Junak prvog romana Vuka Draškovića je Ilija Radulović advokat. Ilija Radulovic nikako ne može da bude matrica za (običnog) srpskog pravnika i advokata. Bljesnuo je kao munja 70-tih, posle okončanja čuvene”magnetofonske afere” i još nekoliko tzv. tuzlanskih procesa. mladi Radulović, tada sudija Okružnog suda u Tuzli, je otpušten! Ubrzo, međutim, ulazi u svetske udžbenike za studente prava. Zatim se seli preko Drine, u Šabac. Ovdašnja (ali i svetska) štampa bila je tada prepuna napisa o “vitezu Justicije”. Bio je to, kažu, povod za tajni sastanak tadašnjih čelnika BiH -Mijatovića, Mikulica i Renovice. Zaključili su, sa dosta besa, da srpska štampa više piše o ovom sudiji nego o celom rukovodstvu SK BiH, i “preporučili” da se s tim prekine. Više od decenije, posle “tajne večere”, niko ništa nije čuo (i napisao) o sudiji Raduloviću, koji je otišao u advokate. Sve do 1981, kad ga je Vuk Drašković “rehabilitovao” u svom romanu “Sudija”. Reč je o “tuzlanskim presudama”, o “drinskom slučaju”, slučaju monsinjora Ivana Mrše, procesu protiv predsednika i sekretara opštine Ugljevik, slučaju pogreško isprojektovane “krivine” i “magnetofonskoj aferi”. Ovi slucajevi su ušli u anale svetskog prava kao prva primenjena filozofija prirodnog prava u sudskoj praksi.
Vuk Drašković (1946, Međa kod Žitišta), pisac, političar, osnivač i predsednik Srpskog pokreta obnove. Po završenim studijama prava u Beogradu 1968, radio kao novinar u Tanjugu i dopisnik iz afričkih zemalja. Od 1980. posvetio se književnosti, a od kraja 80-ih godina do danas je i politički angažovan.
Osnovao je stranku Srpski pokret obnove 1990. godine i bio najsnažniji i najuticajniji predstavnik opozicije i protivnik režima Slobodana Miloševića u poslednjoj deceniji HH veka, zbog čega je više puta, sa suprugom Danicom, bio zatvaran i izlagan policijskoj torturi, a nekoliko puta i meta atentata kriminalizovanih struktura državne bezbednosti.
Objavio je romane „Sudija“ (1982), „Nož“ (1982, ekranizovan 1999), „Molitva“ (1985), „Ruski konzul“ (1988), „Noć đenerala“ (1994), „Doktor Aron“ (2009), „Via Romana“ (2012); autobiografsku prozu „Meta“ (2007); knjige eseja „Ja, malograđanin“ (1981), „Odgovori“ (1987), „Koekude, Srbijo“ (1989), „Podsećanja“ (2001), te knjige govora, intervjua i članaka „Sve moje izdaje“ (1992) i „Kosovo“ (2006).
Njegove knjige prevođene su na engleski, francuski, ruski, grčki, rumunski, češki i druge jezike, a svi romani su mu bili bestseleri i u srpskim i u jugoslovenskim okvirima.
“Trijumfu slobode i demokratije sudstvo moze doprinijeti samo ako se za te uzvisene ideale bude borilo kao pjesnik jugoslovenskog pravosudja, mladi sudija, komunista, Ratko Vidovic..”.
Sudija Ilija Radulovic, neka je pokoj i vjecni smiraj njegovoj hrabroj i casnoj jugoslovenskoj dusi.
Iako mi priča nije u samom startu bila preterano zanimljiva, lik sudije Vidovića mi se odmah dopao...sama činjenica da je u ono vreme bio dovoljno smeo i kadar suprotstaviti se "onima na vlasti" čini ga posebnim. Ukratko, knjiga mi se dopala. Četvorka :)