Kad bol proviri kroz usta, treba mu dopustiti da iskoči.
Tri audio-snimka poslata su jednom piscu da ih samo prekuca i troglasju dâ naslov koji sam odabere. Pisac je Enes Halilović, a naslovna reč bekos, izgovorena u Herodotovom mitu kao prva i iskonska, u ovom romanu postaje ono što tri pripovedača očajnički traže – uteha, oslonac, smisao.
Prvi glas pripada psihijatru Piloreti, koji se vraća na Peštersku visoravan da sahrani oca i suoči se s tišinom prazne kuće, mutnim sećanjima i društvom koje se nepovratno raspalo. Drugi je glas Lemeza koji psihijatru Martinu priča svoj život i dodiruje srž najdubljih tajni balkanskih kriminalnih klanova. Treći glas je Martinov – ispovest o vezi s Lemezovom sestrom i sumnji da možda deli s njom više nego što bi smeo.
Kroz ovu polifonijsku naraciju, u koju Halilović utiskuje i fragmente pesama, priča, novinskih izveštaja, sudskih dokumenata i memoara – ne kao ukras, već kao simptom govora koji više ne veruje samom sebi – nazire se portret jednog razorenog podneblja gde su lične i kolektivne traume nerazmrsivo isprepletane.
Enes Halilović je pripovedač, pesnik, dramski pisac, novinar, ekonomista i pravnik.
Osnovao je novinsku agenciju Sanapress, književni časopis Sent i veb časopis za književni intervju Eckermann.
Objavio je zbirke poezije: Srednje slovo (1995), Bludni parip (2000), Listovi na vodi (2007) i Pesme iz bolesti i zdravlja (2011), Lomača (izabrane pesme, 2012), zbirke priča Potomci odbijenih prosaca (2004) i Kapilarne pojave (2006), drame In vivo (2004) i Kemet (2010) i roman Ep o vodi (2012).
Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom i makedonskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, nemački, španski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki i katalonski jezik.
Halilovićevu dramu Komad o novorođenčadima koja govore premijerno su izveli glumci berlinskog teatra Schaubühne 10. marta 2011. godine. Halilović je zastupljen u brojnim pesničkim i proznim antologijama u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je Zlatne značke za doprinos kulturi kao i književnih nagrada „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“, i „Meša Selimović“
Deus ex machina nikada nije dobro književno rešenje a ovde se nesretni deus baš naradio. No, da čitanje ne bude uzalud pobrinula se "virdžina" (anahrona takav kakva jeste u kontekstu ovog romana) jer mora da se primeti da je motiv transrodnosti, sa većom ili manjom ulogom, prošetao kroz značajan broj srpskih romana koje pročitah u poslednje vreme. Tako ovde, ali i u Rtu Saše Ilića, pa onda kod Predraga Đurića u Zebaldovoj groznici. I eto meni fine teme za jedan naučni rad.
Najslabiji roman od Halilovića koji sam pročitala. Ne znam da li je to zbog prevelikih očekivanja koja sam imala od njegovih prethodnih knjiga, ali Bekos često skače sa teme na temu i sa lika na lika, a da ne ulazi u dubinu. Lemez je najbolji deo knjige, ali samo zato što su svi ostali naratori previše površni, a i priče o njemu deluju više kao niz avantura nego kao ulazak u njegove motive i postupke. Očekivala sam mnogo više prikaza Pešteri, njene prirode, društvenih normi, načina na koji ljudi tu žive i bore se, kao i pritiska koji trpe žene, a dobila sam samo miks stereotipa. Pored Cece, nijedan ženski lik nije razrađen. Najgori lik je Šumar, koji, iako je komično napisan, deluje toliko psihopatski da čak i u knjizi sa ubicama i lopovima ispada bolesno. Amel je definitivno lik koji je imao veliki potencijal i po meni trebao da bude u centru knjige, ali je umesto toga ostao usputna anegdota. Iako ima zanimljivih delova, roman je daleko slabiji od prethodna dva.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Žao mi je iskreno da dam trojku jer je Halilović jako nadaren i načitan pisac, koji ume da sklopi tekst tako da je dinamičan i da “vozi” čitaoca od početka do kraja.
Razlog zašto mi je ovo bliže 3 nego 4 je što je sama tema onako malo dosadnjikava, i što se na momente knjiga pretvara u umetnost radi umetnosti umesto neke konkretnije teme ili dublje poruke (koja nije sjebani smo kao društvo). Plus ta nekakva “cameo” pojavljivanja Kuma i otmice Brene i Bobe su mi nepotrebna, kao neki shock value koji je trebao da se ubaci a ili se desio prekasno ili je jednostavno nepotreban.
Medjutim ovaj komentar ne treba da vas obeshrabri da ispratite Halilovićev opus, on je pisac vredan praćenja o čitanja i ako imate vremena dajte mu priliku.
Središnji, obimom najveći deo romana čini priča o jednom kriminalcu sa Peštera sa nadimkom Lemez. Čita se kao krimi-hronika: o krađama, dilovanju droge i oružja, otmici sina Lepe Brene i Bobe Živojinovića, plaćenim ubistvima, boravcima u zatvoru, potkazivanjima, obračunima sa drugovima-kriminalcima i dr. Periferni deo romana obuhvata anegdote i epizode vezane za druge ličnosti, na ovaj ili onaj način povezane sa Lemezom odnosno Pešterom, a koje se pretežno tiču kuriozitetā u društvenom životu i kriminalistici. Izvestan emocionalni intenzitet je postignut kada je reč o nezavidnom položaju i tužboj sudbini ljudi sa Peštera (u tom smislu naročito Lemezova sestra Ceca).
Ipak ne... Iako je pripovedanje zavodljivo, moglo bi se uživati u tekstu, tema... skače okolo. Ima tu svačega i ničega da se uhvatiš za. A neuhvaćen um počne da se dosađuje u nekom trenutku. Od babskih priča, preko belosvetskih avantura do kriminalne hronike. Svega ima, podseća na fantaziju, podseća da stvarnost, podseća na izmaštan život. Sve je šareno od pojedinačnih krpica zašivenih zajedno u jedan prekrivač. Fali samo dubina.
Naprosto, knjiga će vam se dopasti ili neće, bespotrebna je svaka polemika. Meni se lično svidela i opet bih je pročitala i opet ću. Pored navedene Enesove knjige, preporučila bih i "Ako dugo gledaš u ponor". Šta bih više pa mogla reći sem-čitajte Enesa Halilovića. 📖
Halilović jednostavno ne zna da napiše roman. Ono što je u prethodnim romanima djelovalo kao početnika nespretnost ovdje je došlo do svog vrhunca - nesposobnost da se bilo šta motiviše. Ima u "Bekosu" niz zanimljivih i efektnih anegdota i nažalost ništa viša...