Pisac u kreativnoj krizi dobija savršenu ponudu – da napiše scenario za američko tržište. Tražeći osamu za rad, on odlazi u vikendicu pored Kamenog jezera, koje prate glasine o misterioznim davljenjima. Društvo mu pravi neobična devojka Una, koja mu pomaže u radu na scenariju. Međutim, splet neočekivanih, zloslutnih i tajnovitih događaja, kao i susreta sa čudnim ličnostima, govori glavnom junaku da ne samo što je ostao bez neophodnog mira već mu je i život ugrožen. Kako priča odmiče, veo nasilne tajnovitosti spada sa prošlosti obližnjeg, naizgled pitomog mestašceta, a prošlost njegovih stanovnika vraća se da progoni i one koji u njoj nisu učestvovali.
Obrenović svojim novim romanom pokazuje da samouvereno vlada žanrovskim matricama, ne samo zato što ih inteligentno koristi već i zato što ih kreativno prevazilazi. Ovaj roman zavodljivo uvlači čitaoca u svoju jezovitu, mračnu atmosferu, koju autor relaksira savremenim stilom i funkcionalnim humorom. Efektni podzapleti, razgranata tematika i živopisni junaci čine ovo delo nezaobilaznim štivom.
"Obrenovićevi akteri se kreću kroz narativ ispunjen izdajom, prevarom i razočaranjem. Reč je o likovima koje život nije štedeo, i kod kojih je opipljiva prividna pomirenost koja preti da eskalira." Nikola Dragomirović, "Vreme"
"Sama činjenica da je auto, za čijim je volanom nepoznati vozač, jedan od četiri glavna lika, govori o savremenosti ove knjige (...) Precizni likovi, upečatljiv jezik, dobro vođena radnja i uspešno prenesena začudna atmosfera, čine ovaj roman prepoznatljivim i van lokalnog okvira." Ana Pejović, književni festival KROKODIL
Željko Obrenović je rođen 1982. godine u Valjevu. Diplomirao je na katedri za srpsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Autor je scenarija za strip album Karton siti (Modesty stripovi, 2016), romana Kameno jezero (Kontrast, 2016), Talog (Booking, 2012) i Srpski psiho (Laguna, 2007). Pored pisanja, bavi se stripom i muzikom. Objavio je veliki broj filmskih i književnih prikaza (Gradina, Playboy, Pressing, Frenzy Spark, UPPS, Fresh McCann, City Magazine, Ona magazin); dobitnik je nagrade Ukademije umetnosti na konkursu U potrazi za novom pričom, kao i McCann Ericsonove nagrade za lice meseca. Roman Srpski psiho i priča Ko je ubio ljubav prevedeni su na poljski jezik. Priče su mu objavljene u Trećem trgu, Emitoru, Trashu, Zborniku radionice za pisanje poezije i proze, Art-Animi, Helly Cherryju, a strip Devojka slabog imuniteta u antologiji Balkan Twilight.
"Kameno jezero" Željka Obrenovića bilo je dugačko dvestotinjak strana, a sinopsis na koricama je obećavao svima koji se odvaže da se „okupaju u njemu“ – ludu vožnju.
Za sve one koji još nisu „upoznali“ Željka Obrenovića kroz njegovu prozu, treba napomenuti da je on diplomirao na katedri za srpsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, i da je ovo njegov treći roman. Prvi roman, "Srpski psiho", je objavio zajedno sa Aleksandrom Ilićem 2008. godine u izdanju Lagune, a drugi roman, "Talog", je 2012. godine objavio za Mascom Booking. Prošle godine je za Modesty Comics objavljena i njegova izvanredna strip-kolekcija "Karton Siti" (ukoliko još niste pročitali, učinite to što pre), kojom je pokazao kako uistinu ume da se poigrava sa književnošću i elementima popularne kulture. Nakon ove strip-kolekcije knjiški moljci s razlogom očekuju mnogo od Obrenovića.
Glavni junak Obrenovićevog trećeg romana je pisac, i to ne bilo kakav pisac nego onaj koji je u stvaralačkoj krizi. On pokušava da nađe ideju za novo delo jer mu poslednji roman – koji je apsolutna fikcija i predstavlja piščevu originalnu ideju – nije prošao onoliko dobro kao romani koji su u sebi krili dozu autobiografije. Jedan od ortaka (koji mu je ujedno i prijatelj i povremeni poslovni partner) mu nudi da napiše scenario za film B-produkcije, za glumca koji je postao institucija takvih filmova. Kako ga ništa ne bi ometalo u kreativnoj produkciji, pisac se povlači u vikendicu na obali Kamenog jezera, koja se nalazi u vlasništvu tajnovite devojke Une. Kao što i jezero krije tajnu (ono je uzrok misterioznih davljenja), tako se čini da i Una krije tajnu. U toku svog boravka na jezeru, pisac će upoznati momka koji radi kao obezbeđenje na jednom od poseda u okolini (njegov otac je jedna od mogućih žrtava ovog čudnog jezera), vlasnicu male prodavnice koja pokušava da pobegne od vlastite sudbine, ali i tajanstvenog vozača mercedesa koji mu radi o glavi. Piščev mir se transformiše u uznemirenost, paranoju i strah - strah za vlastiti život i život osobe koja mu postaje draga. On će uzeti stvari u svoje ruke, da bi (kao što to uspešno radi u svojoj prozi) raspleo niti i konačno video pauka koji je ispleo mrežu u koju se upetljao.
