Grgo Gamulin rođen je u Jelsi na otoku Hvaru 21. kolovoza 1910. godine. Srednjoškolske razrede polazio je u Drvaru i Sarajevu, a maturirao 1930. na splitskoj realnoj gimnaziji. Diplomirao je 1935. na zagrebačkome Filozofskom fakultetu (povijest umjetnosti, arheologiju i francuski jezik), a 1938/39. pohađao je jednogodišnju specijalizaciju u Parizu. Kao istaknuti ljevičar i studenski organizator zatvaran je već 1934., a cijeli Drugi svjetski rat proveo je zatočen u ustaškim logorima iz kojih se pred sam kraj rata, a pod prijetnjom neposredne likvidacije, spasio bijegom.
Nakon kratkotrajnog djelovanja u Ministarstvu prosvjete, 1947. organizira katedru povijesti umjetnosti novoga vijeka, na kojoj djeluje do 1972. kada je prisilno umirovljen kao istaknuti zatočnik, tzv. Hrvatskog proljeća, visoki dužnosnik (tada zabranjene) Matice hrvatske i važan organizator niza nacionalnih kulturnih ustanova, posebno Instituta za povijest umjetnosti. Nakon odlaska u mirovinu još se predanije posvetio znanstvenim, stručnim i kreativnim poslovima te u velikoj mjeri zaokružio svoj rad na brojnim projektima.
Široj javnosti Gamulin je najpoznatiji po opsežnim i sustavnim knjigama o hrvatskoj umjetnosti 19. i 20. stoljeća te po reprezentativnim monografijama niza pojedinačnih autora (Plančića, Tartaglije, Postružnika, Joba, Ivančića, Šohaja, Hermana, Vulasa, Petlevskog, Kokota, Račića, Meštrovića i inih, pa i cjelovite panorame, tzv. Hlebinske škole). Ništa manje nije važan njegov doprinos atribuciji i interpretaciji srednjovjekovnog, renesansnog i baroknog slikarstva stranih majstora (s nekoliko stotina specijalističkih studija), jer je u našoj sredini prepoznao i vrednovao relevantan udio u univerzalnim stilskim tokovima.
Književnu darovitost i orijentaciju prema visokim europskim kriterijima ponajprije je potvrdio nadahnutim prepjevima pjesništva (od Dantea i Baudelairea do Mallarméa i Pascolija), a zatim i vrhunski ispisanim putopisima, pripovijetkama i romanima. Dio dramatičnoga životnog iskustva transponirao je također i u kazališne tekstove, scenarije za filmove i memoarsku prozu, tako da njegovo nasljeđe tvori korpus opsega čitave guste biblioteke