolničke atmosfere. Rasplet je izveden u maniri trash-ljubića nakon kojeg sam se pitala što mi je to trebalo. Lošem dojmu pridonose i nespretne rečenice, pisane kitnjastim stilom koji je u potpunom neskladu sa sadržajem iz urbane gradsko-bolničke svakodnevice. O razlozima zašto je roman dobio takve panegirike na Goodreadsu možda bolje da ne nagađam. Osim što sam ponovno potvrdila da vox populi nije uvijek i moj glas. Zapravo, često nije.
Zbog ne tako loše prve priče, ipak dvije zvjezdice umjesto jedne.
Znate ono kad idete kod bake, pa vam baka tutne nešto u ruku i kaže: „To ti je dobro sinko, deder si uzmi.“ Pa ti gledaš to u čudu i ne znaš što je to što ti je dala. Ona primjećuje tvoj zbunjeni pogled, ali si samo kaže: „Uzmi samo kad ti dajem.“ I vi to uzmete, pomalo nepovjerljivi, ali baka je bila u pravu.
To je otprilike sve što bih ja vama htjela reći o Drugoj strani slutnje. No, to baš i ne ide tako, iako bi mi danas bilo puno jednostavnije reći (napisati) vam samo tih pet redaka.
Ako ste u prilici uzeti knjigu u ruke i pročitati što je na pozadini napisano, nećete saznati apsolutno ništa, jer iza nema opisa radnje, što je dobro za mene kao blogera, jer ćete ovdje moći pročitati što to Nikša Sviličić donosi. Loše je za vas, jer, iako ste uzeli knjigu u ruke, niste o njoj saznali apsolutno ništa.
Srećom, ja ću vas spasiti. Druga strana slutnje je knjiga koja u sebi sadrži tri priče. Tri priče o ljudima koji naizgled nisu nikako povezani. Povezani su kao najobičniji ljudi u prolazu.
U prvoj se priči radi o bračnom paru iz Dudovog Dolca. Ana i Ivo, neizmjerno se vole i žive skladnim bračnim životom. Međutim, Ana i Ivo su već šest godina u braku, a nisu blagoslovljeni djecom. Bez obzira koliko su pokušavali, u njihov dom prinova ne dolazi. Iako se oni vole, iako Ana uživa u njihovom braku, polako se u nju uvlači crv sumnje, te počinje razmišljati što sve još može poduzeti kako bi mogla podariti mužu nasljednika. Bez obzira na protivljenje njezinog muža, ona odluči na svoju ruku otići na hodočašće i dati svoj zavjet kako bi uspjela zatrudniti. Slijepo kreće na hodočašće, te se vraća s njega potpuno otvorenih očiju. Bez obzira što ona želi da i drugi otvore oči, selo okreće glavu na drugu stranu…
Druga je priča orijentirana na policijsko istraživanje ubojstva. Ana i njezin dečko Markić (kojega nitko ne zove imenom), glavni su sumnjivci. Njihov šef i njihov instruktor ronjenja, pronađen je mrtav. On je ronio, dok su ga Ana i Markić čekali na brodu. Oni su ujedno i pozvali policiju, iako su znali da su oni jedini svjedoci. Bez obzira na godine iskustva, inspektor Kluz ima osjećaj kako mu nešto neprestano izmiče iz ruku. A vrijeme teče…
Zadnja, treća priča, prikazuje bračni par, koji imaju sve. Uspješne karijere, brak, dvoje uspješne djece, novac, kuću. No, Marija i Ivan su zajedno jer su se navikli na prisutnost jedno drugoga. Svaki je razgovor davno iščeznuo, nemaju potrebu za intimom. Oni su postali cimeri koji se povremeno vide u prolazu. Ivan je nekada bio iznimno empatičan liječnik nefrolog, kojega su svi bolesnici jako voljeli i cijenili. Nakon smrti majke, u Ivanovom srcu više nema empatije, svoj posao odrađuje automatski i potpuno mehanički. Sve se mijenja iz korijena kada na odjel dolazi Ana, koja okreće njegov život i budi u njemu osjećaje koje nije ni znao da može osjetiti. Ivan je svjestan činjenice da se Anin život gasi. No, može li se ipak nešto i spasiti?
