U novom romanu Vuka Draškovića stvarnost je neverovatnija od svake fantazije, a košmarna snoviđenja pretaču se u takvu realnost. U životnoj drami glavnog junaka Vidana ogleda se ceo dvadeseti vek Srbije, i doba današnje, i obrisi onoga što će se tek dogoditi. Još dok je bio dete Vidana su priče njegovog dede odnosile na dno mora, pored grčkog ostrvca Vido kraj Krfa, gde bi, među algama i školjkama, sanjao sa zaspalom dedinom vojskom. Odatle, iz tog sna, Vidan je video sve. I vreme prošlo i vreme buduće. Usnuli na dnu mora umiru tek na kraju dvadesetog veka. Njihovi snovi su potopljeni, pobede prometnute u poraze, slava u stid, a kuća u ruševinu, u kojoj vrači sude po kamenom zakonu.
Vuk Drašković (1946, Međa kod Žitišta), pisac, političar, osnivač i predsednik Srpskog pokreta obnove. Po završenim studijama prava u Beogradu 1968, radio kao novinar u Tanjugu i dopisnik iz afričkih zemalja. Od 1980. posvetio se književnosti, a od kraja 80-ih godina do danas je i politički angažovan.
Osnovao je stranku Srpski pokret obnove 1990. godine i bio najsnažniji i najuticajniji predstavnik opozicije i protivnik režima Slobodana Miloševića u poslednjoj deceniji HH veka, zbog čega je više puta, sa suprugom Danicom, bio zatvaran i izlagan policijskoj torturi, a nekoliko puta i meta atentata kriminalizovanih struktura državne bezbednosti.
Objavio je romane „Sudija“ (1982), „Nož“ (1982, ekranizovan 1999), „Molitva“ (1985), „Ruski konzul“ (1988), „Noć đenerala“ (1994), „Doktor Aron“ (2009), „Via Romana“ (2012); autobiografsku prozu „Meta“ (2007); knjige eseja „Ja, malograđanin“ (1981), „Odgovori“ (1987), „Koekude, Srbijo“ (1989), „Podsećanja“ (2001), te knjige govora, intervjua i članaka „Sve moje izdaje“ (1992) i „Kosovo“ (2006).
Njegove knjige prevođene su na engleski, francuski, ruski, grčki, rumunski, češki i druge jezike, a svi romani su mu bili bestseleri i u srpskim i u jugoslovenskim okvirima.
Marketinska najava novog Vukovog romana koristi svima poznatu pesmu "Tamo daleko" koja je uzeta kao naslov knjige, i asocira citaoca na novu brilijantnu pricu Draskovica o junacima prvog svetskog rata i solunskom frontu. Medjutim, nije tako.
Skoro ceo roman je pretvoren u haoticnu halucinaciju, kakvi su i snovi glavnog junaka knjige. Pisac je na dosta komplikovan nacin, nepotrebno komplikovan, napisao ono sto zastupa i iznosi na svojim javnim nastupima u poslednjih desetak godina. Njegove istinite opservacije o sudbini Srbije i srpskog naroda od pocetka 20. veka pa do danas ispricane su teskom, fantasticnom filozofijom. Teska nit price, kojima ce prosecnom citaocu biti nerazumljiva, izostrava se u poslednjih dvadeset strana knjige i dozivljava svoju katarzu na 162. stranici romana. Ali, svako, ko je pratio neka od izlaganja Draskovica do sad, to je vec i cuo i procitao. Roman koji cak i ne lici na nacin pisanja Draskovica na koji su citaoci do sad navikli.
У роману "Тамо далеко" Вук Драшковић обухватио је низ апокалиптичких догађаја из последњег века балканске историје. Из визуре главног јунака Видана Максимовића 20. век је једна велика трагедија. Још док је био дете Видана су приче његовог деде односиле на дно мора, поред грчког острвца Видо крај Крфа. Преплићу се историјске чињенице и сновиђења главног јунака Видана Максимовића који је као дечак видео смрт свог оца, а много година касније је сведок бесмислене смрти свог сина.
Јунак његовог романа у сновиђењу види поновно уједињење Југославије. У сновиђењу Видана Максимовића, хацијенда Сантанција је ливада његовог деде Аврама. Она је раскомадана. То је она држава која је поникла из страшних жртава војске деда Аврама у оном Великом рату.
Роман је симболична прича о историји Србије у последњих сто година. Овде је велика победа Србије у Првом светском рату приказана као највећи пораз Србије од њеног постанка.
Пратећи кратак сиже романа помислио сам да је ово својеврсна посвета српским војницима који су боравили на Крфу током Првог светског рата, "заспалим 1916. године на дну Јонског мора." Био сам уверен да ћу читати о тој великој српској голготи, повлачењу војске преко Албаније и на крају њиховом опоравку на грчком острву. Уколико тражите такав роман можете слободно одмах да продужите даље. Ово је јефтини политички памфлет у коме Вук Драшковић тугује за том великом Југославијом. И не само да тугује, већ и отворено поручује како 2030. и неке године очекује обнављање Југославије и уједињење свих бивших земаља у ЕУ. Овде су изнешени политички ставови које он сам бесомучно понавља кад год има прилике да се појави у медијима. И све то проткано некаквом бљутавом филозофијом и мистиком. Да читам роман, а да којим случајем не знам ко је аутор никада не бих рекао да је ово написао Вук. Скроз непрепознатљив стил писања. Жали Боже потрошеног папира.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Fabula ekstremno konfuzna, pretpostavljam da sama ideja nije dovoljno razrađena i čitava knjiga se pretvorila u neki propali pokušaj fantazije... Postoje neke ispravne i zanimljive ideje, svojstvene Draškoviću, ali sveukupno su loše sastavljene u jedno djelo. Što se fantazije u knjizi tiče, po mom ličnom mišljenju, potpuno promašeno i nezanimljivo.
Šteta je što je pisac kao Vuk odabrao da koristi toliko metafora i umotava ovako ozbiljnu temu u neozbiljne misli... da je ovaj roman napisan prije 20-30 godina, možda bi i shvatila način na koji je napisan...