Tišine Quotes

Rate this book
Clear rating
Tišine Tišine by Meša Selimović
519 ratings, 4.38 average rating, 21 reviews
Tišine Quotes Showing 1-30 of 33
“Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje”
Meša Selimović, Tišine
“Slušaj - kažem joj - govorim ozbiljno: Hajde da se vjenčamo. Nećeš mnogo dobiti. Šašav sam, nesrećan, često neprijatan, u životu sigurno neću daleko dotjerati, ali ću te voljeti! Ako ti je to dovoljno, pristani.”
Meša Selimović, Tišine
“Ona je moja suprotnost. Ja nisam jednostavan, delujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće i onda sam vrlo neugodan, pa mučim sebe i druge.
Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne verujem u to. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje.”
Meša Selimović, Tišine
“Volela bih da si uvek uz mene. Da si na mojoj strani. I kad sam razdražena. I kad nisam u pravu. I kad nismo sami. I kad sam nepravedna. Pređi preko moje zlobe, umiri me tihim dodirom, ne mučim te bez razloga. Ako ne znaš, sve je uzalud.”
Meša Selimović, Tišine
“Najviše volim njenu vedrinu.
Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije.
Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.
Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva.
Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka.”
Meša Selimović, Tišine
“Ljudi su nepravedni, izigravaju naše povjerenje i ostavljaju nas kad nam je teško, potrebni smo im samo neoštećeni i jaki.”
Meša Selimović, Tišine
“Smatrao sam da me mora razumjeti, ako me voli, da me mora razumjeti i kad ništa ne kažem, mora biti na mojoj strani i kad nemam pravo. Zaboravljajući da bi to trebalo da bude i moja obaveza, okrenuo sam se protiv nje, stavljajući ih zajedno na jednu stranu. Sad sam sâm, ima zadovoljstva i u tome. I ne želim više da ih uvjerim, da im objasnim sebe, hoću da imam pravo. Jer imam pravo, iako to nema nikakva značaja.”
Meša Selimović, Tišine
“Ograđujem se, utišavam, slušam muziku. Čudno djeluje na mene, gotovo hipnotično, s njom se ne sporim. Ništa joj ne mogu. Nemjerljiva je, sveobuhvatna, strašna po snazi, ne mogu da je odvojim, ne mogu da je doživljavam kao nešto izvan sebe, useljava mi se u krv, dišem njome”
Meša Selimović, Tišine
“Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći. Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao niko. Ali ne mogu da čekam, ne mogu da stojim, i sve ću vidjeti tek kad se desi.”
Meša Selimović, Tišine
“Ne volim tugu, čini me zlim, zato se zavaravam bijesom.”
Meša Selimović, Tišine
“Želim da me zvižduk vjetra zagluši, da zasvira kroz mene kao kroz trsku, mislim, kako bi bilo lijepo ne misliti, mislim: kako bi lijepo bilo naći se sad na rijeci, šiban olujom, u ribarskoj barci ili u štrkljastoj drvenoj kućici na obali rijeke, okružen divljom stihijom, sam s njom, bez tuge u sebi i oko sebe. Ali to je samo trenutna želja, davnašnja potreba za bijegom i za odvajanjem od tereta u sebi, neostvariva čežnja za tišinama.”
Meša Selimović, Tišine
“A ljubav ti je razumna jer joj ne vjeruješ suviše. Kao ni ja. Samo neću to da priznam.”
Meša Selimović, Tišine
“Suviše je jaka i isključiva, kao i ja, samo ne žuri da to pokaže, tiha je i uporna, uvjerena da će biti onako kako ona hoće. Njen otpor nije pobuna već strpljivo zauzimanje položaja, ne za trenutak, već za dugo vrijeme.”
Meša Selimović, Tišine
“Znam, ponekad sam neprijatan, dobro, često sam neprijatan, mučim vas. Ali koga da mučim ako neću vas? Vi ste mi najbliži, volim vas oboje, i imam prava da budem neprijatan. U čudnom sam rasploženju, vjerujem da i vi imate časova koji su gori od drugih, samo što sam ja luđi od vas pa stvaram probleme i tamo gdje ih nema, kidam se bez razloga i tad se iskaljujem na vama. E pa, pretrpite se malo, prijatelji ste mi, poslije ću se ja vama staviti na raspolaganje. Zasad ste jači od mene, i ne ljutite se, primite me ovakvog nikakvog, dok ne dođem sebi.”
Meša Selimović, Tišine
“Izgleda da nije nigdje. To nije mjesto već praznina. Razapeta je između tuđih određenja, a nijedno ne priznaje. Grčevito se drži onog što nije u vremenu, bojeći se uznemirujućih promjena. Igra se života, a vjeruje da je ta igra jedina stvarnost koja vrijedi. Nema ništa, sve joj izmiče, a misli da zadržava sve, odriče se sreće čuvajući njen privid, živi pomalo avetinjski uobraziljom, dajući stvarima značaj koji one nemaju, zadovoljavajući se znakovima, simbolima, maštom, stihovima, hartijom, bijegom, kratkotrajnim žaljenem nečije suzne sudbinice, osjećanjem potrebe da bude pravedna u svom malom svijetu, osakaćeno i tužno obezbijeđenom od života.”
Meša Selimović, Tišine
“Sve sam već znao o njoj, odavno: sigurna u sebe i zato neranjiva, uvjerena u svoju snagu, jer je hladna, lojalna a odrođena, kaluđerica svog osjećanja samostalnosti, ponosna na kostrijet samoj sebi nametnutih ograničenja. Muškarce ne podstiču na osvajanje, vec na dužnost, ako dožive ljubav, nastojaće da je svedu na razumnu mjeru.”