Ovako sročen sinopsis daje naglasak na onu očitu radnju – na površinski sloj romana. Interesantno je kako se sam roman ponaša poput Kamenog jezera. Dakle, kao što jezero reflektuje kamenje, tako i površinski sloj romana reflektuje nekoliko tipičnih klišea: pisca u krizi, scenarije filmova B-produkcije, kuću na obali jezera, auto sa tajanstvenim vozačem, vrisak u noći, dvostruke igre,... Evidentno je kako Obrenović ima mnogo čitalačkog i gledalačkog iskustva i on iz tog iskustva izvlači funkcionalno najefektnije motive i pomoću njih postavlja pred čitaoce okvir onoga što bi se moglo nazvati prototipskim trilerom. A to je, u stvari, Obrenovićeva zamka - pošto je i sam iskusan čitalac, on može da pretpostavi šta će publika očekivati od datih motiva – i to mu daje mogućnost da razbije klišee i okrene stvari u sasvim neočekivanom pravcu, i ostavlja mu dovoljno prostora da ostane u granicama žanra, ali i da se, kao i u "Karton Sitiju", poigrava njim.
Ono što takođe fascinira jeste razgranatost samog romana. Imamo prvi, a ujedno i glavni, zaplet (pisca koji pokušava da prevaziđe svoju krizu pisanjem scenarija za Amerikance) u koji se lagano upliće mnoštvo manjih podzapleta za koje se nikako ne može reći da guše priču. Oni je oplemenjuju, čineći je tako bogatom i zanimljivom. Svaki podzaplet za svoju svrhu ima i dublje oslikavanje nekog od likova u romanu, a likovi su apsolutno interesantni. Oni u početku deluju jednodimenzionalno – kao da reflektuju prototipsku podelu na dobre i loše junake, međutim, Obrenović muti tu isključivost crne i bele krajnosti. Njegovi likovi nisu ni isključivo dobri, niti isključivo loši - oni su u isto vreme i žrtve i nasilnici. Autor u jednom momentu kaže kako su pravi likovi „sivi likovi“ – oni sa milion mana i više lica, a to je i životna lekcija koju smo svi mi odavno naučili. Zbog toga Obrenovićevi likovi deluju životnije i opipljivije, i reaguju nekako više ljudski, a manje plastično.
Radnja romana je smeštena u sredinu koja bi lako mogla da se zamisli u bilo kojoj zemlji. Istina, čitaoci bi lako mogli da pomisle kako se radnja odvija u Americi, ali ne treba izgubiti s uma činjenicu da je ovo savremeni roman i da se globalizacija (amerikanizacija) dešava i kod nas, pa čak i u onim najruralnijim krajevima. Samo jezero i vikendica koja podseća na „čardak ni na nebu ni na zemlji“ (sad shvatate zašto je napomenuto šta je autor završio) deluju kao savršeni raj na zemlji, jer ta odsečenost od vreve i galame kao da obećava mir i spokoj. Međutim, istorija jezera pruža onaj „uncanny“ (odnosno jezovit i tajanstven) momenat koji je cenjen u gotskoj književnosti, i time je onemogućeno da se do mira i spokoja dođe. Paranoja i strah od jezera vise poput Damaklovog mača nad glavnim akterima i oni su zbog toga stalno u grču. Ali nije jezero jedina stvar kojom autor „mrači“ atmosferu romana. On oslikava i malo ruralno mesto, koje se guši u svojim tajnama, i time još više podiže nivo neizvesnosti i misterioznosti svog romana.
Dakle, i sam površinski, tj. onaj najočigledniji, sloj romana je više nego dovoljan razlog da se ova knjiga uzme u ruke. Ljubitelji trilera će u ovom romanu dobiti žestoko napetu priču, začinjenu odličnim likovima, smeštenu na veoma intrigantnom i misterioznom mestu.
Međutim, ovaj roman je mnogo više od pukog zbira same priče, likova i mesta zbivanja. Očigledno je kako roman nije autobiografski, ali delovi u kojima glavni lik piše o svom životu (životu pisca) i problemima sa kojima se kao pisac susreće su toliko verno opisani da bi čitaoci mogli poverovati kako je sve to i sam autor romana iskusio na vlastitoj koži. Posebno je zanimljivo ono razmišljanje – da li je pisac interesantan publici samo onda dok im daje ono za šta je siguran da žele da čitaju – fragmente autobiografije, i da li one visokokonceptualne ideje do kojih autor dođe mogu da prođu kod širih narodnih masa. Interesantno je kako glavni lik u jednom momentu kaže kako se trudi da izmišlja stvari, jer u suprotnom slučaju ne bi bilo fer da bude plaćen. Malo dalje u romanu, on razrađuje ovu ideju i kaže kako pravom piscu ne može da ponestane ideja, dok onom koji živi od autobiografije može da ponestane života. Moglo bi se zaključiti kako čitaoci žele da čitaju (auto)biografske romane, jer postoji šansa da u nekom od likova prepoznaju sebe i tako ostanu ovekovečeni, sa čvrstim dokazom da su živeli u nekom momentu i nekom vremenu. Pisci, dakle, ostaju živi kroz svoja dela, a ostali ljudi se nadaju kako će završiti u nekoj knjizi. To je šansa da se pobedi neopozivost smrti i brisanje iz sećanja narednih generacija.
