Zvanična istina o ubistvu premijera Srbije Zorana Đinđića ne počiva ni na materijalnim dokazima niti na svedočenjima očevidaca, već je iskonstruisana na neodrživim veštačenjima i brižljivo izatkanoj mreži priznanja i saradničkih svedočenja od kojih ni jedna ni druga ne mogu da opstanu u sudaru sa neporecivim činjenicama. Šta je posle smrti Zorana Đinđića ostalo od njegove politike? Da li su je njegovi naslednici izmenili? U čiju je korist bila ta izmena? Jer, "još u starom Rimu politička ubistva su se rešavala tako što je sumnja padala na 'beneficijare', na one kojima je zločin išao u korist. Na osnovu toga se utvrđivala krivica". Da li je Zoran Đinđić načinjen izdajnikom da bismo lakše poverovali da su ga ubile patriote? Kao što je bio povezivan i sa kriminalom pa se potom poverovalo da je sasvim logično što su ga kriminalci i ubili.
TREĆI METAK Nikole Vrzića i Milana Verouvića predstavlja krovno delo Vrzićevog bavljenja "teorijom trećeg metka" i pokušajem da dokaže da stvari oko atentata na Đinđića nisu onakve kako su nam predstavljene. Nažalost po Vrzića, problem njegove teorije je u tome da ona pokazuje kako stvari oko Đinđićevog ubistva nisu onakve kako su nam predočene ali nisu ni bitno drugačije.
Teorija trećeg metka ne osporava dva metka koja jesu ispaljena u Đinđića i u osnovi ne osporava ko su bili učesnici u atentatu, s tim što dodaje neke nove, sa vrlo klimavim i posrednim dokazima, i nažalost tu nema neke fundamentalne proboje. Zbilja, ako su Vrzićevi navodi tačni, u istrazi je bilo neverovatnih previda, grešaka koje su toliko bizarne da bi morale biti namerne itd. ali sve to na kraju kada se podvuče crta ne menja osnovnu listu protagonista tog slučaja.
Vrzić je znatno manje ubedljiv kada izađe iz polja raspredanja o forenzičkim dokazima i uđe u polje dokazivanja političke pozadine. Za početak očigledno je da se Vrzić bavi ovim slučajem iz pozicije nekoga ko je istraživač ali je isto tako i politički ostrašćen. Svi oni koje politički simpatiše, a to su Koštunica i njegovi saradnici su u principu dobri i nevino su optuženi. Međutim, kada se dokazi slične ubedljivosti pojave za one koje on ne voli, sklon je da ih sumnjiči.
Vrzićeva knjiga nije DSSovska paškvila utoliko što nema hrabrosti da u potpunosti skine rukavice i stavi se na nečiju stranu, ali iz teksta je jasno na kojoj strani kuca Vrzićevo srce. U ključnim momentima, Vrzić čak i bestidno citira tuđe misli kao svoje a one dolaze iz arsenala novinara koji su otvoreno podgrevali atmosferu protiv Đinđića.
Vrziću se ne može osporiti da je uložio ogromnu energiju u istraživanje slučaja, ali nažalost izvori na koje se oslanja ipak nisu naročito ekskluzivni, a neki su čak u međuvremenu ali i pre toga potpuno osporeni - recimo po pitanju Đinđićevog odnosa prema Kosovu gde je on sklon da gradi sliku ubijenog premijera u skladu sa svojim fantazijama, iako mnogi izvori govore drugačije. Konačno, Vrzić oportuno kombinuje sudske spise, knjige, intervjue, i svaki od tih izvora ima punu težinu kada njemu treba da izgradi svoju tezu.
Stil kojim je knjiga pisana je dosta ilustrativan. Vrzić pokušava da nas ubedi u svoje nalaze tako da ih po pravilu, iznese, potom napravi sintezu, potom nam to sve ponovi, a kada se naiđe na neki novi momenat, često sve iznova ponovi, kao da nam neprestano dokazuje da je u pravu. U tome ima neke iskrenosti rukopisa čoveka koji misli da je napipao nešto bitno i želi da se otvore nebo i zemlja usled tog otkrića. Ali nažalost, izgleda da tan njegova otkriće nisu toliko značajna, nisu u mnogim aspektima ubedljiva i konačno, izgleda da nisu zanimljiva javnosti koja se zadovoljila onim što je servirao sud, pa makar kao materijalom za teoriju zavere.
U tom pogledu, TREĆI METAK nalazi svoje mesto kao nekakva nacionalistička, suverenistička aproprijacija Đinđićevog ubistva, i kao njihov zakasneli pokušaj da kapitalizuju njegovu smrt koju je prethodno Druga Srbija maksimalno prisvojila i ustoličila kao svoj narativ.
Doduše, vremenom Vrzićev narativ uspeo je da se primi kod njegove ciljne grupe i da zaživi pa u propagandnom pogledu ova knjiga nije bila promašaj, ona je na kraju uradila šta je trebalo u sinergiji sa Vrzićevim neprekidnim pisanjem o toj temi.