Meša Selimović, Tišine
“Ni za jednu zivotnu stazu ne postoji vodic, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u zivotu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne moze ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaz, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem vlastiti vodic, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proci. lako cu pregaziti opasne bujice ne gazeci do clanka ili cu se udaviti u smijesnom potocicu, kao niko. Ali ne mogu da stojim, i sve cu vidjeti tek kad se desi.”
Meša Selimović, Tišine
“Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno.”
Meša Selimović, Tišine
“Nemamo prava da i od koga zahtijevamo da brine naše brige.”
Meša Selimović, Tišine
“Nepovratno se osećam kao beskućnik. Nije to sasvim loše, nemam obaveza ni ograničenja, samo je pomalo prazno. Svejedno mi je kuda ću poći kada završim posao. Uvijek sam želio tu potpunu slobodu, a nikud ne polazim, nijednu mogućnost ne iskorišćujem, niti zapravo znam kakve su. Hodamo bez cilja, tražimo se, a kad se nađemo, govorimo o ratu.”
Meša Selimović, Tišine
“Govore a ništa ne kažu, smiju se a nisu veseli. Ćutim, ljutim se na sebe, zašto mi je ovo bilo potrebno? I odmah pomislim kako je besmisleno što se tako držim, i da treba da budem isti kao oni, da pričam bilo šta, da se smijem svejedno čemu, da se pravim da mi je prijatno. To i oni čine. Ali ne znam kako da se izvučem iz ovog ćutanja, ne znam šta je potrebno učiniti da se potre kao da nije ni bilo, ili da je bio slučajno. I ne uspijevajući da pronađem prirodan način da promijenim držanje, ostajem i dalje neprirodan, ćutim još upornije, uvrijeđeno. Jedva malo se smješkam, nadmoćno: ah, kako ste glupi. A znam da sam ja glup, i to sasvim glup, ali ne mogu ništa protiv sebe.”
Meša Selimović, Tišine
“I suze me guše u grlu, ni zbog čega, zbog svega, zbog pjesme, zbog nje što je vidim, što nas ne vidi, što ne zna da je slušamo, što plače... Pa ona plače. Bez uzdaha, bez jecaja, samo suzama i tugom i pobjeđuje me tim najljepšim i najuzbudljivijim plačem što sam ga ikad čuo. I nije plač zapravo, već nezadržan prodor nečega što je u njoj, što je njeno, što je u muci koji ne znam i ne želim da znam. Traje kratko i u zasjenjenim očima ostao je samo mek trag tuge što se povukla, sakrivši se pod osmijeh bez snage.”
Meša Selimović, Tišine
“Treba da zapazimo čovjeka, da ga razlikujemo od ostalih, svako ima nešto svoje, i drago mu je ako se baš to posebno primijeti.”
Meša Selimović, Tišine
“-Da odemo nekud iz ovog grada kada ozdravim?
-Kuda?
-Svejedno.
-Pitala sam te jednom: od čega bježiš?
-Volio bih da ne budeš toliko razumna, volio bih da mi kažeš: otići ćemo. Sigurno ne bismo otišli. Kuda da odemo? Ali bih bio zadovoljan tvojom spremnošću da me prihvatiš ma kakav da sam.”
Meša Selimović, Tišine
“Oblaci i kiša, daljine izgubljene u sivilu, hladnoća i vlaga na ulicama, smradna studen u hotelu, živo osjećanje nezadovoljstva u meni. Sve pobjede trebalo bi odgađati za proljeće.”
Meša Selimović, Tišine
“Maloprije sam bio siguran da sam joj potreban i da će to reći ne štedeći ponos. Mislio sam da sam nadmoćniji. A sad sam želio da čujem bilo šta o sebi, lijepo ili ružno, povoljno ili nepovoljno, ali sam to želio s bijesom, gotovo s mržnjom, osjećajući da mi se izmakla, da nisam za nju neophodnost.”
Meša Selimović, Tišine
“...ljudi nekud idu, vraćaju se, žure, vidim ih iz svoje nesabrane daljine, kao mrave, i znam da bi trebalo da se i ja priključim, da budem užurban, da nekud odlazim, da dolazim, da se oko nečega trudim, a ne da buljim ovako u tavanicu, u prazninu. Ali ne mogu.
Gledam kroz prozor i nastojim da ne mislim na nerješive stvari, ali ne mogu da se oslobodim tereta što me tišti.”
Meša Selimović, Tišine
“Led je pucao i kršio se u meni, ostajući zgomilan. Sam sebi sam najveća prepreka, izgleda: htio sam da pišem o drugima, a mislio sam o sebi neriješenom.”
Meša Selimović, Tišine
“-Ne voliš ljude?
-Ljudi su konačno izdijeljeni, niko nam ne može pomoći, ponekad se pravimo da to ne znamo, ili zaboravljamo jer nam izgleda nemoguće, ne mirimo se ali je tako. Neka idu do đavola.
-Ni život ne voliš?
-Ostavi me na miru! Šta hoćeš da volim? Slaganje varke na varku, davno sam negdje pročitao. I smijao se. Sad se ne smijem. Nije veseo taj tvoj život.”
Meša Selimović, Tišine
“Bože, kakve gluposti čovjek govori ponekad, nešto namjerno, nešto nesvjesno, osjećajući da mu trenutak prisnosti dopušta da ne bude oprezan prema sebi. Ali taj osjećaj vara, trenutak prisnosti je želja, drugi ga ne prihvata.”
Meša Selimović, Tišine

« previous 1