Ono što je apsolutno fantastično odrađeno jeste tendencija samog romana da očijuka sa metafikcijom. Razmislite samo o tome kako Željko Obrenović piše roman o piscu koji piše scenario, a koji, u stvari, piše i roman (obratite pažnju na to kako je roman napisan u prvom licu) koji je na momente opterećen problemima vlastite fiktivnosti. U jednom od poglavlja, glavni lik razmišlja o tome kako je sam napravio korice za svoj roman – analizirajući uspešne simbole (Koka Kola, Marlboro,...). Minimalizam koji uvek daje više i dominantna crvena boja u kombinaciji sa belom pozadinom i crnim slovima daju utisak kao da je korice Obrenovićevog "Kamenog jezera" napravio sam glavni lik njegove knjige. Dakle, gledano iz ugla metafiktivnosti romana, glavni lik, pisac, želi da se otrgne od Obrenovića i da sam vodi svoju priču. I sam kraj romana doprinosi metafiktivnosti celokupnog dela, ali o završetku romana nikada nije poželjno pisati jer se tako može razotkriti neka od tajni kojom je zaogrnut roman.
U jednom od unosa na sopstvenom blogu, Željko Obrenović piše o nasušnoj potrebi pisaca – prvoj rečenici kojom roman počinje, onoj koja deluje kao mamac za čitaoce. Prva rečenica možda jeste važna ali: „jedino što je važno je završetak. To je najvažniji deo priče, njen završetak. A ovaj... je baš dobar. Ovaj je savršen.“ Ovo su reči Stivena Kinga, i mogle bi se primeniti na ovaj roman. Obrenović je u svojim scenarijima za stripove pokazao kako ume da napravi hirurški precizan rez, i on u ovom romanu staje baš tamo gde treba. Čini se kako neke stvari namerno ostavlja nedorečene – ostavlja ih čitaocima da ih razreše u svojim glavama, i tako postanu saučesnici u njegovoj fikciji.
"Kameno jezero" nije pasivan roman. Ima u njemu one obećane „lude vožnje“ na pretek i adrenalina i akcije i ljubavi i mržnje i zavisti i prevare i odličnog humora i mnogo ironije i svega onoga što ljudskom srcu nije strano... Ali, ono što je bitnije od svega ovoga jesu one stvari koje aktiviraju um čitalaca - prikrivene aluzije i intertekstualne veze koje su neprimetno učaurene u tekstu, a koje se otkrivaju u svom punom sjaju ukoliko čitaoci imaju iskustvo koje se barem malo podudara sa autorovim. Obrenović je ovim svojim romanom pokazao kako se ne boji književnih izazova i on sa svakim novim delom ide korak dalje. Treba ga pratiti u stopu!
Izvrsno delo. U rangu sa najboljim svetskim delima toga žanra. Još uvek sređujem utiske. Već sam stavio na re-read policu. Sve pohvale piscu. Roman nema praznog hoda, nema nijedne suvišne rečenice, suvišnog opisa. Sve je odlično ukomponovano. Svi likovi su detaljno i pažljivo oblikovani. Dijalozi su potpuno realni i odgovaraju likovima koji ih vode. Priča je uzbudljiva i nepredvidljiva do samog kraja. Od prve stranice čitalac upada u priču, u njenu čudovišnu atmosferu i ostaje u njoj do kraja. To je ono što je mene u startu kupilo. Na momente sam se smejao, na momente ježio, na momente jedio, prepoznajući našu svakodnevnicu. Uživao sam do samog kraja koji je začas doleteo. Iznad svega, bilo mi je iznenađujuće da je roman napisao domaći autor, i to tako mlad. Iskreno, jedva čekam Obrenovićevo novo delo. Sa zadovoljstvom ću ga kupiti, pročitati i napisati recenziju. Ovoj zemlji trebaju pisci takvog kalibra.
Kameno jezero je jedna od onih knjiga zbog kojih volim Good Reads, prikaze, komentare i otkrivanja novog. Roman je mešavina trilera i misterije, dobro ukomponovanih sastojaka koji neosetno drže pažnju od prvog do poslednjeg slova. Likovi su upečatljivi i oslikani sa vrlinama i manama. Reakcije glavnih likova na dešavanja nisu plastične već deluju realno; identifikacija ovde nije samo prirodni surf kroz um naratora već i poistovećivanje sa čisto ljudskim, iskonskim obrascima ponašanja. Rečenice u romanu teku kao reka, prirodno i lako, lišeno nepotrebnog kićenja, ukazujući na izbrušen stil i umešnost koja je svojstvena retkima.
Ukoliko ste, kao ja, pomalo zasićeni savremenom zapadnjačkom kulturnom mašinerijom i želite da pružite više šanse aktuelnoj domaćoj književnosti, slobodno se prepustite Kamenom jezeru i njegovim tajnama i uživajte.
Protagonista romana, pisac i scenarista, dobija ponudu od svog prijatelja Damira da napiše scenario za strano tržište, za film u kome će glumiti popularni glumac B produkcije - Karl Langan. Scenario će pisati u vikendici kraj misterioznog Kamenog jezera, poznatog po nerazjašnjenim slučajevima utapanja, zajedno sa saradnicom Unom, koja će prevoditi njegov tekst na engleski jezik. Očekivani rad u miru narušiće splet događaja koji će našeg protagonistu i njegovu saradnicu upoznati sa strašnim tajnama koje kriju naizgled miroljubivi stanovnici Kamenova.
Kameno jezero je još jedan reprezentativni primer odličnog trilera koji drži pažnju od prve do poslednje stranice. Moram da priznam da sam se uplašio kako će autor raspetljati glavni zaplet i nekoliko manjih podzapleta, ali on je to tako vešto odradio da na kraju nije ostavio nijednu nejasnoću. Naglasiću i brutalno neočekivan twist ending koji me je bukvalno izuo iz cipela i koji nisam ni najmanje očekivao.
