Kada govorimo o upečatljivim piscima i tragu u vremenu koji ostavljaju, nekako primetim da se slabo govori o Zilahiju.
Za mene, njegove knjige su istančano povezane sa dubokim pitanjima i emocijama koje možemo dovesti u povezanost i sa životom danas. Vremena se menjaju ali ljudske dubine , i ono što prati životni put, ostaje donekle isto. Tako i patnje, brige, strahovi.
''Kad duša zamire'', bila je omiljena knjiga mog deke. Kroz nju sam upoznala suštinu njegovog bića. Malo je govorio a mnogo rekao svojim ukusom za čitanje.
Sada, kada ga više nema među nama, ova knjiga pomaže da oživim njegovu ljubav koju je gajio prema životu , ali i da se uhvatim u koštač sa onim što život nosi.
Moj deka je ,svojevremeno, napustio trošnu rodnu kuću sa juga Srbije i ,kao običan majstor sa 16 godina, tek stasali zidar, krenuo put Beograda trbuhom za kruhom. Nosio se sa besparicom, raznim izazovima a takodje i sa ismevanjem ljudi sa sela jer ide grlom u jagode, pošto se za Beograd ne stiže tek tako, sa dva kofera puna snova. No, Vlastimir, kako se deka zvao, bio je uporan, neki bi rekli tvrdoglav, sledio je ono što je u sebi imao a to je napaćeno srce željno boljeg puta, boljeg života. Gledao je majku i oca kako se muče sa dve motike , žive u trošnoj kući i jedva othranjuju još troje braće i sestara. Nije to hteo za svoju budućnost.
I sada, priča o mom deki i ne bi bila tako bitna da se ne poistovećuje sa pričom u knjizi gde naš glavni lik biva primoran da ode iz svoje rodne Mađarske u Ameriku, vođen čistim nagonom za preživljavanjem.
Odlazak zvuči jednostavno, ali ga na svom putu ka sreći sprečava toliko toga. Zilahi vrlo emotivno predstavlja i njegov put i samo stizanje u obećanu zemlju gde mu se srce vuče za petama tugujući za rodnim krajem.
U Americi on upoznaje ženu znatno mladju od sebe i proći će mnogo momenata, vremena i slučajnosti pre nego što mu se nemoguća misao, da ona postane njegova žena, na kraju ostvari.
No, knjiga nije toliko ovisila o pitanju ljubavi. Ona je žal za mestom na kome počiva naše detinjstvo, segmenti sećanja na najbezbrižnije doba, refleksija tih sunčanih dana koji, i da nisu bili nešto specijalno sunčani, bili su naši, neotuiđeni. Osećali smo se na tom tlu kao svoji na svome, da pripadamo, da dišemo i rastemo sa drvećem, proplancima i sežemo u visine, onakve kakve tuđa zemlja, i da ima, nema kao skovane za nas. Jer mi smo ukalupljeni u to odakle potičemo, kao nekom krvnom vezom, kao da postoji pupčana vrpca pa nas drži za rodno tle i tiho prošaptava -''tu pripadaš i nigde drugde''.
Zilahi je pisao o toj poteškoći pronalaženja pripadnosti tamo gde ne govoriš njihov jezik, pa onda ga i savladaš ali to nisu ti proplanci niti to poznato društvo, okolina a ni dobrodošlica koju ti može prirediti samo majka i sestra. Nije to topao zagrljaj i stisak šake prijatelja kakve doživiš dok rasteš tamo gde si rođen.
Srceparajuće misli, večiti izazovi da se nešto od sebe napravi, glavni lik ide do čitavog raspona očaja i nesnalažljivosti, kolebanja da li da se vrati u rodnu zemlju ili istraje i ostane...I na samom rubu ponora gde gubi snagu, sumnja u sebe, proklinje vreme i trud koji je uložio a nisu doneli rezultata, kada odluči da je bilo dosta uzaludne borbe...baš tad na ivici sudbonosne odluke da se vrati, dolazi do čuda, spoznaje, koja mu menja tok života.
Ako ostaneš u rodnom kraju, ne stigneš da vidiš svet, ostaje ti večito pitanje da li bi uspeo da si krenuo van poznatog. Ako kreneš, zauvek ćeš se vraćati, jer duša je vezana za ono iskonsko i nevino što smo doživeli dok smo rasli, pa makar to bila trošna kuća, pocepane pantalone, pohabano sudje i siromaštvo oko nas.
Sladak je hleb koji pojedemo sa rodnog tla, sladji od tanjira prefinjenog jela tamo gde te niko ne smatra svojim.
I moj se Vlastimir svuda kretao, vraćajući se dušom i melanholičnim uspomenama. Sagradio je kuću u Beogradu, uspeo je. Doživeo je prosvetljenje i kultivisao se , onako kao da je iz Beograda i potekao.Tu je pustio korenje, tu sam rođena i ja. I mene je put odneo daleko od Beograda, te smo , svo troje-i glavni lik knjige, i deda koga više nema, i ja, a za nama će sigurno i još mnogo drugih, saznati šta znači kada živiš a duša jednim delom zamire. I nikad ne umre sasvim.To je proces koji ne prestaje.
"Ima u životu trenutaka koji se nikada ne mogu zaboraviti. Ima i onih koji se kao sićušne igle zabadaju u meso i živce čoveka, koji se u sećanje zariju toliko oštro i duboko da ih iz nas vreme nikad ne može izbrisati.
Bučne velike trenutke života čovek češće obnavlja, svakom zgodom ih oboji, preslika...zanimljivi veliki trenuci polako blede, izumiru za vinskim stolom u dimu cigareta.
Samo su oni trenuci, o kojima se ne može pričati, večni. Ovi sitni, goli trenuci, skrivaju se stidljivo u srcu i tako provode svoj samotni život....."