Proleće: trubaduri, truveri, srednji vek

Četiri godišnja doba francuske poezije #1

by Kolja Mićević (Izbor i prevod)

Povijest trubadurskog pjesništva istovremeno je i povijest provansalskog jezika, njegovog osamostaljivanja u odnosu na latinski, i neprekidnog bogaćenja. Ubrzo, trubaduri su razvili mnoge forme, za njih je svaka pjesma nova potraga za odgovarajućim, dotad neupotrebljivanim, formama. Pisati »trubadurski« značilo je, prije svega, prihvatati sva mogućna ograničenja, od kojih ona formalna nisu bila najveća. »U okovima«, trubaduri su uzletjeli visoko, u astralne prostore čiste liričnosti, postavljajući granice svojih rimovanih dostignuća neshvatljivo daleko.
U svojoj pjesmi Caras rimas – dragocjene rime! – koja je jedna od najteže prevodivih trubadurskih pjesama, Arno Danijel upotrebljava stih koji u jednoj strofi izgleda potpuno slobodan, uobličen samo ritmički, ali ako se pogledaju ostale strofe, onda se vidi da taj prvi utisak vara, jer se u slijedećim strofama rima javlja povezujući tako sve dočetke ranijih stihova:

Preko gore	lišća žuti veo
Pada,	vihor duva preko spruda,
Ptice	ćute	same sred grmova
I čemeran	sjaj	pada na gaj;
Željno poja	moje srce peva
Da svi ljudi	čuju moje hvale
Njoj što mene	baci sred ponora.

Prevoditi trubadure!(?), ta ideja mogla je da dođe samo onome ko je u jednom trenutku svoga života svijet gledao trubadurskim očima.

Ranko RISOJEVIĆ


SADRŽAJ

TRUBADURI

GIJOM IX AKVITANSKI
MARKABRUS
ŽOFRE RIDEL
GIRO DE BORNEJ
BERNAR DE VENTADUR
GILEM DE KABESTAN
ARNO DANIJEL
PER VIDAL

TRUVERI

RAUL ŠATLEN DE KUSI
KONON DE BETIN
GAS BRILE
TIBO DE ŠAMPANJ
KOLEN MIZE

SREDNJI VEK

ELINAN DE FROAMON
RITBEF
ADAM DE LA HAL
GIJOM DE MAŠO
ESTAŠ DEŠAN
OTON DE GRANSON
ŽAN FROASAR
KRISTINA DE PIZAN
ALEN ŠARTIJE
ŽAN RENJIJE
PJER DE NESON
ŽAN MEŠINO
ŽAN ROBERTE
ŠARL ORLEANSKI
FRANSOA VIJON

160 pages, Paperback

First published January 1, 1991

Reviews

[Lavanda · Rating 3 out of 5]

Nemoguće mi je da se prenesem u ono doba i da iz te perspektive ocijenim ovu poeziju, a nepravedno bi bilo da je ocjenjujem u savremenom kontekstu. Nije da sam se smorila čitajući (to je samo 160 stranica, ne stigneš da se smoriš), ali nisam se ni oduševljvala. Jeste, zanimljivo je bilo vidjeti kako se francuska poezija mijenjala kroz nekoliko vijekova, koje su teme prevladavale, kako su ti ljudi razmišljali, ali to je sve. Ova zbirka je poslužila tek da zadovolji moj kuriozitet, ali njena poezija kao takva nije baš uspjela da izazove neke emocije u meni, da dočara neke snažne pjesničke slike ili šta god. Hoću reći, meni se čini da je ovo jedno od onih štiva kojem ljudi treba da pristupaju razumom, a ne osjećanjima, iako se radi o poeziji, jer, po mom skromnom mišljenju, ona nije izdržala test vremena, te funkcioniše samo u svom vlastitom vremenskom okviru. Priznajem, trubadurska/truverska/srednjovjekovna poezija ima određenu čar, ali ona, složićete se, poslije 160 stranica iščezne i sve pjesme počnu da liče jedna na drugu, sa jednim te istim motivima: volim svoju savršenu dragu (o kojoj obično ne znam ništa osim da je lijepa), ona mene neće, patim i hoću da se ubijem dok tokom pjesme jedno milion puta uzvikujem Božje ime.
Tako da moja ocjena nije ocjena poezije, jer je nisam uspjela čitati na pravi način, nego čisto odražava koliko sam uživala čitajući. Nisam se smorila, nisam se oduševila - znači, to je neka sredina.
Od pjesama bih izdvojila samo Tegobnosti življenja Estaša Dešana, Žedan kraj vrela Žana Robertea i Ritbefovu jadikovku čiji je autor poznat već iz samog naslova pjesme. One su izuzetne: nimalo ne sliče ostalim pjesmama u ovoj zbirci, iskrene su, nedostaje im ono ljigavo prenemaganje, sadrže određen prkos i individualizam koji više podsjeća na XIX nego na srednji vijek. Možda samim tim što se toliko oduševljavam sa ove tri pjesme protivrječim samoj sebi, ali eto, uvijek postoje izuzeci.

Ritbefova jadikovka u svoj svojoj iskrenosti prikazuje težak život srednjovjekovnog čovjeka koga su zadesile nesreće, ali istovremeno odražava i neke životne istine koje važe i dan danas. Pjesnik se bori za golu egzistenciju, nema on vremena da piše o svojoj uzvišenoj dami, nego gleda kako da plati gazdi stanarinu. Prodao je sav namještaj, ne zna kako da dođe do para, nema šta da jede, a svi drugovi su ga napustili u toj nesreći, te našavši se u toj beznadežnoj situaciji piše ovu pjesmu kao molitvu Hristu, jer njemu jedino još deus ex machina može da pomogne. Kud ćete savremenije pjesme od te? Ritbef piše kao da je prosječan bosanski građanin XXI vijeka.
Ipak, Tegobnosti življenja i Žedan kraj vrela su, po mom mišljenju, snažnije u svom izrazu i ideji.
Dešan je tipični razočarani idealista, a to potvrđuje i posljednja strofa već pomenute pjesme:

Kneže, kao sjaj sveće
ni moj život duže trajat neće
i već stiže smrt svih ideala
jer toliko sad podnosim zala.

Njegova pjesma odiše buntom, prezirom prema nepravdi, ogorčenošću usljed zle kobi koja mu je dodijelila da živi u siromaštvu bez mogućnosti da napreduje. Pa i danas, iako postoji mogućnost napredovanja ako se uloži mnogo truda, Dešan je u pravu kada kaže:

Vaj! ko ima glavu prepametnu,
a sirot je, trpi jad življenja.
Al' ko steče kakvu lepu rentu,
makar i glup, živi sred divljenja
što uvek je sve veće
i tle gazi kojim cveta cveće.

Žedan kraj vrela je jedna čisto ljudska, kontraška pjesma u kojoj će se barem jedna osoba moći pronaći dok je svijeta i vijeka, pa samim tim i meni omiljena od svih pjesama u ovoj zbirci. Nema se tu šta analizirati, sve je dato u pjesmi. Budući da slika govori više od hiljadu riječi, možda bi bilo bolje da jednostavno završim ovaj prikaz fotografijom koja odražava kako ja vidim Robertea među svim ovim srednjovjekovnim pjesnicima:


Najčvršći sam u sumnjama svojim...

[Natala · Rating 2 out of 5]

Četla jsem českou verzi, tu tady nemaj, teď budu muset číst do zkouskovyho takovýhle věci😍🥰😋😇🥵🤪👍🥶