Kada su likovi u pitanju, fenomenalno su razrađeni, od protagonista, do antagoniste i sporednih likova. Mislim da će vam se posebno dopasti Una koja će vas definitivno kupiti svojim otkačeno-jedinstvenim fizičkim izgledom, fantastičnim humorom i neodoljivom spontanošću i ležernim ponašanjem
Sa ovakvim stilom pisanja i konceptom romana sam se prvi put sreo. Narativ sa minimalnom ali dovoljnom deskripcijom, kratke rečenice i kratka poglavlja za završnom "udica rečenicom" pružaju ugođaj za pravi doživljaj ovakve radnje. Triler treba da drži pažnju, a ovakvim stilom pisanja Željko je to vrlo efektno obezbedio.
Poslednje poglavlje će možda nekima biti diskutabilno, ali meni je bilo potpuno zadovoljavajuće. Nisam želeo bajku, želeo sam dobar triler. Željko mi je to pružio od početka do kraja.
Suma sumarum: ovo je čista petica, jedan pravi biser među trilerima na domaćoj književnoj sceni koji, po mom skromnom mišljenju, zadlužuje jednu dooobru ekranizaciju. Moja najtoplija preporuka ljubiteljima žanra!
Ako bih jednom rečju trebala da opišem atmosferu kojom odiše roman "Kameno jezero", bila bi to - siva. Baš kao što i junak naše priče, pisac, karakteriše svoje likove. Baš kakvi su i (anti)junaci u ovoj priči.
Neimenovani pisac sklapa dogovor sa svojim drugom i poslovnim partnerom Damirom da napiše scenario za film B produkcije za američko tržište. Odlazi u vikendicu na Kamenom jezeru kako bi imao svoj mir i prostor za rad, u kojoj mu društvo pravi misteriozna Una, koja je zadužena i za prevod njegovog scenarija. A jezero je jedno od onih za koje se vezuju razne priče, uglavnom mračne, negativne, one koje izazivaju strah kod meštana okolnih naselja, ono koje izbegavaju. Odiše sablasnom atmosferom, zapušteno i divlje, izaziva kod čitaoca blagu jezu i strah, što zbog izgleda, što zbog predrasuda koje se stvaraju zbog priča koje okolo kolaju o njemu.
U početku priča teče sporije, stalno sam iščekivala kad će nešto da se desi, a istovremeno se, nakon nekih podzapleta, pitala šta je sad ovo i šta sad može da se desi. Željko vas sve vreme drži u neizvesnosti, dodajući glavne motive lagano, taman toliko da vam se budi znatiželja i postavljaju novi rebusi.
Praktično roman u romanu, otkriva nam put stvaranja jednog scenarija, istovremeno i romana, ostavljajući dovoljno prostora za sopstvene teze, pretpostavke, a na kraju i završetak, ostavljen čitaočevoj mašti na volju.
Zbog sporije radnje i zbog toga što sam očekivala malo više napetosti i jeze, 4 za misteriju Kamenog jezera 🌟
Kada je u pitanju 'Kameno jezero', izjava da je u pitanju knjiga koja se čita u jednom dahu nije samo promotivna fraza već čista istina. Od samog početka, čitalac počinje zaista da mari za glavnog junaka i ono što mu se događa, najverovatnije zbog toga što on nije zapravo nikakav junak, već neko ko je i jak i slab, i praktičan i romantičan, i hrabar i kukavica, good guy i bad guy. Ispričana iz njegove perspektive, ovo je krimić napisan van svih klišea, roman koji je 'sav svoj'.
Roman je zanimljiv, drži pažnju, stranice brzo odmiču, nije težak, nije ni jednoličan - obzirom da se radnja zbiva na pustom mestu. Radnja je dosta raširena, ide u u dosta smerova: pisac-Una; pisac- Damir-Langan-scenario; pisac-čuvar-Jasna-Suzana i na kraju Una i pisac, i Una-Goran. Njihove životne priče su lepo ukolpljene, svedene u jednu celinu, kao i tajne koje kriju jedni od drugih i koje se same razotkrivaju i izlaze na videlo kako roman odmiče- što mu i daje dodatnu dinamiku i lepotu. Naravno, tu su i prevare i prećutkivanja - Damiroiva, Unina, piščeva. Na kraju, sve se sliva u jedan tok, sve gubi smisao, glavni junak je preslab da išta promeni u svetu u kom se obreo. Svoj život prillagođava svetu, koliko god se u sebi opirao i priželkivao pravdu. Previše je slab da promeni svet, ali svet menja njega - negativno, mada i sam ima tamnu stranu, predočava je čuvar na kraju romana. Dakle, tema je nemoć da promenimo zver(svet), dok ona kidiše na nas budeći nam najniže nagone. Kvari nas, traži da popustimo i odustanemo od onog svetla što ga naziremo u daljini. Svet zna biti užasan, a čovek u njemu se batrga i polagano odstupa od istinske osobenosti svog bića. Jedino što ima smislenost je odnos pisca i Une, i to kako kaže autor - dok traje! - prepusti se pišče i uživaj u tim trenucima, jer zver će i njih naružiti. Ah, da, piscu je bitno da piše! On u svemu doživljenom vidi novi roman. Ipak, se ne prepušta svetu u potpunosti, već pokušava da popravi i sebe i svet kroz talenat koji mu je dat. Ali, spreman je i na kompromis. Uzeće novac za scenario...
Ako volite trilere i misterije sa lokalnim pečatom, ovo je knjiga za vas.
Mladi pisac dobija ponudu da napiše scenario za američko tržište i prihvata ponudu. Odlazi na Kameno jezero koje prate priče o misterioznim davljenjima. Društvo mu pravi vlasnica vikendice, Una, koja takođe i prevodi scenario na engleski jezik.