Kao što sam već rekla, tri su priče naizgled nepovezane. Dok nisam došla do kraja nisam shvatila na koji su način povezane. Očekivala sam da na kraju neće biti ni povezane, jer sam smatrala, s obzirom na različita mjesta radnje i različite situacije priča, da se one nisu sve dogodile u sadašnjem vremenu.
Priče su me cijelu obuzele. Toliko su me obuzele da sam konstantno razmišljala o njima, pri tom imajući na umu kako sam naslutila (kužite igru riječima?) radnju. Na kraju me rasplet svake priče iznenadio, odnosno, kako bi se reklo, izuo me iz cipela!
Osim što me je knjiga oduševila, oduševio me i Nikša. Rođen je u Osijeku (ovo spominjem samo jer sam trenutno nostalgična za Osijekom), no brzo se seli u Split (Osijek je ljepši: nostalgija na najjače). Dok sam čitala knjigu, slučajno sam nabasala na članak u kojemu je pisalo kako je on najobrazovaniji Hrvat. Nisam otvorila članak, ali sam otvorila zadnju stranicu knjige, gdje piše kako je Nikša završio dvije (!) srednje škole i tri (!!) fakulteta. Iako su ove činjenice same po sebi impresivne, Nikša ima i tri doktorata. Također, svira 11 instrumenata. Nikša, KAKO?! Otkrij nam tajnu!
Zapravo vam nisam ni otkrila cijelu njegovu biografiju, jer ćete to otkriti kada budete došli do kraja Druge strane slutnje. No reći ću vam kako nije napisao samo Drugu stranu slutnje, već i brojne druge, od kojih me najviše zanima Interpersonalna komunikacija.
Ovo je knjiga koju ćete čitati dok ju ne završite. Ovo je knjiga koju ćete čitati iako ste umorni, iako vas bole leđa. Ovo je knjiga koju nećete ispustiti iz ruku iako vas oči toliko bole i imate dojam da su se osušile, no svejedno ćete pročitati još jednu stranicu. Pa onda još jednu. I prije nego što ćete se okrenuti, knjiga će biti pročitana, a vi ćete ostati zapanjeni, puni dojmova, ali ipak i malo razočarani što nema još.
Ova zanimljiva knjiga sa svoje tri raznolike priče čini mi se idealnim predloškom za filmski omnibus ili mini-seriju. Od šokantne priče u ruralnom ambijentu koji priziva sjećanje na onaj horor zavičaja koji smo upoznali u Papićevim "Lisicama", preko intrigantnog krimića koji se odvija na jadranskim lokacijama (mogao bi biti scenarij za novu epizodu njemačke serije "Der Kroaten Krimi"), do potresne priče o muškarcu koji će staviti sve na kocku da spasi ženu u koju se zaljubio, priču koja stavlja na suprotne strane ljubav i želju za životom te vjerska uvjerenja i obiteljsku tradiciju. Čekamo ekranizaciju!
Knjigu ćete ispustiti iz ruku tek kada se pročita posljednja stranica. Nikša Sviličić je očito i majstor pera iako nam je to sada prvi put pokazao. Bog ga je nagradio silnim talentima, ali ja bi rado da sve ostale na tren ostavi po strani kako bi nas razveselio drugom knjigom, trećom, četvrtom....I da ne zaboravim, kupite Drugu stranu slutnje, nek je vaša! Sigurno ćete je pročitati nekoliko puta.
Kažu da se dobar glas daleko čuje.Tako je ovaj interesantan i do kraja neizvestan triptih, iz pera majstora Nikše , došao i do čitalaca u Srbiji.Poseban stil pisanja,kojim nas uvodi u sve tri priče ,gde sve pršti od strasti,ljubavi,tuge i tragedije likova je ono što ga čini originalnim .Dragi Nikša,ovim romanom si nas kupio,pa sa nestrpljenjem očekujemo sledeća tvoja dela...
