Moja je majka znala govoriti kako se ljubavi čovjek uči na najrazličitije načine, ali ponajbolje je kad to radi uz pomoć velikih umjetničkih djela, ponajprije slikarstva, glazbe i lijepe književnosti klasičnoga tipa. Moj bi se otac samo nakašljao, nakon čega bi majka redovito kazala: – Molim te, Branko, pa valjda se zna na što sam mislila. Ja baš i ne mogu razabrati na što je majka mogla misliti, ali sam poslije shvatio kako se sve što je kazala o ljubavi odnosi na ljubav u najširem smislu riječi, od samilosti pa do podavanja cijeloga sebe za neku dobru i plemenitu stvar. Dakle, ljubav na koju se majka tada pozivala nije se mnogo razlikovala od one o kojoj danas govori papa Franjo.
Diplomirao je i magistrirao (filmolgija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970-ih godina 20. stoljeća u prvom valu tzv. fantastičara (Zavjera kartografa i Praška smrt), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta fantastiku, ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnome, što se očituje u njegovim romanima Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas, Frido Štern (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te Ruskom ruletu. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (Polagana predaja, Povijest pornografije). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja Rani dani (1977.) i Trava i korov (1999.). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani Zavirivanje , Siva zona, Noćna smjena i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one Pavla Pavličića, stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.
Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi, redoviti je profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.
Toliko volim čitati Tribusona da sam ga već ,gotovo ,proglasila svojim starim prijateljem. I u ovom romanu jako dobar,zericu nešto manje duhovit ,u već pomalo iscijeđenom biografskom žanru. Svakako preporuke:-)
Budući da mi je roman Povijest pornografije jedan od omiljenih, a i ostali iz istog Tribusonog opusa su mi mili, djeluje mi kao već mnogo puta ispričana jedno te ista priča. Čak sam pomislila da mu dam ocjenu 2, ali bih stvarno bila kamenog srca da budem tako stroga prema nostalgičnim pričama iz minulog djetinjstva i mladosti. Zadnje poglavlje odnosno zadnji utisak koji ostavlja priča o starom kvartu je razlog zašto sam se ipak odlučila za višu ocjenu...
Knjiga je klasično nostalgična za davno prošlim djetinjstvom i puna detalja koji podsjećaju na ona, davno prošla vremena kad je hrana imala bolji okus, sunce ljepše sjalo i sl. Svatko od nas bira koliko će i kome otkriti neke svoje povijesti i nutrine.. ako kreneš pisati o ljubavi, ipak se očekuje da nešto i kažeš.. A Tribuson je tu vrlo slatko opisao neke ljubavi iz djetinjstva, opet ljubav prema pločama, muzici i kinu... ali kad je došao do malo bitnijih i ozbiljnijih godina opasno je digao ručnu....
Bliska, duhovita, sentimentalna, s malim (na trenutke i malo većim) odstupanjima od izvrsne... Preporuka. Za osmijeh, glasan smijeh, i ponekad stegnuto grlo. Suzu tu i tamo. :)