Pojavljuju se novi likovi, čudne i misteriozne stvari se događaju, novi podzapleti i razrešenje istih u uzbudljivom kraju.
Za kraj izlizana fraza, ali knjiga se zaista čita u jednom dahu.
Hteo bih da iskoristim priliku i prenesem kratke utiske o ovoj knjizi, koju sam počeo da čitam i u jednom dahu je pročitao u celosti. Roman "Kameno jezero" je napisan u potpunosti u okviru žanra koji najviše volim, savremen pristup događajima, aktivnost dešavanja od prve do poslednje rečenice. Uzbudljiva, napeta a u isto vreme priča prilagođena mogućim stvarnim i aktuelnim događajima. Priča koju sam, dok sam je čitao, video kao filmsku ekranizaciju ravnopravnu sa već viđenim svetskim filmskim hitovima napetog trilera. Od sveg srca bih preporučio knjigu za pročitati ili pokloniti dragim osobama. I naravno najvažnije, veliko hvala našem mladom i perspektivnom piscu Željku Obrenoviću! Jedva čekam naredni roman! Bravo i duboki naklon!
Glavni junak romana „Kameno jezero“ je pisac u krizi življenja u Srbiji. Da bi preživeo kao pisac mora da prihvata raznorazne poslove, a jedan je da napiše scenario za novi film izvesnog treš glumca B produkcije (nije u pitanju Bosiljčić već neki stranac, izvesno Amerikanac). Fora je što taj scenario mora da napiše na obali mističnog Kamenog jezera (možda inspirisano Kameničkim jezerom kod Valjeva) koje prati mit da je ukleto i da ubija svakoga ko se u njemu okupa. I umesto da napiše žanrovski scenario za film glavni junak postaje protagonista upravo jedne takve priče u kojoj će se horor motivi pokazati kao male mace u odnosu na srpsku zbilju.
Ovo je knjiga koju sam želela od trenutka kad je najavljena. Najlepše od svega je što me je oduševila neočekivanim obrtima.U ovoj knjizi ima svega i misterije i krimi i ljubavne priče. Svojim genijalnim stilom pisanja Željko Obrenović je postao moj omiljeni savremeni pisac sa ovih prostora. Glavna ličnost u knjizi je pisac koji dobija ponudu da se osami u vikendici na Kamenom jezeru i napiše scenario za američko tržište. Društvo mu pravi devojka Una, koja mu pomaže oko scenarija. Kameno jezero prate glasine, meštani zaziru od njih, čuvar ih savetuje da odu, a nepoznati vozač pokušava da pregazi pisca. Saznajte kakve tajne krije Kameno jezero u jednoj od najboljih knjiga domaćih pisaca našeg doba. ❤️
Posle čitanja romana „Srpski psiho“, kojim sam bila oduševljena, krenula sam sa čitanjem romana „Kameno jezero“. I mogu reći da moja očekivanja nisu izneverena, čak sam i pod još jačim utiskom. Radnja romana sjajna, stil pisanja osvežavajući, knjiga vas ne ostavlja na miru ni kada želite da predahnete malo, jer vas nagoni da joj se što pre vratite i pročitate do kraja. Ali do kog kraja...?
Radnja romana prati neimenovanog glavnog junaka (karakteristično za gospodina Željka) i njegov posao pisanja scenarija za film koji će se plasirati na strano tržište. On odlazi da na miru radi u mestu Kamenovo, u blizini Kamenog jezera i priča kreće.
Meni se dopala priča o jezeru, tačnije legenda koja o njemu kruži. Uostalom, kao i o svakom jezeru u Srbiji. Te priče iako smo čuli mali milion puta uvek izazivaju neku jezu. Priča obiluje napetošću i sumnjama, jer nikada niste na čisto šta će se desiti sa likovima i ko su zapravo oni. Protkana je velom tajni, faktora iznenađenja i zbunjenosti. Dopalo mi se to što poglavlja traju dve do tri stranice, jer meni to donosi neki faktor uzbuđenja i drži mi pažnju. I taman pomislim da je sve gotovo, ono se priča nekako upetlja.
I opet taj horor na kraju, koji obožavam. Kad sam pomislila da će se sve završiti po kratkom postupku, ostavi me autor još jednom u razmišljanje o alternativnim krajevima priče i o sudbini likova iz poslednje scene.
Da ne zaboravim da dodam, mene Kameno jezero podseća na Zabran iz serije „Kalkanski krugovi“. Nisu ti čista posla. Ne, ne.
Danas imamo toliko različitih pisaca i žanrova da se može naći roman za svačiji ukus. Meni se to baš i ne dopada jer tako strada kvalitet. A i nisam ljubitelj svih žanrova i moram priznati da ja trilere ne volim. Knjigu sam kupila na osnovu prikaza ovde u grupi i... otkrila blago.
Kameno jezero me je oduševilo.Ne samo zato što je napisano tako promišljeno, pametno i kreativno, već zato što nas uvuče u priču gotovo neprimetno i zavodi svakom sledećom stranom i neobičnom atmosferom. Od prve strane sam bila tamo.
Autor je vrstan pisac i veoma maštovit, a njegovo građenje priče je vrhunsko. Iščekivanja čitaoca su sve veća i zaplet se komplikuje na takav način da nije providan i predvidljiv. Do samog kraja niste načisto šta se sve dešava i drži vam pažnju, pa imamo onu situaciju koju svi volimo, ali je nemamo tako često pa je vrednija- kada želite da znate šta se sve desilo ali ne i da se priča završi.
