Maratonci trče počasni krug / Radovan Treći / Svemirski zmaj / Šta je to u ljudskom biću što ga tera prema piću
Sećajući se grada i ulica detinjstva, kojima sam protrčao zagledan u nebo, po kojem su leteli moji golubovi, sa osmehom za „strašne“ događaje i tugom kad se uništava i nestaje nešto lepo i vredno, napisao sam prvu dramu za pozorište – Maratonci trče počasni krug. Pisao sam je dve godine po podstanarskim sobama kao tragediju jednog mladog čoveka, prisiljenog da se bavi pogrebnim poslovima u familiji metuzalema. Pisao sam je kao sopstveno osećanje nemoći i želje da napustim „pogrebnu državu“. Kad sam je pročitao kao završni rad na trećoj godini studija, ispostavilo se da je reč o komediji, da sam se od užasa branio smehom, ironijom, cinizmom i crnim humorom; crnim kao moja osećanja tih godina, u takvoj državi.
Dušan Kovačević
„Svet koji slika Kovačević jeste smešan ali se sa njim ne pravi humoristički kompromis. Radovan je opasan u svojoj neprilagođenosti i skučenosti shvatanja, Topalovići završavaju dramu u automobilu gazeći sve živo pred sobom, a preko zatamnjenih, crnohumornih preliva njegovih tekstova stiže do nas turobna dijagnoza o nesolidnosti jednog mentaliteta, pa čak i čoveka uopšte.“
Slobodan Selenić
„Maratonci, sa žestinom za koju je sposoban samo mlad čovek u potrazi za jednim novim romantizmom, akumuliraju idiotizam palanačkog patrijarhalnog duha koji, izgubivši sva pozitivna istorijska svojstva, negde na mrtvom koloseku proizvodi čudovišta poput Topalovića i komp.“
Dušan Kovačević is serbian playwright and director best known for his theater plays and movie scripts. He graduated from a grammar school in Novi Sad, and received a Bachelor's degree in dramaturgy from the University of Belgrade in 1973. Kovačević's prolific work is well known and popular in Serbia. His comedies have been translated into 17 languages, but his work didn't become available in English until the mid-1990s. A declared royalist, Dušan Kovačević is a member of the Crown Council of Aleksandar Karađorđević. He is also a corresponding member of the Serbian Academy of Sciences and Arts.
Maratonci su išli lagano i obradovala sam se delovima koje ne pamtim iz filma (ili ih nema tamo). Radovana sam čitala bez predznanja i radujem se gledanju. Lektira nikad aktuelnija. O alkoholu sve najbolje - da popijemo po jednu rakiju za srećan posao. 😔
Najupečatljiviji mi je sam početak, u kome Dušan Kovačević piše o sebi, onome šta je radio i kako je pokušao da uči svoje studente. Maratonci su neprevaziđeni, nema tu šta da mi se ne svidi, a prijatno sam iznenađena dokumentarnom predstavom Šta je to u ljudskom biću što ga tera prema piću gde, čitajući, nisam znala da li je tužno što je toliko istinito, ili smešno uprkos tužnim i poražavajućim činjenicama koje, rekla bih, do danas nisu promenjene, možda i jesu, ali na gore.