U zemlji u kojoj glavni putevi i dalje idu drumovima iz vremena Rima, nije čudo što će junakinja jedne od priča uzviknuti: „Nema bekstva iz zemlje koja pripada Carstvu. NIKADA.”
Bez obzira da li ih prate šnauceri zakrvavljenih očiju, ili švercuju svemoćne pilule u Budimpeštu, ili u novosadskoj mećavi traže srušenu kafileriju, junaci ovih pripovedaka spremni su na sve, pa treba da budu spremni i čitaoci jer ih na kraju puta čeka iznenađenje.
I što junaci sve više otkrivaju, i sve više razumeju, opasnost je veća jer njihovi protivnici ne samo što su vešto skriveni, već su i nemilosrdni.
„Pripovetke Mirjane Novaković poigravaju se žanrovskim konvencijama SF-priče, horora, krimi-priče, antiutopije, ali time se ne ukida njihov angažovani odnos prema socijalnoj stvarnosti autorke i njenih čitalaca. Tranzicijska stvarnost Srbije s kraja XX i početka XXI veka ulazi u ove pripovetke kao duhovita transpozicija poremećenog vrednosnog sistema, pa i kao fantastično otelovljenje ideoloških floskula, socijalnih apsurda i mitema na kojima on počiva. Time se u pripovedanju Mirjane Novaković ostvaruje unekoliko paradoksalni spoj distopije i žive, upečatljive, satiričko-kritičke slike stvarnosti. Na tom fonu, njeni junaci se grade kao oličenje uzaludne ljudske čežnje za punim samoostvarenjem i srećom iz koje se rađa čudo priče kao apsolutne laži i jedine istine za koju znamo.“ Ljiljana Pešikan Ljuštanović
U prozi Mirjane Novaković prepliću se sadašnjost i prošlost, fantastika i realizam. Likovi su zanimljivi, zapleti neočekivani, prepliću se elementi krimića, horora, mitskog i naučne fantastike. Njena proza je privlačna, i običnom i zahtevnom čitaocu, a pripovedački stil je ironičan, sa puno duha i šarma.
Mirjana Novaković je debitovala 1996. godine zbirkom Dunavski apokrifi, u izdanju Narodne knjige. U toj zbirci su se našle dve novele: Gromovska Legija i Jevanđelje po žednoj. 2016. godine objavila je zbirku Tajne priče, u kojoj su pored ove dve novele sabrane i priče koje je devedesetih godina XX veka objavljivala po književnim časopisima. Bila je i koscenaristkinja tv serije Grupa (2019).
Napisala je sledeće romane: Strah i njegov sluga (1999, nagrada „Isidora Sekulić“, najuži izbor za Ninovu nagradu), Johann’s 501 (2005, najuži izbor za Ninovu nagradu), Tito je umro (2011, uži izbor za Ninovu nagradu) i Mir i mir (Laguna, 2022, uži izbor za Ninovu nagradu).
"Tajne priče" sastoje se od dveju novela koje su već objavljene u okviru "Dunavskih apokrifa" i priča koje je Mirjana Novaković objavljivala po književnim časopisima tokom devedesetih. I mogu samo da kažem da mi je beskrajno žao što ih nisam tada čitala i što ova zbirka nije objavljena negde pre romana "Strah i njegov sluga". Jer ne samo što bi imale bolju recepciju nego bi (verujem) bile i bar malo uticajnije na književnom planu. Atmosfera devedesetih prožima ove pripovetke bez obzira na odabrane teme i fantastični odmak. I tu ne mislim samo na činjenice poput one da se u "Šnauceri ne slušaju džez" pominje svirka kratkovečnog ženskog pank/grindcore benda PMS (a znam ljude koji su bili na toj konkretnoj svirci i čitav taj deo me je beskrajno iako neknjiževno zabavio) ili da jedna pripovetka zabrinjavajuće deluje kao potisnuti delić iz biografije Isidore Bjelice, nego na gotovo opipljivu razornu energiju kojom ove priče zrače, mrak, očajanje i nasilje koje deluje utoliko realnije jer se autorka ne kaljuga u njegovim detaljnim opisima. Fantastični pomak i bavljenje etičkim i religioznim motivima u SF i istorijskom žanru najavljuju, doduše, poznija dela Mirjane Novaković, ali istovremeno pokazuju i tesnu srodnost sa nekim domaćim piscima koji su u to vreme objavljivali svoja najbolja dela (npr. pogotovu se priče iz "Čovek koji je živeo u snovima" prosto dozivaju sa ovom zbirkom). I to važi iako priče često pokazuju i početničke slabosti u vođenju radnje (ili prekidanju kad je najzanimljivije).
