Naučno utemeljena, ali pisana za širu publiku na prihvatljiv način, knjiga opisuje jedan vrlo značajan period. U pitanju je razdoblje od sedam decenija (1166–1236) koje po mnogo čemu čini jednu celinu i koje je bilo prelomno.
Ove godine navršava se osam vekova otkako je Stefan Nemanjić postao prvi srpski „venčani kralj“ (1217). To je jedan od najvažnijih datuma u srpskoj istoriji, pogotovo ako se sagleda i u svetlosti događaja koji se desio dve godine kasnije (1219) kada je obrazovana Srpska autokefalna crkva.
Srbija je postala kraljevina zahvaljujući združenom delovanju dvojice braće, Stefana Nemanjića i Save, a u vreme značajno izmenjenih političkih okolnosti na prostoru jugoistočne Evrope. Krstaško osvajanje Carigrada (1204) i rušenje Vizantije doveli su do velikih geopolitičkih promena. Na ruševinama nekada moćne imperije nastalo je nekoliko novih država i međunarodni odnosi su postali složeniji i zamršeniji. Sinovi Stefana Nemanje, međutim, pokazali su da su dorasli novonastalom stanju i pošlo im je za rukom da za vladara svoje države umesto dotadašnje titule velikog župana obezbede titulu kralja. Bio je to veliki skok u hijerarhijskom svetskom poretku onovremenih država.
Завршио је Педагошку академију у Неготину 1980. године а Филозофски факултет у Београду 1985. Радио је као библиотекар на одељењу за историју 1986. а 1987. изабран је за асистента приправника за предмет историјска географија. Магистрирао је 1990. тезом Унутрашње воде и њохово коришћење у средњовековној Србији. Наредне године постао је асистент. Докторирао је 1994. са дисертацијом Хумска земља у средњем веку на Филозофском факултету у Београду. Ова дисертација објављена је као књига 1996. године. Изабран је за доцента 1995. Проучава однос друштва и природне средине у средњовековном друштву српских земаља и истраживањима привреде и насеља. Оснивач је катедре за историјску демографију на Географском факултету Универзитета у Београду.