Knjigom u glavu discussion

49 views
Kreativni kutak > A sada malo proze

Comments Showing 1-4 of 4 (4 new)    post a comment »
dateDown arrow    newest »

message 1: by Marijan (last edited Jun 03, 2017 12:13AM) (new)

Marijan Šiško (dorcavorbarra) | 311 comments Ovo je ulomak prvog poglavlja romana kojeg sam napisao 2012 tijekom NaNoWriMo mjeseca i nikad nisam uredio do kraja. pa da vidim kako ćete me izrešetati :)

btw, možda bi bilo dobro da svatko za svoje radove otvara novu temu


Mrak je padao naglo kao i uvijek u stepi. Tanki šav koji je naizgled spajao nebo i zemlju negdje u beskraju samo se odjednom pretopio u sivilo koje je zatim pocrnjelo poput mrlje razlivenog tuša. Pukovnik je povukao je još jedan dim, a zatim s gađenjem pogledao u cigaretu koja mu se žarila u ruci. Opskrba je ponovo kasnila. Umjesto finog turskog duhana na koji je bio navikao, ponovo je bio prisiljen motati grubu lokalnu mohorku koja mu je palila pluća.
Kroz mrak je začuo poznati korak okovanih vojničkih cokula. Nasmiješio se kad ga je čuo.
«Stabs-feldwebel Svoboda, zar opet ne date stražarima spavati», oglasio se.
«Da nema mene ti crveni bi nas već davno pojeli za večeru», čuo se hrapav glas iz mraka. Pred pukovnika je iz uljaste tame izronio oniži muškarac u izblijedjeloj feldgrau uniformi koja je definitivno vidjela i bolje dane, seljački širokog lica i ruku koje su se doimale kao da bi još uvijek, usprkos sjedinama u kosi, mogle bez teškoće lomiti potkovice. Pridošli časnički namjesnik salutirao je s upravo onoliko nehaja koliko je samo stari frontaš znao da si može dozvoliti u društvu časnika kojeg poznaje.
«I, kako naše straže?», upitao ga je pukovnik nakon nehajno uzvraćenog pozdrava? Trebam li uopće pitati, zadnji put kad ste bili zadovoljni stanjem vojske bilo je…čekajte da se prisjetim…nikad?»
«Zar je čudo s obzirom što nam šalju», zarežao je niži muškarac, paleći ranije smotanu cigaretu na žaru koji mu je Pukovnik ponudio.
«Da, mi nismo nikad bili tako mladi, zar ne, Svoboda?»
«Kladio bih se u lijevu sisu svoje babe da nismo. Dakako, daleko bi me ta opklada dovela», uzvratio je narednik, te odmahnuvši glavom pogledao u nebo obasjano zvijezdama. Refleksno, i pukovnik je pogledao u istom pravcu.

«No, barem smo noćas sigurni od crvenih», dodao je pukovnik.
«Da, oni vole udariti u mrklom mraku», nadovezao se narednik.
Pukovniku pobjegne nešto nalik smijehu kroz nos. «Da udariti. Dabome, kad im se vođa naziva čekić», zamahnuo je rukom kao da udara po nakovnju. «nekako volim vjerovati da smo mi ovdje malo oštriji instrument. Rapir recimo.»

«Ne znam vam ja ništa o tome» ispod oka ga pogleda Svoboda. Nisam ja bio prvak u mačevanju škole za časničke kandidate»

Pukovnik odmahne rukom. «Puno mi je to pomoglo. Da nije bilo izvjesnog gefreitera koji me povukao dolje kad su kozaci provalili…», borice osmjeha pojavile su mu se oko očiju.

«Prošlo je otad četvrt stoljeća», odmahne glavom Svoboda. «A bio je tu i onaj bavarski kaplar za mitraljezom. Privukao je njihovu pažnju dovoljno da se mi izvučemo i organiziramo obranu.»

«Nije bio bavarac, bio je austrijanac, u bavarskoj vojsci, provjerio sam kasnije», odvrati pukovnik. «Pokoj mu duši. Da je bio časnik zaslužio bi ritterkreuz posthumno, to je sigurno.»
«Pitam se jesmo li zahvaljujući takvima na kraju dobili rat…» povukao je dim cigarete koja mu je već lagano žarila prste.

«Takvima…i takvima kao vi», uzvratio je Svoboda uz slabo prikriveno poštovanje u glasu. «Od rezervista do hauptmanna…malo je takvih»

«Da, vidiš, daleko sam dospio», Nervozno je šutnuo komad cjepanice koji mu se našao kod noge. Znao je da će predah biti kratak. Još jedan beskonačni niz ispitivanja, i opet jutarnja izmaglica nad svježe iskopanim rovom...koliko čovjek toga može izdržati u ime svoje ambicije...i cara i kralja i domovine dakako. S nostalgijom je pomislio na Hertu i njihove sinove, na sigurnom, u prijestolnici. Konjići za ljuljanje i drvene puške. Sad je to sve izgledalo tako...nestvarno. Potiho je uzdahnuo. Takav je valjda teret dužnosti.

"Jozef!", začuo se poznati glas iza odškrinutih vrata za njegovim leđima. Otpuhnuo je dim kroz nosnice. žar cigarete proletio je u luku kroz zrak.
«Izgleda da vas Plemeniti von Schupak opet treba, herr oberst!», osmjehnuo se Svoboda.
Pukovnik mu je zaprijetio prstom. «No, no, znate da ne smijete tako o našem blistavom zapovjedniku».
"Ich komme, mein general!", odgovorio je glasno, okrenuvši se na peti, vojnički precizno, baš kao da je još u školi za časničke kandidate u Szekes Fehervaru. Dok je ulazio mjesečina se ljeskala na mjedenim orlovima njegovih epoleta. gotovo jednakim sjajem kojim se reflektirala s bajuneta stražara koji su se lagano kretali rubom dvorišta.

«Da blistavom», promrmljao je Svoboda udaljavajući se. «možda je bio blistav onoj slovačkoj flundri koju je napumpao.» Odmahujući glavom kao u nevjerici krenuo je prema najbližem stražarskom mjestu.


message 2: by Tina (new)

Tina  | 43 comments Super je poglavlje! Meni je možda malo previše informacija za prvo poglavlje (iako je možda to samo moj pomalo nesposoban i izmođen mozak nakon neprestanog učenja). Bravo ;)


message 3: by Marijan (new)

Marijan Šiško (dorcavorbarra) | 311 comments hvala,Tina, možda ga i jesam malo pretrpao od silne želje da sve kažem :)


message 4: by Tina (new)

Tina  | 43 comments Ali stvarno je super napisano ;)


back to top