Druga strana slutnje je knjiga koju sam uzela u ruke iz znatiželje. Kopkalo me koliko ću u njoj prepoznati istinski pečat autora i ono što o njemu znam iz drugih sfera, drugih faza života, drugih prostora. i zapravo me zaskočila... Kad sam ju počela čitati, otkazala sam večernji izlazak pod izlikom prehlade i glavobolje jer me zavodljivo stala uvlačiti u svoje vrtloge... Upoznavanje s likovima koji u sebi nose cijelu paletu boja, onih teških ulja pa ih istovremeno i voliš i prezireš; radnja koja te ljulja ko barku dok se miješaju razigrani maestral i opora tramontana. Ipak, mene najviše oduševljava ritmičnost rečenice, koja je malo remek djelo. Odabir riječi koje fluidno modeliraju emocije, simbole, melodije,.... Pasusi koji plešu tango... Nikša se u svoj svojoj punini prelio u ovaj triptih i ta autentičnost, rekla bih, izaziva oduševljenje i kod čitatelja koji se prvi put susreću s njegovom imenom. Slute razotkrivanje.... A voajerizam ima svoju magičnu privlačnost
Roman se sastoji od tri priče čije su niti vodilje ljubav, život i smrt. Svi opisi događaja pokazuju veliku širinu duha samoga autora romana, što pak čitatelju omogućava da lako uroni, te prati i osjeti ispričane priče. Tijekom čitanja romana može se zapaziti lakoća pisanja i izražavanja autora te vješto utkana prisutnost otoka Visa kao mjesta radnje kroz različite priče.
Roman svakako preporučam da se pročita i sigurna sam da će čitatelja nagnati na razmišljanje o situacijama, izazovima, odlukama i postupcima likova u različitim pričama. Pri tom sigurno neće ostati indiferentni.
.. jer svaka je priča jaka na svoj način, a kraj svake od priča je apsolutno neočekivan i daje pečat svakoj priči.
Kupila sam knjigu kao rođendanski poklon prijateljici. I onda još jednu. Kao poklon sebi. Pročitala sam je ovu večer. Doista se brzo čita. Vrlo je zanimljiva, uzbudljiva. Savršena, zapravo. I zato moja četvorka. Osjećam težnju ka savršenosti više od emocije koja suklja, hoće van..i onda teče i bez plana i očekivanja pronalazi svoj put. Kao rijeka. Te nekontroliranosti mi je mrvicu falilo. A opet, nisam kompetentna da dajem stručna mišljenja. Govorim samo o svom filingu. Ipak, drago mi je što imam svoj primjerak :)
An interesting book. Interesting stories. You end up in shock at the end of the book even though you were hoping for a different outcome the whole time. But the way of the end for no story could not have been expected.
Knjiga koja se ne ispušta iz ruku, topla, ljudska, iskrena i uzbudljiva. Dudov Dolac je moj favorit! Ta instant teleportacija u patrijarhalnu zabit koja od prvog retka donosi sve okuse, mirise, zvukove i emocije toga kraja je očaravajuća i impresivna. Must reed!
Druga strana slutnje knjiga je koja će vas navesti da se zapitate poznajete li uopće svoga susjeda, prijatelja, rođaka, brata i u konačnici, jesu li roditelji zaista ono što ste mislili da jesu. Nikša Sviličić izvrsno opisuje ljudsku nerealiziranu osobnost i kroz različite životne događaje povezuje likove triju priča. Ako ste ljubitelji intriga i tajni u ovoj ćete knjizi imati mnogo toga što ćete željeti posložiti u vlastitu psihološkom arsenalu. Knjiga će vas svakako potaknuti da počnete razmišljati o karmičkim odnosima koji su svjetlosnim godinama udaljeni od odnosa srodnih duša. Kako shvatiti takve odnose? Autor je odgovor na ovo pitanje vrlo zanimljivo sročio: ”Nekad život tako podijeli ljudima karte, boje i mirise a da se nikada ne posloži crveni as herc koji miriše na ljubav.” Knjiga za svaku preporuku.