Meni se čini da mi imamo ovde jednog pisca svestskog kalibra koji zaslužuje OGROMNU reklamu u svim našim medijima, knjižarama i preporuku da se što više kupuje i poklanja.
Nakon kraćeg razmišljanja i opcije search na grupi sam shvatila da nema potrebe da stavljam još jedan prikaz Kamenog jezera. Veliki broj članova ju je pročitao i preporučio i imaju samo reči hvale kojima se pridružujem.
Željko Obrenović, hvala ti što si tako dobar pisac i što postavljaš i pomeraš standarde visoko. Ti naravno znaš cenu toga. Oni koji možda i ne znaju mogu deo odgovora, pored sjajnog zapleta u urušenoj i moralno osakaćenoj zemlji, naći u Kamenom jezeru.
Metafikcija je naziv za postupak u književnosti čija je glavna karakteristika da aludira sama na sebe.
Prethodno navedena definicija već zvuči dovoljno komplikovano i zbunjujuće, zar ne? Sada zamislite kako izgleda primeniti je i u praksi.
Pred nama je roman o romanu, proza u prozi. Željko Obrenović, pisac, piše o fiktivnom piscu koji dobija zadatak da napiše scenario za jedan film B produkcije namenjen stranom tržištu u jednoj vikendici u blizini Kamenog jezera, poznatom po tome što misteriozno utopljava ljude. Društvo mu pravi devojka mastiloplave kose, Una, sa zadatkom da prevodi na engleski jezik sve što on napiše. Međutim, na ovome se ne završava Obrenovićevo umeće. Ne, ono tu tek počinje.
Obrenović piše o piscu koji iza sebe ima već nekoliko objavljenih romana, dok, taj isti fiktivni pisac nama čitaocima govori o cakama kojima se služi prilikom stvaranja pisanog dela. Tako, govoreći o važnosti dobrog uvoda i dobre prve rečenice romana negde na sredini priče, Željko nas automatski vraća na sam početak ovog romana, čime nas mami da proverimo da li je on zaista i primenio to pravilo o kom govori njegov fiktivni pisac. I da, primenio ga je!
Dalje, u jednom momentu priče, Una sedi na terasi i čita piščev poslednji roman uz komentare da je radnja toliko zapetljana i generalno nepovezana, da joj nije jasno na koji način je uopšte uspeo da uobliči čitavu priču i da joj da određeni kraj. Tu na videlo ponovo dolazi Obrenovićeva genijalnost, budući da je to upravo ono što on radi nama čitaocima u ovom romanu, jer smo svi mi, faktički, Una. Naime, "Kameno jezero" obuhvata u sebi sled slojevitih i razgranatih događaja koji su naizgled međusobno nespojivi, čime tera nas čitaoce, kao i Unu unutar samog romana, da se zapitamo na koji način će uopšte i uspeti da završi priču koju je toliko razgranao sa svakom novom stranicom. Na taj način, Obrenović nas lukavo mami da što pre stignemo do kraja romana.
Pored svega navedenog, atmosfera koja dominira romanom obavijena je velom misterije, kako zbog lokacije na kojoj se radnja odvija, tako i zbog samih ljudi koji na toj lokaciji obitavaju.
Svi su osumnjičeni, i niko nije osumnjičen. Genijalno.
Svako ko se kupao u Kamenom jezeru, nije preživeo. Glasine kruže, razvijaju maštu ali niko nije siguran da li je to istina ili nije. Tela nisu nikad pronađena. Šta se ovde dešava? U takvom jezivom i mračnom okruženju uz pomoć Une koja i sama deluje čudno, pisac piše scenario za Američko tržište i traži mir za pisanje. Ali , nema mira na Kamenom jezeru...A kada uđe u jezero... ne može pobeći od misli...šta ako ga zauvek zarobi? Kao i u svakom malom mestu, i ovde se prošlost krije od stranaca i ljudi koji tu ne pripadaju. Kako je moguće da možemo ćutati i pustiti svog komšiju ili školskog druga da nastavi normalno da živi iako znamo da čini užasne stvari? I jedna za drugom, otkrivaju se izdaje... Priča kreće sa jedne tačke, udaljava se i nastavlja u drugom pravcu. Misterija ili surovost, tako česta ljudska osobina. Da li je strašnije sresti mitsko čudivište ili shvatiti da se neko šeta vašom kućom kada biste trebali biti sami u njoj? Pisac vam daje mogućnost da sami završite ovaj neobičan roman. Da li mi se svidela knjiga. Jeste, preporučujem je i očekujem od našeg mladog i talentovanog pisca još mnogo dobrih knjiga budući da se tek zaleće😀
I, sad, tu je ta misterija, imamo triler, imamo horor, imamo ljubavnu priču. Imamo mnoooogo dobro napisane dijaloge, imamo duhovitost u tragovima, taman da nas relaksira, kao dobri stari Hičkok, kad u trenucima najveće napetosti iz mračnog prolaza izađe „samo“ mačka. Pre nego što izađe ubica. JAO, JAO,JAO..... KAKVA KNJIGA! Znači, tako je to. U Srbiji postoje ovakve knjige i ljudi koji ih pišu. I ja to sasvim slučajno otkrijem. Nabasam na recenziju i osetim da moram da je kupim. I pročitam je odmah. Odmah. Sreća što ima samo nešto preko 200 strana. Knjiga je svetska, (mnogo bih volela da neko snimi film po njoj) a opet srpska, skroz srpska, zapravo skroz sa ovih naših prostora, ako smem da kažem, jugoslovenskih, sve što nam se dešavalo nataložilo se na duši glavnog junaka, njegovog najboljeg prijatelja, devojke u koju se zaljubljuje i ljudi koje sreće. „Stvari ponekad ne upale ma koliko energije da uložiš. Ponekad nije do tebe..... Na nešto jednostavno ne možeš da utičeš. Ipak, niko ti ne brani da uživaš u lepim trenucima. Dok traju.