Velimir Veca Lukić je rođeni Beograđanin, sa diplomom Akademije za pozorište film i televiziju, u klasi profesora Josipa Kulundžića. Radio je kao novinar Radio Beograda, potom dramaturg (1963–64), direktor Drame (1964–72), te upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu. Sarađivao je u časopisima Književnost, Književne novine, NIN.
U književnosti se javlja najpre kao pesnik, stvarajući svet tananih maštarija, lutalaštva, suptilnih vizija, u krugu pesnika kome pripadaju J. Hristić, B. Radović, B. Timotijević. U svojim dramama Lukić je afirmisao takozvani "prijatan teatar", oblikovan mahom na istorijskim temama, sa ironičnim prizvukom, ali sa asocijacijama iz savremenog života.
Lukić je napisao dve drame o Titu još za vreme njegovog života. Prva se zove "Drugi život kralja Osvalda" (1962) koja je napisana u ezopovskom stilu. Savršeno jasna u aluzijama, ovu dramu je tri godine po postavljanju na scenu napao Vladimir Bakarić, tadašnji prvi čovek hrvatskih komunista. Druga drama, "Zavera ili dugo praskozorje" (1971), je igrana baš u vreme kada su rušeni srpski liberali.
Poslednja njegova drama zove se "Tebanska kuga" u kojoj je, polazeći od mita o Edipu, razvio priču o Zevsovoj smrti, o tome da niko neće da prizna da je Zevs umro osim Tanatosa, boga smrti, koji stupa na scenu i počinje svoj krvavi kasapski pir.