Kladim se: pesme ove zbirke nisu prva asocijacija na Popu. To nije slučajno. Ovde je doslovce napravljen rez, a nekadašnja mistična neodređenost zamenjena je neobičnim okretanjem prema svetu, koje ponekad donosi i oštar društveni komentar. Metafore su jednostavnije, ali prodorne i često donose neudobnost, koja nije samo vezana za elemente pesničkog humora, već širi, poetičko-politički plan u globalnoj perspektivi. Između korica jedne knjige, nalaze se, tako i Južna Afrika i Priština, Skandinavija i Kina, Rumunija i Roterdam, Crna Gora, Meksiko i Tašmajdan; ali i radnik u fabrici koji, nakon pesničke večeri, izjavljuje da bi hartija pocrvenela, a zatim se i zapalila, ako bi sav svoj život pretočio u stihove. Može se ovde neko setiti Raičkovićevog Crnog Vladimira, ali ne mora, ključno je da je Popa pokušao, u svojoj poslednjoj zbirci, da iskorači iz područja (ne)poznatog, uz zapitanost o mogućim dometima onoga što je promena. A ako se lepo prisetimo niza srpskih pesnika koji su dovoljno poživeli da mogu da dođu do promene, odnosno, reza, videćemo slično kretanje: sumu koja je ujedno i preispitivanje dosadašnjeg puta. I mada ovo nije knjiga koja je reprezentativna za ceo Popin opus i mada bih čak, usudiću se reći, dve do tri pesme izostavio, ono što funkcioniše je prvorazredno i svetsko kao malo šta u našoj književnosti.
Pesmu koju stavljam odlikuje nešto neobično, a sasvim jasno: ona je nastala iz tačno određenog trenutka i vremena, ali se sjajno saobražava različitim, novim kontekstima, koji joj nisu pripadali na početku.
PROLAZNIK I TOPOLA
Proširuju ulicu
Preopterećenu saobraćajem
Seku topole
Buldožeri uzimaju zalet
I jednim jedinim udarcem
Obaraju drveće
Jedna se topola samo zatresla
Odolela je gvožđu
Buldožer se od nje odmiče
Bučno unatraške
Priprema se za poslednji juriš
Među okupljenim prolaznicima
Stoji i jedan postariji čovek
Skida šešir pred topolom
Maše joj kišobranom
I viče iz sveg grla
Ne daj se dušo