Sadržaj: 1. Zapis o darovima moje rođake Marije 2. Reč o životu oca Todora ovog i onog sveta 3. Reč o zlom udesu Marte devojke i momka Đenadija 4. Priča o nedozvanoj gospođi i gladnom putniku 5. O čika Janku 6. Priča o Neznancu (pisana samo za lakoverne) 7. Lagarije po noći 8. Spomen o Radojci 9. Viđenje 1915 10. San brata bez noge
Momčilo Nastasijević, srpski pisac, rođen je 06. oktobra 1894. godine (23. septembra po starom kalendaru) u Gornjem Milanovcu, a umro 13. februara 1938. godine u Beogradu.
U svojim shvatanjima poezije Nastasijević je dužnik simbolista. Osnovni pojam njegove poetike, "rodna" ili "maternja" melodija, proizlazi iz simbolističkog shvatanja muzike kao bića poezije. U traganju za tom melodijom pesniku valja pronicati s onu stranu pojava da bi stigao u neposredan dodir s onim što je neizrecivo, tajanstveno, mistično. Maternja je melodija, za Nastasijevića, zvuk izvornog, arhaičnog jezika; u srpskom slučaju to je, s jedne strane, melodija jezika narodne pesme, a s druge, melodija srednjovekovnih tekstova. Na ovoj tački, njegova neosimbolistička zaokupljenost muzikom i neizrecivim, ukršta se sa ekspresionističkom težnjom ka neposrednom i praiskonskom. Nastasijević je uložio veliki rad da bi stigao do svojih lirskih krugova i dok ne bi bio zadovoljan njima, isprobavao je sva moguća sazvučja među rečima našeg jezika, sve prelive smisla i različiti odnosa verbalnih znakova. Njegova konciznost, ta osobenost njegovog pesničkog idioma, nije proizvod bilo kakve ćudljivosti ili proizvoljnosti, već je izraz borbe protiv mana u koje upadaju oni koji poeziju pišu olako.
Čitajući stekla sam utisak da su preda mnom Matavulj i Glišić, a ne Momčilo Nastasijević. Sve priče su protkane fantastičnim motivima, nalik na naše realiste 19. veka. Mada, čim se zaviri malo dublje u tekst, osetno se počnu primećivati razlike u izrazu i obrascima fantastike. Natprirodno, neobjašnjivo i demonsko u grotesknoj fantaziji — zamislite samo tu neočekivanu zbrku folklornih elemenata u avangardnom vremenu. Uzmimo u obzir da je stasao u atmosferi avangardističkog nezadovoljstva i potrage za novinom, nije se pomirio sa tradicionalnom koncepcijom umetnosti pripovedanja. Bilo mu je potrebno da unese nekomične i nedidaktične vizije folklornih motiva. Slobodno možemo reći da je u tome gotovo i uspeo. Zaista mi je žao što su mnogi naši pisci gotovo zanemareni i ne čita ih skoro niko više, osim nas koji se bavimo književnošću. Vreme je da to promenimo.
1. Запис о даровима моје рођаке Марије 2. Реч о животу оца Тодора овог и оног света 3. Реч о злом удесу Марте девојке и момка Ђенадија 4. Прича о недозваној госпођи и гладном путнику 5. О чика Јанку 6. О Незнанцу 7. Лагарије по ноћи: * „Маријано, Маријано, цвете убави!“ * „У попове Стојане русе косе кажу“ * „Еј, зар да умрем кад ми време није!“ 8. Спомен о Радојци 9. Виђење 1915. 10. Сан брата без ноге
Мени ово највише личи на збирку песама у прози. Формално у питању је збирка кратких прича. Тамни вилајет из наслова се односи на известан метафизички подземни свет који нас вреба у овом физичком свету и састоји се од надприродних ентитета, страхова, патологија и разних других подсвесних стања.
Као и Настасијевићева поезија и ова проза је микронски избрушена у песничку интарзију у којој савршено пасује милион различитих стилских израза које Настасијевић и иначе користи. Међутим, за разлику од поезије која је угушћена до бесвести и у којој однос белине папира и избрушених речи има мало лакше дејство у овим причама ми имамо једну штрудлетину у којој су у хиљаду слојева умешани аористи, имперфекти, Момчилове измишљене речи, именице створене од придева, архаичне речи и неортодоксни редоследи речи.
У мом случају резултат овакве иновативности је замор, нечитљивост и репетитивност. Иако је готово свака реченца брижљиво састављена и сама по себи лепа, целина изгледа претенциозно и ташто. Као да једеш пресладак колач са милион састојака.