Ime Aleksandar Deroko podrazumeva višedecenijsku osvedočenu originalnost. Ovaj višestruko zanimljiv i radoznao pisac i besednik, slikar i neumorni hodočasnik, avijatičar i arheolog, fotograf i restaurator, jedan iz stroja onih čuvenih 1.300 kaplara i hilandarac; naposletku, akademik i družbenik pesnika i sportista bio je dragocena kopča koja je kroz svoje delo obuhvatila i povezala dva živopisna i turbulentna veka. Knjiga A ondak je letijo jeroplan nad Beogradom, čiji je lepršavi naslov preuzet sa potpisa jednog njegovog zvonko kolorisanog akvarela, zbirka je ingenioznih i svevremenih sećanja i autobiografskih pribeleški, memoara i antimemoara kroz koju je Deroko ispisao apoteozu i nezaboravne stranice o Beogradu XIX i XX veka, o njegovim herojima, izletištima, javnim kupatilima; o zabavi na vodi, uličnim prodavcima, neobičnoj modi... Na ovim uzbudljivim stranicama najviše prostora dato je pustolovini doživljaja, s gotovo erotskim detaljisanjem putovanja i svakodnevice. Tako vedar i prepun beše Derokov Beograd, presvučen sav u rođake i likove poznatih, takav je uveliko bio i njegov Pariz kojeg je neumorno konzumirao sa svojim prijateljem Rastkom Petrovićem. Drukčiji su već bili košmari iz Soluna, vrv Carigrada ili strašni nespokoj Banjice. Deroko je kroz Jeroplan protkao pozlaćene rečenice uvek u čulno opipljivom prostoru, slažući ih jednostavno kao što se kuća postavlja, kao spomenik, prosto, za svakog i zauvek...
Aleksandar Deroko je bio srpski arhitekta i pisac mnogobrojnih knjiga iz domena arhitekture, ali i drugih oblasti, koje je najčešće sam ilustrovao. Dugi niz godina bio je profesor Univerziteta u Beogradu, a član Srpske akademije nauka i umetnosti postao je 1956. godine. U arhitekturi, najviše je stvarao u srpskom nacionalnom stilu i moderni. Početak Prvog svetskog rata zatekao ga je na studijama, u kojem je i učestvovao kao jedan od 1.300 kaplara sa činom narednika. Po okončanju rata vratio se studijama arhitekture i umetnosti u Rimu, Pragu, Brnu i Beogradu gde je diplomirao 1926. godine. Kao stipendista francuske vlade odlazi u Pariz gde se druži sa Pikasom, Šumanovićem, Le Korbizjeom, Rastkom Petrovićem i drugima koji su tada živeli u gradu umetnosti. Pored mnogobrojnih stručnih radova, objavio je i dela: Narodno neimarstvo I tom (1939), II tom (1940); Srednjovekovni gradovi u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori (1950); Monumentalna i dekorativna arhitektura u srednjovekovnoj Srbiji (1953); Rimski spomenici u Đerdapu (1959); Arhitektura starog veka (1962); Medieval Castles on the Danube – Srednjovekovni gradovi na Dunavu (1964); Sveta Gora (1967); Atos (1967); A ondak je letijo jeroplan nad Beogradom (1983); Mangupluci oko Kalemegdana (1987)...