Zamolio bih vas da se prisjetite trenutaka kada ste bili u istinskoj ljudskoj nevolji, u bezizlaznoj situaciji, kada ste bili potpuno nemoćni da riješite neki za vas krucijalan životni problem. Ako vam je tada bilo toliko teško da niste imali snage da razgovarate s ljudima, a kamoli da se pomolite Bogu, ako ste u tim trenucima jedva imali snage da dišete, ako ste usred sopstvene nevolje i muke bili bespomoćni i napušteni od drugih ljudi, a ipak ste osjećali da je pored vas neko ko vas ne da, ko vas voli – da li ste se ikada, nakon što biste konačno ugledali svjetlost na kraju tunela i pošto bi vam se ponovo vratila životna snaga i sposobnost govora, zapitali ko je to bio s vama kada ste bili sasvim iznemogli i posustali, ko vas nije napuštao kad ste bili sasvim izgubljeni i zaboravljeni, ko se to zauzeo za vas vrativši vas, u konačnici, u život? Budući hrišćani, osjetićete i shvatićete da je to bio Bog, koji se uvijek i svagda zauzima za sve nas.
Grigorije (svetovno Mladen Durić; Vareš, 17. decembar 1967) episkop je diseldorfski i njemački. Bivši je episkop zahumsko-hercegovački i primorski (1999—2018) i vikarni episkop humski (1999).
Poštujem Vladiku Grigorija i način na koji govori i deluje među ljudima, posebno ono što čini za naše studente i za sve nas. Pročitao sam sve njegove knjige, iako sam po uverenju ateista. Dok sam čitao Jedni drugima potrebni, trudio sam se da dublje razumem njegove besede i poruke koje nosi. U njima ima mnogo ljudskosti, topline i poziva na razumevanje među ljudima.
Ipak, uprkos tom traganju i iskrenoj želji da shvatim ono o čemu govori, nisam uspeo da pronađem veru u religiju niti u njena učenja. Ono što, međutim, ostaje jeste poštovanje prema čoveku i njegovoj misli, kao i osećaj da su nam, bez obzira na veru ili neveru, ljudi zaista potrebni jedni drugima.