Status Updates From Totality and Infinity: An ...

ona je zadovoljna upravo kada to nije, pošto je drugi zadovoljava samo postajući objekt, ali on ne bi mogao postati nikada dovoljno objekt pošto se zahtijeva u isto vrijeme kad i njegov pad, njegova lucidnost i njegovo svjedočanstvo. U tome je logička besmislica mržnje.

Onaj što mrzi nastoji biti uzrok patnje koje mrženi bitak mora biti svjedok. Izazvati patnju ne znači svesti drugog na objekt, nego obrnuto održati ga ponosito u njegovoh subjektivnosti. U patnji subjekt treba upoznati svoje postvarenje, ali zato treba upravo da subjekt ostane subjekt. Onaj što mrzi hoće oboje. Odatle nezasitost mržnje; ona je zadovoljna upravo kada to nije

Patnjom slobodni bitak okončava svoju slobodu, ali iako neslobodan, još je slobodan. On je na udaljenosti u odnosu na to zlo samom svojom sviješću […]. Ta situacija u kojoj svijest, lišena svake slobode kretanja, zadržava minimalnu udaljenost spram sadašnjosti, ta krajnja pasivnost što se, ipak, očajno pokreće u činu i nadi - jest strpljenje, pasivnost podnošenja, a ipak sama vlast.

Sva oštrina patnje određena je nemogućnošću da se od nje pobjegne, da se zaštiti u samom sebi od samog sebe; ona je odvajanje od svih živih vrela. Nemogućnost uzmaka.

Biti slobodan znači imati vremena za otklanjanje svoga vlastitog pada pod utjecajem nasilja.

Sudbina ne ide ispred historije, ona je iza nje.

Apsurdnost fatuma osujećuje suverenu volju.

Bit govora je etika.

Sami status ljudskog [***] u odgovornosti za sebe i za drugog.

Ta beskonačnost, jača od ubojstva, odupire nam se već u svom izgledu, jest svoj izgled, jest prvotni izraz, prva riječ: “Ne ubij”. Beskonačnost paralizira moć svojim beskonačnim otporom ubojstvu […]. Tu je relacija ne sa jačim otporom nego s nečim apsolutno Drugim: otpor onog koji nema otpora - etički otpor.

Povratak na izvanjski bitak, na bitak u zajedničkom smislu, na smisao koji ne skriva ni jedan drugi smisao znači ući u ispravnost odnosa licem u lice. To nije igra ogledala, već moja odgovornost, već obavezno postojanje. Ono predstavlja središte gravitacije jednog bića izvan tog bića. […] Biti po sebi znači izraziti se, tj. već služiti drugome. Bit izražavanja je dobrota. Biti kath’hautó znači biti dobar.

sabranost, dolazak prema sebi, povlačenje u vlastitu kuću, kao u zemlju azila, koja odgovara gostoljubivosti, čekanju, ljudskom prihvatu, gdje govorenje koje se ne oglašuje ostaje bitna mogućnost

Zemlja me nosi a ja se ne brinem da saznam tko nosi zemlju. Ja se zadovoljavam licem koje mi nudi dio zemlje, svijet mog svakidašnjeg vladanja, grad, četvrt ili ulica gdje se krećem, horizont gdje živim; ja ih ne utemeljujem u jedan širi sistem. Oni mene utemeljuju. Prihvaćam ih ne razmišljajući o njima. Uživam u svijetu stvari kao čistih elemenata, kao kvaliteta bez potpore, bez supstancije.

Osjetilnost nije teoretski niža spoznaja, povezana, makar intimno, s afektivnim stanjima: u samoj svojoj gnosi osjetilnost je užitak; ona sezadovoljavs datim, zadovoljna je.

Dasein nije nikada gladan.

Pluralizam nije brojčana mnoštvenost. Da bi se ostvario pluralizam po sebi, što ga formalna logika ne može misliti, treba se u dubini dogoditi kretanje od Ja ka Drugom, stav nekog ja prema Drugom (…) koji ne bi bio vrsta relacije uopće. (…) Pluralizam pretpostavlja potpunu drugost Drugog

Involucija

Imati ideju beskonačnog znači već prihvatiti Drugoga.

Kad podržavam etičku relaciju, tada odbijam priznati ulogu koju bih igrao u drami čiji nisam autor ili čiji rasplet bi netko drugi znao prije mene, sudjelovati u drami spasa ili prokletstva, koja bi se odigravala unatoč meni i po meni.

Retorika i nepravda

Radi se o onom koji osjeća, a ne o onom što je osjećano. [***] Pojam postojanja koji razara parmenidovski monizam ostvaruje se tek pojedinačnošću osjeta.

Historija nije povlašteni plan (…) otrgnut iz h.

Bitak prije bića, ontologija prije metafizike - to znači sloboda (pa bila i teorijska) prije pravde. To je kretanje u Istom prije obaveze prema Drugom.

Zapadna je filozofija najčešće bila Ontologija: svođenje Drugog na Isto, uvođenjem srednjeg i neutralnog termina, što jamči razumijevanje bitka. Taj primat Istog Sokratova je pouka. Ne prihvaćati ništa od Drugog osim onog što je u meni, kao da oduvijek posjedujem ono što mi dokazi izvana.

Sloboda je sadržana u spojznaji da je sloboda u opasnosti. Ali znati ili biti svjestan znači imati vremena da se izbjegne ili predvidi trenutak nečovječnosti. Ta vječna odgoda trenutka izdaje - najniža razlika između čovjeka i ne-čovjeka - pretpostavlja nesebičnost dobrote, želju za apsolutnim Drugim ili plemenitost, dimenziju metafizike.