Status Updates From Totality and Infinity: An ...

Junačka egzistencija, izolirana duša može raditi na svom spasu, zahtijevajući za samu sebe vječiti život, kao da bi se njena subjektivnost mogla ne okrenuti protiv nje okrećući se k sebi u kontinuiranom vremenu, kao da se sam identitet ne bi afirmirao kao opsesija, kao da u identitetu, koji ostaje usred najluđih promjena, ne bi triumfirala “dosada, plod sumorne ravnodušnosti koja zadobija razmjere besmrtnosti”.

Temeljna činjenica ontologijskog rascjepa na Isto i Drugo nealergični je odnos Istog s Drugim.

Moral nije jedna grana filozofije nego prva filozofija.

Ali taj beskrajni zahtjev prema sebi, upravo zato štodovodi u pitanje slobodu, stavlja me i održava u u jednoj situaciji u kojoj nisam jedini, u kojoj sam predmet suda. To je prvotna društvenost: osobni odnos je u strogosti pravde koja mi sudi, a ne u ljubavi koja me ispričava. Taj sud mi, naime, ne izriče neki neutralni. Pred neutralnim sam spontano slobodan. U beskrajnom zahtjevu prema sebi, stvara se dvojstvo

Opravdanje slobode nije u slobodi. Obrazložiti bitak ili biti u istini ne znači shvatiti niti se zahvatiti…, nego obratno susresti drugoga bez alergije, to jest u pravdi.
Doseći Drugoga znači staviti u pitanje svoju slobodu, svoju spontanost živog bića, svoj upliv na stvari, tu “slobodu sile što se kreće”, tu silovitost toka, a kojoj je sve dopušteno, čak ubojstvo.

Zar sloboda ne doživljava samu sebe kao sramotu za sebe? A svedena na sebe kao uzurpacija? Iracionalno slobode ne ovisi o svojih granica, nego od beskraja svoje samovoljnosti. Sloboda se mora opravdati. Kada se svede na samu sebe, ona se ostvaruje ne u suverenosti nego u samovoljnom.

Metafizika ima potpuno različit smisao. Ako njen razvoj upućuje ka transcendentnom kao takvom, tada transcendencija ne znači prisvajanje onog što jest, nego njegovo uvažavanje.

Na taj način uvjerenja smo da smo raskinuli sa filozofijom Neutralnog: sa heideggerovskim bitkom bića iz kojeg je Blanchotovo kritičko djelo toliko pripomoglo da proizađe bezlična neutralnost, sa Hegelovim bezličnim umom što osobnoj svijesti pokazuje samo svoja lukavstva. Sa filozofijom Neutralnog, čija se razvijanja ideja tako raličita po svom porijeklu i svojim utjecajima, zaključuju objavom kraja filozofije.

Radi se o zamjeni […] zahtjeva pravdu

Avantura što je omogućuje odvojenost apsolutno je nova u odnosu na blaženstvo Jednog i njegovu glasovitu slobodu koja se sastoji u negaciji ili apsorpciji Drugog da se ni na što ne naiđe.

Sjećanja u traganju za izgubljenim vremenom pribavljaju snove, ali ne vraćaju izgubljene prilike. Prava vremenitost, vremenitost u kojoj konačno nije konačno, ima za pretpostavku, dakle, mogućnost, i to ne da ponovo dosegne sve ono što bi moglo biti, nego da više ne žali izgubljene prilike pred neograničenom beskonačnošću budućnosti.

Lukavim formama bezličnog i neutralnog

Biti za drugog

Ljubav ima za cilj Drugoga, i to u času njegove slabosti. […] I u tom bijegu Drugo je Drugo, stranac u svijetu suviše grubom i suviše okrutnom za njega.

Podvrgavanje tiraniji, prepuštanje univerzalnom zakonu, bilo bi ono umno; ali tko zadržava apologiju, kompromitira istinu moga bitka.

Moja samovoljna sloboda vidi svoju sramotu u očima što me promatraju. […] Egzistencija u historiji sastoji se u postavljanju moje svijesti izvan mene i u uništenju moje odgovornosti.

Pravda ne bi bila moguća bez osobitosti, bez jedinstvenosti subjektivnosti.

Muževni sud historije, muževni sud “čistog uma” je okrutan. Univerzalne norme tog suda prisiljavaju jedinstvenost na šutnju […] Jer osobitost ne može naći mjesto u totalitetu.

Nesigurnost sutrašnjice, glad i žeđ izruguju se slobodi.