“ Proces pisanja, proces kako knjige dolaze ili ne dolaze do čitalaca tako je detaljno opisan da mi je žao što sama nisam pisac pa da se nađem. Zar oni stvarno ne znaju uvek kako će im se knjiga završiti? Čak ni gde će ih radnja odneti? Fascinantan uvid u um naratora koji posle svoje treće, najbolje, ali najmanje prodavane knjige (jer pravila nema) dobija priliku da napiše scenario za film jednog, recimo fiktivnog Stivena Sigala, omogućava nam da prateći nastanak scenarija, listamo i roman piščevog života, ali samo onoliko koliko nam on to dozvoljava. „A ovo je moj život. Moj roman. Moja pravila“ Pa to jezero, okovano kamenom obalom, gde pisac odlazi da radi, u vikendici prevodioca Une, zgodne, tajnovite, nepristupačne... Pa ta atmosfera, leto, vrelina, voda koja donosi osveženje, ali džabe, čitaoca sve vreme obuzima blaga jeza i to ne samo zato što jezero prati legenda da se svi koji se u njemu kupaju udave. Selo Kamenovo koje je najbliža civilizacija (da li je civilizacija?) je selo kroz koje smo svi mi nekada prolazili, imali nekakvu rodbinu, išli u nečije vikendice. Svi znamo takva sela. Plivali smo u dubokim vodama njihovih jezera. I pomalo se plašili da će nas kamene obale zarobiti. „Vi pisci..U životu nema velikih misterija. Sve ti je uglavnom pred nosom. Ako umeš da gledaš“ Samo što ovde moraš da gledaš na sve strane. Jer, na primer, pisac, ničim izazvan, kaže: „..mislim, ko bi normalan to podneo? Pokušao sam da napišem priču o devojci koju su silovali i ispostavilo se, koliko god da sam pokušavao, da joj ne vidim budućnost.... A radilo se o papirnatom liku.“ Ne vidi joj budućost. Jednostavna rečenica koja najbolje definiše sve žrtve silovanja o kojima se toliko nespretno piše. A to čak nije ni glavna tema romana Željka Obrenovića. Toliko se mnogo tema dotakao. Toliko je situacija isplivalo na površinu tog jezera. Toliko je emocija izronilo iz dubine. Kao što rekoh, i triler i horor, i ljubavna priča, malo noar, malo autobiografija (?)... . „Bez obzira na žanr, bez obzira na to da li junake napadaju ajkule ili su u ledenoj vodi, neko uvek preživi. Neko uvek preživi. Naravno, što sad sebi nisam ni dozvolio da razmatram, to je značilo i da neko strada.“ I, kao što je Una, čitajući prethodni piščev roman sumnjala da će on uspeti da ga završi tako da ne upropasti stvar, jer je tako mnogo stvari otvorio, tako sam i ja sve do samoga kraja strepela da ću se razočarati. Ali, dragi moji... Kakva završnica. Ispunila me je dubokim poštovanjem prema Željku Obrenoviću. Možda nisam najsrećnija. Ali svakako impresionirana. Njegov roman. Njegova pravila. Svaka čast.
Kameno jezero se prvenstveno karakteriše kao triler. U njemu nalazimo jak saspens, klupko isprepletenih misterija i protagonistu koji igrom slučaja dobija zadatak da sklopi celu slagalicu. Baš kao i brojni drugi (neretko žanrovski) pisci, Obrenović svog naratora oblikuje po sopstvenom liku, pa tako priču pratimo iz ugla ostvarenog domaćeg pisca koji sticajem okolnosti počinje da radi na scenariju za jedan srpsko-američki akcioni film. Dok se njegovi saradnici lome oko finansiranja projekta, on odlazi u vikendicu na udaljenom jezeru kako bi našao mir i, što je još bitnije, inspiraciju za priču. Vlasnica vikendice i njegova saradnica na projektu je Una, privlačna, inteligentna i intrigantna devojka, ništa sporija na jeziku od glavnog junaka. Centralna misterija vezuje se za samo Kameno jezero i selo Kamenovo, kao ukleta lokacija na kojoj je zabeleženo više tragičnih slučajeva nego što bi to iko voleo da prizna. Vremenom upoznajemo nekolicinu sporednih likova vezanih za ovo mesto koji, svako u određenoj meri, utiču na tok radnje.
Ovakva postavka savršena je za nadogradnju dobre misterije i Obrenović to vešto čini. Odabir lokacije za triler ovog tipa ne može biti bolji, budući da je naša regija prepuna „ukletih” lokaliteta i sve opisano vrlo lako možete vizualizovati. Iskorišćenost potencijala koji nudi ovakav genius loci dovodi do odličnog psihološkog efekta, te priča deluje još ubedljivije. Obrenović je ovu lekciju naučio od dokazanih majstora koji svoj pomereni alter-ego odvlače na tajanstveni lokalitet u nameri da se odvoje od sveta i potpuno posvete radu (setimo se, među ostalima, Kingovog Tajnog prozora, kao i grupice ukletih pisaca u Palahnjukovim Progonjenicima). I Kameno jezero, baš kao i ostale priče sa kojima deli ovaj motiv, potvrđuje da je na ukletom mestu potpuno nemoguće pobeći od vlastitih demona.