E da, ovo nisu prijatne priče i pripovedačice (većinom su ovo priče u prvom licu ženskog roda) nisu prijatni ili čak pozitivni likovi, to treba napomenuti. Dok posle jedne priče možda još sumnjate da je to bilo baš namerno, posle cele zbirke postaje jasno da su junakinje gotovo odreda varijacije jedne iste ličnosti koju, ajmo reći, patnja naglašeno NIJE učinila boljom: da se priče mogu čitati i kao opisi trenutaka u kojima se neko prelomi i pređe na mračnu stranu ili kao dugoročne posledice takvih opredeljenja. Sa čim je, u suštini, autorka nastavila sve do "Tito je umro" tj. do danas.
Svaka nova knjiga Mirjane Novaković se čeka sa velikim nestrpljenjem. Izdavačka kuća Laguna je na nedavno završenom Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga čitalačkoj publici predstavila „Tajne priče“, zbirku u kojoj su sakupljene sve priče koje je Mirjana Novaković ikada napisala. Više o ovoj zanimljivoj zbirci i drugim književnim temama pročitajte u tekstu i intervjuu koji slede.
Za početak, da zavirimo u knjigu koja je pred nama… Između zelenkastih korica nalazi se sedam priča razvrstanih u dva dela. Prvi deo, naslovljen kao i zbirka u celini – Tajne priče, sadrži pet priča čija dužina varira, otprilike, od deset do dvadeset stranica. Zbirku otvara priča Šnauceri ne slušaju džez u čijem se središtu nalazi misterija prestoničkog vodovoda. Zabavna je to pustolovina, pomalo apsurdna i nadrealna, začinjena muzikom beogradske andergraund scene devedesetih.
Druga prića, Assicvurazioni generali, sastoji se od novinskog članka, dnevničkih zapisa izvesne gospođice N. i završne beleške koja baca sasvim novo svetlo na ovo što je upravo pročitano – i ovoga puta su u fokusu stare beogradske misterije. Sledeći segment, Priča o pilulama, predstavlja svojevrstan književni eksperiment sa menjanjem pripovedačkih perspektiva, dok je četvrta priča u zbirci, Leni Rifenštal u Bosni, govori o odjecima rata u okruženju i rediteljki koja je 1990-ih odlučila da snimi film na bosanske teme. Poslednja priča u prvom delu se zove Šta je izgubljeno i sadrži elemente dva žanra: kriminalističkog i naučno-fantastičnog. Gromovska legija i Jevanđelje po žednoj sačinjavaju Dunavske apokrife, drugi deo zbirke.
Verujem da su „Tajne priče“ nastale kao posledica raskoraka između tempa pisanja Mirjane Novaković i Laguninog ritma izdavanja knjiga. Ova zbirka nam donosi „Dunavske apokrife“, zbirku priča objavljenu još 1996. godine kao i pet novih priča. Verovatno su i te priče nastale devedesetih kada se i odvija njihova radnja, ali su tek sada ugledale svetlo dana.
Bez obzira na sve, bile one nove, „nove“ ili reciklirane uživao sam u svakoj priči ove zbirke. Totalno su drugačije od romana „Tito je umro“, a veoma su slične romanu „Johann’s 501“ (u koji sam se ja „zaljubio“ na prvo čitanje). U pitanju je fantastična proza koja obiluje nadnaravnim elementima, vanzemaljcima, životinjama koje govore, distopijama, paralelnim svetovima… Ima tu i malo Orvela, malo Hakslija, malo Pekića, mnogo Beograda i sankcija… Ova zbirka je prava mala poslastica za sladokusce.