Knjiga je napisana u faction/fiction stilu. u njoj su spojene nove tehnike kreativne samoispovijesti i akutne socijalne percepcije, što daje rijetku dubinu uvida i širinu perspektive o stvarnom, teškom životu novog kanadskog emigranta. Junakinja- pripovjedač je došljakinja u Kanadu koja sa sobom nosi visoko rafinirani, kritički intelekt suvremene Europe. Drndić analizira naše istinsko ljudsko stanje istančanom senzibilnošću i ironičnom dosjetljivošću. Rezultat je uistinu čitljiva knjiga koja u sebi sadrži u isto vrijeme i vruće i hladno, jer odražava i metaforički prikazuje zbrkane, prozaične, malo priznate kontradikcije mozaik kulture našeg Novog svijeta. Preispitujući instinkt dobrog građanina ona radi zbrku iz multinacionalnog mita. Usput kreira ništa manje nego portret nove literarne ličnosti - suvremenog intelektualnog izbjeglice - kako bi odredila nacionalni bitak i očistila pseudoetničku savjest. (Ralph Bogart)
Umiranje u Torontu je zapanjujući tekst. U isto vreme lucidan i opor, duhovit i tužan, ali uvek nepomirljiv sa statusom quo, u neprekidnom preispitivanju i borbi za pravdu koja podrazumeva ni manje ni više nego ljudsko dostojanstvo, ono što izbeglicama najpre uzmu. (Vladimir Arsenić)
Daša Drndić (1946-2018) was a distinguished Croatian novelist, playwright and literary critic, author of radio plays and documentaries. She was born in Zagreb, and studied English language and literature at the University of Belgrade. Drndić worked as an editor, a professor of English, and as a TV programme editor in Belgrade. She obtained her doctorate at the University of Rijeka in Croatia, where she later taught. She is the author of thirteen novels including Leica Format (2003), Sonnenschein (2007), Trieste (2011) and Belladonna (2012). Her works have been translated into many languages, and Drndić has won the International Literary Award “Prozart" in 2014, awarded to a prominent author for their contribution towards the development of the literature on the Balkans. Her work has also been shortlisted for the Independent Foreign Fiction Prize and the inaugral EBRD Literature Prize.
Ne znam da li je iko u književnosti sa ovih prostora sa takvom lakoćom baratao ogromnim dokumentarnim materijalom istovremeno ne gubivši narativnu nit. To nije lako – danas uglavnom citati ne služe piscima, već pisci služe citatima – oni su tu, eto, da bi bili tu. Kod Daše sav taj materijal je svrhovit i dobro osmišljen. Čak je i spisak njenih spiskova uzbudljiv: restorani svrstani u odnosu na njihovu nacionalnu kuhinju, južnoslovenska glasila u Torontu, popis televizijskih vesti jednog nasumičnog dana, spisak (za kanadske uslove) neobičnih dešavanja tokom šetnje gradom, isečci iz novina, niz mogućih briga socijalne radnice, stanovnika zoo-vrta, (uznemirujuće) preporuke Hrvatskog državnog ureda za jezik, kanadske manjine u odnosu na njihova dominantna zanimanja, spisak radnji u šoping molu i zapažanje kako oni nemaju prozore – ništa što ih može otvoriti prema nebu... A ovi spiskovi imaju snažno biografsko uporište – Daša je pisala o sopstvenoj sudbini i sudbini mnogih iseljenika koji su se obreli sredinom devedesetih u Kanadi. To nije vesela priča – ali nikad ne prelazi u samosažaljivost. I ne samo što predstavlja dobro poznato naličje ovih prostora, Daša vešto prikazuje naličje same Kanade – koja se nije pokazala kao najbolji domaćin. Bežeći iz košmara jednog društva na drugi kraj sveta, otkriva se jedno potpuno drukčije društvo kome takođe ne nedostaju problemi. Ali Kanađani ko Kanađani, savršeno fini, svi se svima smeškaju i izvinjavaju, niko nikoga ne prisiljava ni na šta, a pasivna agresija samo mestimično plane u, nimalo zanemarljivu, aktivnu agresiju. Uz to – poznate stvari: stalni umor, karijera, ogromne porcije svega (ogromne i odlično konzervirane – da ne morate nedeljama da kupujete ništa) i sumanuta zamisao „da se novcem može sve nadomijestiti, pa tako i čitav srednji vijek” – što se očitava u poduhvatu iz 1909. da se izgradi u Torontu pravi srednjovekovni zamak! (167) Uz to, veoma je zanimljiv i momenat u kome Daša opisuje tesnu pobedu protivnika nezavisnosti Kvebeka iz 1995. godine, za koju neki političari okrivljuju upravo doseljenike.
Ali da se manem Kanade – sve što su mi pričali o njoj, ispostavilo se kao tačno.