Dok sedi na terasi vikendice i radi za računarom, naš protagonista shvata da je mu je upravo format scenarija bio potreban da izvuče svoj maksimum i napiše nešto što će (uz malo sreće) uspeti da pogura njegovu uspavanu karijeru. Ovde prepoznajemo i glavni kvalitet Kamenog jezera, a to je slojevitost Obrenovićevog stila. Kroz ceo roman on spretno barata žanrovima o kojima i u kojima piše. Iako nikada zapravo ne uspevamo da zvirnemo iza njegovog ramena i pročitamo makar delić scenarija, opis je dovoljno vitalan da dobijemo utisak da se tu radi o motivu priče unutar priče. Ovaj vešt spisalački trik nas suptilno navodi da čak i u jednostavnim scenama tražimo nagoveštaje intertekstualnosti. Pisac film počinje da piše kao jednostavan akcioni triler i, dok funkcioniše kao takav, i njemu samom počinju da se događaju situacije koje bi vrlo lako mogle da se uklope u delo tog tipa (odlazak na misterioznu lokaciju, upoznavanje sa potencijalnom femme fatale, jurnjava automobilima). Međutim, kada u scenario ubaci noar elemente, saspens se pojačava i situacija u njegovom životu postaje kompleksnija (sa dodatkom teške drame, moglo bi se reći). Svi ti razlozi čine čitanje Kamenog jezera pravim užitkom, jer roman predstavlja odličan primer uspešne izgradnje slojevite priče kroz koju se čitalac probija sa lakoćom.
Pisac, posle neuspešnog projekta, dobija priliku da napiše scenario za film koji mu može biti odlična prilika za proboj na američko tržište. Da bi to uradio, mora da ode do Kamenog jezera koga okružuju zloslutne glasine. Tamo će ga ugostiti devojka Una, koja treba da mu pomogne oko scenarija. Ubrzo, shvataju da glasine nisu samo puka opomena. Davno počinjeni greh odjekuje u sadašnjosti, a kamen se nalazi svuda i preti da ih zdrobi.
Roman se sastoji od 5 celina i u svakoj otkrivamo malo od misterije. Poglavlja su veoma kratka i to mi se jako dopalo. Od prve rečenice ste uvučeni u priču i nema šanse da je ispustite dok ne završite.
Ovo nije folklorna priča i nećete dobiti mitsko čudovište. Ovo je priča o ljudima, o kamenju koje se nalazi u njima, o strahu, i izdaji koja vreba tamo gde je najmanje očekujete. Roman je bogat referencama iz popularne kulture i one savršeno prate radnju. Savetujem pažljivo čitanje, jer svaka rečenica i svaki stih imaju glasnu poruku. Naš pisac nema ime i to mi je bilo vrlo zanimljivo. On je Pisac...neko ko ćuti i piše dalje. Nastavlja sa autobiografijom, koja je fikcija. Ako pročitate knjigu biće vam jasno. Očekivala sam drugačiji kraj, ali on je baš onakav kakav treba bude. Otvoren za svakog od nas. Ovo je prva knjiga koju sam pročitala od Željka i sigurno neće biti poslednja. Sve preporuke za ovu knjigu.
Više bih dala nagoveštaj mog osećaja tokom čitanja nego samu kritiku dela ovde jer mislim da roman svako treba da istraži i doživi na svoj način:
"Ulazak u priču obojen notama stripa. Savršene prilike koje ne treba propustiti. Odlazak u divljinu za kojom retki posežu, uz pivo i roštilj i jedva prisutnu struju kao jedini zov civilizacije. Da li je zaista tiho, divlje, pusto i pospano na jezeru o kome kruže legende o utopljenicima?! Svet nikada nije crno-beo mada bi bilo jednostavnije da je tako i da mramorno ogledalo jezera daje jasan odsjaj svojih tajni... A kuda prašnjavi seoski putevi vode likove naviknute na vrelinu velegradskog asfalta, goneći i vaše misli i opažanja napred, bez želje da zastanete, misteriju odgonetnite sami..." Jelena <3 :)
Kako proveriti urbanu legendu. Najbolje na licu mesta. Upravo je to uradio glavni junak pisac zaputivsi se do Kamenog jezera sa namerom da napise scenario koji bi mu doneo planetarnu slavu. Bar je on sa tim mislima krenuo. Ima jezero, ima ljude koji se misteriozno dave, ima poznatog glumca koji ce sve to izneti na velikom platnu, samo da sve to lepo poveze i gotov posao. Samo što se taj posao u realnosti vrlo brzo pretvorio u scenario koji ni u najludjim snovima nije mogao da ocekuje. Licno postaje deo mita o davljenicima jer jezero trazi novu zrtvu. A ko je u stvari jezero? Da li ono pravo od vode stvoreno ili ljudi koji zive u njegovoj blizini jer zlo upravo od njih potiče. Svako ima svoju tajnu koju po cenu zivota naravno piscevog ne zeli da otkrije. Kako se sve vise dogadjaji nadovezuju jedan na drugi tako cete imati silnu zelju da mu kazete bezi covece odatle i spasavaj zivu glavu. E sad da li se spasio il je postao deo statistike na Vikipediji znacete kad se upoznate sa Kamenim jezerom i njegovim tajnama.
Veoma vešto napisan roman koji "uvlači" čitaoca. Prepun referenci na savremenu kulturu, koje autor povezuje sa lokalnim (srpskim) miljeom. Sama radnja romana, simptomatična za naše podneblje, trebalo bi da bude lako prijemčiva svakom čitaocu.