Ljiljana Habjanović Đurović rođena je 1953. godine u Kruševcu. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Od 1985. do 1995. godine radila je kao bankarska službenica, komercijalistkinja inostranog turizma i novinarka. U tom periodu objavila je tri romana (Javna ptica, 1988, Ana Marija me nije volela, 1991, i Iva 1994. godine) i knjigu literarne publicistike Srbija pred ogledalom 1994). Od 1996. godine posvetila se samo književnom radu i od tada je objavila romane: Ženski rodoslov, 1996, Paunovo pero, 1999, Petkana, 2001.
Do juna 2003. godine ovi romani prodati su u ukupnom tiražu od blizu 300.000 primeraka.
Juna 2003. godine otvorila je svoju izdavačku kuću "Globosino Aleksandrija" u kojoj je objavila svoj novi roman Igra anđela, i ponovljena izdanja ostalih romana.
Dobila je pet nagrada "Zlatni bestseler", dve nagrade "Specijalni zlatni bestseler", dve nagrade "Hit liber", nagradu "Kočićevo pero" (Igra anđela, 2004.). Jedini je dobitnik tri nagrade Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu u bibliotekama Srbije (za 1998. Ženski rodoslov, za 2000. Paunovo pero, za 2003. Igra anđela). Tri puta je imala po dve knjige među deset najčitajih u bibliotekama Srbije (1999. Ženski rodoslov i Paunovo pero, 2001. Paunovo pero i Petkana, 2003. Petkana i Igra anđela).
Romani Ljiljane Habjanović Đurović prevedeni su i objavljeni u Češkoj, Grčkoj, Italiji, Hrvatskoj i Makedoniji.
Predivno! Ljiljana Habjanović Đurović je zaista jedan od najboljih srpskih pisaca! Knjiga je neverovatna, nekoliko puta sam se vraćala da pročitam ponovo poneke delove, koliko sam bila zanesena lepotom i divotom knjige i načinom na koji priča priču, kao i zadivljena samom pričom! Toliko pouka i naravoučenija, toliko lepote u samoj strukturi rečenice. Žurim da uzmem još njenih knjiga da pročitam, sledeća je "Ženski rodoslov". Mislim da je Ljiljana na putu da postane jedan od mojih omiljenih pisaca!
Nešto prirodno, nešto lično, što se uvek primeti, pa čak i u ovoj knjizi o reinkarnaciji dvoje ljubavnika koji su se pronašli kroz vekove.
Ovaj neobičan roman, kao i svaki njen prethodni i budući je nastao iz kako ona kaže “unutrašnjeg moranja”.
Znajući njenu životnu priču i činjenicu da je više puta izjavila da su “svi romani autobiografski”, ne bih rekla da je ovo neraščišćeni račun Bogdana i Ive koji su imali priliku da se ponovo sretnu kao Dane i Iva, već mislim da ova priča ima mnogo dublje značenje.
Oni koji su čitali “Ženski rodoslov” znaju da je upravo (opet) Iva prekinula taj začarani krug intenzivnih, bezglavih, iracionalnih, potpuno poništavajućih ljubavnih priča i ona, za razliku od drugih odabrala onog koji je voli baš onako kako njoj treba.
Mislim da je “Iva” priča koja pre svega objašnjava koliko je zanosna ta intenzivna i bezglava, ljubavna srast i koliko je teško iskobeljati se iz njenih privlačnih kandzi.
Dodiruje te, golica, okreće glavu, podseća na sebe, a kako li je tek lepa! Ipak, nije dugog veka i neretko te ostavi potpuno pokošenog, poraženog i samog.
Ovo je priča o prepoznavanju i dubljem razumevanju istinske ljubavi i sticanju mudrosti kroz prošlost. Prošlost našu ili prošlost tudju.