Dugo sam razmišljao kako bi „Umiranje u Torontu” moglo žanrovski da se odredi – iako je naveden kao roman, što je u izvesnom smislu tačno, možda bi tekstu više odgovarala odrednica „reportaža” – izuzetno slojevita, brzočitiljiva reportaža sa mnogobrojnim rukavcima, ličnom vizurom i dobro osmišljenom celinom koja podrazumeva putopisne, autobiografske, esejističke segmente. Čini se da danas samo nešto uzimamo za ozbiljno ako je roman, a roman, kao one predatorske ribe koje ubaciš iz jednog ekosistema u drugi, izjede sve ostale. (Kad sam već kod ekosistema – svakome ko pročita delo neće promaći jedno divno inuitsko predanje, kao i priča o ptici caladrius. Čisto da skrenem pažnju.)
Čitajte Dašu! Zbog njene preciznosti, prodornosti, humora, dara za kombinovanje i posebnog senzibiliteta.
Prvi put sam se s ovom autorkom susrela čitajući reizdanje romana iz 2018. godine kod Partizanske knjige, koji je prvi put objavljen 1997. godine pod naslovom »Marija Czestochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu«
Tema ovog dela, kao i mnogih drugih Daše Drndić su one manje vidljive strahote rata, prikazane kroz lične priče imigranata u kojima, kroz iskustva fikcionih likova, ali i u autobiografskim opisima, autorka prati put koji je i sama prošla u Torontu krajem devedesetih godina.
Posebno interesantan jeste spoj fikcionalnog i dokumentarnog. Daša prikazuje kataloge: filmova koji su se prikazivali u Torontu te godine, daje spiskove časopisa i emigrantskih organizacija iz Hrvatske i Srbije u Kanadi, izdvaja isečke iz novina i delove svakodnevnih vesti s televizije. Sve te informacije daju poseban šmek realnosti i stvarnosti ovom delu.
S vremenskom razlikom od gotovo dvadeset godina od prvog izdanja iskustva Toronta su i dalje sveža i aktuelna i primenjiva na svaki imigrantski život.
Vedrana Rudan je izjavila povodom knjige: “Ova knjiga je pjesma u prozi za sva vremena”, dodavši da ona Dašu Drndić doživljava kao veliku belu lavicu – veličanstvenu i izuzetno retku.
Knjiga je napisana u ispovednom stilu, intelektualnom stilu. Primetna je duboka socijalna percepcija, što daje dubinu uvida i širinu perspektive o stvarnom, teškom životu novog kanadskog emigranta. Junakinja- pripivedač je došljakinja u Kanadu koja sa sobom nosi visoko rafinirani, kritički intelekt savremene Evrope. Daša analizira naše istinsko ljudsko stanje istančanom senzibilnošću i ironičnom dosetljivošću. Usput kreirajući portret nove literarne ličnosti - savremenog intelektualnog izbeglice - ne samo pisca, već i slikara, muzičara i čitave revije ličnosti koje šetaju stranicama njene knjige.
I sama sam upoznala više nosilaca sličnih sudbina ovde u Amsterdamu. Sada već dugogodišnjih Holanđana. Ljudi koji imaju drugačiju percepciju i dubinu doživljaja emigracije od nas. Jer oni egzil nisu izabrali svojevoljno, već bežeći od rata i spašavajući živu glavu.
Za mene je ova knjiga bila posebno značajna jer govori o izbegličkom iskustvu naših ljudi u Kanadi. Dete sam dvoje ljudi koji su prošli kroz to iskustvo. Ovaj roman je kritika savremenog društva, kritika rata, kapitalizma, koncepta Kanade, koncepta posleratne Hrvatske. Savršeno opisuje društveni položaj osobe koja ne pripada “ni vamo ni tamo”, nekoga ko se ne snalazi i ne pronalazi u novonastalim okolnostima. Ispada da je bilo lakše otići daleko i krenuti ispočetka, ali ni tamo nije lako. Postavlja se samo pitanje koja je od te dve muke lakša čoveku, iako nisu za poređenje, jer su potpuno različite prirode. Dilema ostati ili otići aktuelna je i danas, gotovo 30 godina kasnije. Nažalost, još uvek ne postoji apsolutno bolja opcija.
Ova mi je knjiga bila izuzetno interesantna, mada nisam sigurna da mi je Dašin stil legao. Cela knjiga je bila nekako mrzovoljna i teška, kao kad slušate nekoga kako pasivno-agresivno gunđa. Mislim da vredi pročitati je, jer oslikava jedno veoma specifično emigrantsko iskustvo i stanje života u tuđini na razumljiv, polu fiktivan polu činjeničan način, vrlo mi je drago da sam je kupila (i pročitala). Ipak, ne mislim da ću čitati druge knjige Daše Drndić.