Fenomenalna knjiga! Dugo nisam s tolikim guštom i u jednom dahu pročitala tako sjajan roman – tri intrigantne priče, prepune neočekivanih obrata, isprepliću se i dodiruju u nekoj nadnaravnoj dimenziji. Metafizička nit i karmička privlačnost između glavnih likova koja se provlači kroz sve tri priče zaista ima magičnu moć i zrači žarom, erotikom, strašću i uzbuđenjem dok se gotovo bez treptaja čita. Fantastično osmišljeno, silno zanimljivo ispričano, kroz lijepe i bogate opise, predivne minijature i reference na poznate kultne pojmove, događaje – izvanredno! Fascinantan je lik visprenog inspektora Kluza (u meni najdražoj priči), opisan tako filmično da u njemu vidim moje omiljene likove: Clouseaua, Sipowitza, Montalbana, Monka! Čim sam knjigu prvi puta pročitala, znala sam da će postati megahit – blockbuster na hrvatskoj književnoj sceni, što se i potvrdilo zasluženim priznanjem «Domaća knjiga godine 2018.». Preporučam svima da čim prije pročitaju ovaj briljantno napisan roman, a autoru da svakako nastavi s pisanjem. Za ovo prvo djelo – chapeau!
Knjiga zaslužuje jednu zvjezdicu, a druga ide spektakularnoj PR kampanji. Ovakve hvalospjeve na Goodreads-u nisu dobili ni najveći majstori pera. A kakva je knjiga? Tri labavo povezane priče čine zanimljivu strukturu i postoje neki dijelovi u kojima se priče susreću na zabavan i duhovit način. Priče su intrigantne, meni je najdraža bila prva koja se događa u malom selu u Vlaškoj gdje "više može žena s mista, nego đava iza trka". Problem je stil pisanja i neobičan izbor riječi i to mi je bio ometajući faktor kod čitanja. Ili, da parafraziram autora, smetala mi je flamboajantnost izričaja.
Slutnja. Snažna i destruktivna u isti tren. Čitajući ovaj triptih, osjetih trnce koji se provlače mojim tijelom. Iluzija? Je li to bila stvarna namjera autora? Slutite li odgovor? Ja bih još. Još neočekivanih zapleta i još više neočekivanih raspleta. To je ono što krasi ovaj roman. Senzacionalan, kontroverzan, originalan roman na policama knjižara. Nećete požaliti kada ga uzmete u svoje ruke…teško se 'odlijepiti'. Toplo preporučam.
Rijetko se događa da čitajući neki književni tekst niste sigurni u kojem se vremenskom okviru njegova radnja događa. Nije to nimalo zanemariva dilema, jer upravo razdoblje u kojem se neka priča odvija unaprijed određuje i ono što se od teme i likova može unaprijed očekivati te koji su mogući smjerovi i zapleta i konačnog raspleta. Hrvatska je specifičnost upravo spoznaja da protok vremena kao da je dobio dodatno ubrzanje, jer niti jedan povijesni događaj, društvena promjena i tehnološki napredak nije imao uobičajeno razdoblje usvajanja i prilagodbe u psihi i mentalitetu običnog građanina. Zato je čitatelju nekog književnog djela iznimno važno saznati događa li se nešto u naše doba ili prije 20, 50, stotinu, možda i više godina. Svako razdoblje čitatelju daje drukčija očekivanja, a u razvoju društvenih normi mijenja i vrijednosne sudove. Od osobe koja živi u zabiti neke zaostale zemlje, u pravilu i s nedemokratskim sustavom, ne može se očekivati ono što su standardi razmišljanja i ponašanja osobe u modernoj pravnoj državi. Isti književni lik može, stoga, kod čitatelja imati potpuno različiti emotivni i moralni prijem. Temeljna vrlina romana Nikše Sviličića "Druga strana slutnje" je, međutim, upravo u tome što treba proteći poduži niz stranica, njih dvjestotinjak, da bi bili sigurni da se njegova prva priča, ključna za intonaciju i razumijevanja cijele knjige, događa upravo u vremenu kojemu svjedočimo. Radnja koja je preko precizne autorske odrednice o meridijanu i paraleli smještana u krševitu Zagoru kod tunela Sveti Rok, mogli bi, uz dijalektalne preinake i ponešto promijenjena lokalna imena, smjestiti i negdje na demografski devastirani Kordun ili Banovinu, na slabije naseljene otoke, možda i u izoliranije dijelove Zagorja. Svugdje bi ta priča u osnovi bila ista, jer problem nije u lokaciji nego u načinu tradicionalističkog razmišljanja koji u današnjim okolnostima ne omogućava pozitivan rasplet. Tu su dvojbene društvene i religijske norme davno usvojene. Zatvorene društvene zajednice ih ne mogu, ali i ne žele mijenjati. Društveni razvoj koji se u međuvremenu događa na to ne može bitno utjecati. Doseg mu je da povremeno razotkriva laži, obmane i prijetvornosti te iste sredine, znači dominanatno društveno licemjerje u najširem značenju te riječi, čije dublje preispitivanje naprosto nije dopušteno. Smatra se, dapače, neoprostivom izdajom vlastite životne sredine. Rijetko se u hrvatskoj knjiženosti događalo da je netko na Sviličićevoj razini uspio toliko uvjerljivo i istodobno vrlo slikovito proniknuti u fatalističku nepromjenjivost zadanih društvenih klišeja. Njegovi su likovi u sve tri međusobno povezane priče unaprijed određeni svojom nemogučnošću utjecanja na vlastitu budućnost. Ako su ga i svjesni, čak i ako uviđaju svu njegovu pogubnost, nisu spremni ozbiljnije mu se oduprijeti. Prevarena i ponižena trudnica iz prve i uspješno operirana djevojka iz treće priče prihvaćaju svoju nesreću kao neminovost i potvrdu nerazmrsive pripadnosti svojoj obitelji i zajednici, ne pokušavajući da sudbinu stave u vlastite ruke. Zato je Sviličić, iako u stilu i izričaju moderan i svjež, prilagođen ukusu suvremenog čitatelja, po tragičnosti svojih likova bliži njihovim jednako beznadnim pandanima iz gotovo stoljeće i pol starog razdoblja socijalnog realizma jednog Kovačića, Gjalskog, Kumičića, Novaka ili Kozarca. Dok bi nekima to bila potvrda sklonosti književnom anakronizmu, autoru "Druge strane slutnje" je istinski kompliment, jer je dokazao da tradicija i suvremenost mogu imati uspješne poveznice i da čitatelj u tome doista može uživati. Vidljiva je, a možda je upravo to i presudno za ukupni doživljaj teksta, još jedna razina Sviličićevog fabuliranja. Njegove priče i likovi koji ih tako uvjerljivo oživljavaju spadaju, pojednostavljeno rečeno, u domenu nečega što bi mogli uvjetno nazvati bizarnim realizmom. Osnovica za priče su, naime, događaji iz novinskih crnih kronika. Nešto od toga se dogodilo, ali nitko tada nije pokušao proniknuti u pozadinu i motivacijju tih tragičnih crnokronikaških sudbina. Po tome je Sviličić, iako na samom početku ozbiljne književne karijere, među hrvatskim piscima najsličniji nenadmašnom pripovjedaču Marquezu. Njegove fatalističke Ane iz "Druge strane slutnje" kao da su po svojim bizarnim sudbinama, strastima i tragici izašle iz "Sto godina samoće" ili iz danas posebno aktualne "Ljubavi u doba kolere". Ako nekome uopće padne na pamet da jednog po stažu "friškog" književnika, unatoč njegove iznimne intelektualne i obrazovne širine i respektabilne karijere, po nečemu uopće i usporedi s klasikom uz kojeg smo rasli i beskrajno uživali, onda je to kompliment koji pred novog hrvatskog majstora za "bizarno i moguće" stavlja velika očekivanja. Talentirani književnici mogu podnijeti i takav pritisak.