Knjigom u glavu discussion

103 views
Knjige općenito > "Strašne priče"

Comments (showing 1-20 of 20) (20 new)    post a comment »
dateDown arrow    newest »

message 1: by Mare, Moderatorica (new)

Mare (mare_1503) | 2049 comments Mod
Ovdje lijepite i komentirajte priče za AllHallowsRead.


message 2: by Mare, Moderatorica (new)

Mare (mare_1503) | 2049 comments Mod
http://1800homechat.webstarts.com/upl...

Jackson Shirley- The Haunting of Hill House

malo je veća, ali je i font veći =)


message 3: by Mirela (new)


message 4: by Zoran (new)

Zoran Krušvar | 119 comments Jel mogu ja tu zažbljekat neku svoju priču, ili se to ne broji?


message 5: by Mare, Moderatorica (new)

Mare (mare_1503) | 2049 comments Mod
Zoran wrote: "Jel mogu ja tu zažbljekat neku svoju priču, ili se to ne broji?"

Naravno da se broji =) ali mora biti strašna =D


message 6: by Zoran (new)

Zoran Krušvar | 119 comments Sigurno imam neku u kojoj se spominju hrvatski političari...


message 7: by Milica (last edited Oct 31, 2012 03:39AM) (new)

Milica Chotra (milicachotra) Jako kratka The Lottery od Shirley Jackson... A onda pročitajte i ovu što je Mare linkovala ;)

P.S. Ako ima zainteresovanih za The Haunting of Hill House audiobook (oko 7h, naratorka je Bernadette Dunne)... [EDIT:] uploadovala sam je ovde. Slušala sam je prethodne dve noći, kraj čuvam za večeras, i moram priznati da je baš scary u mraku, sa slušalicama :)

... Ovde možete da čujete sample i kupite knjigu.


message 8: by Elly (Schrody) (last edited Oct 25, 2012 06:21AM) (new)

Elly (Schrody) Budem i ja ovih dana napisala nešto kratko, nadam se da će biti dovoljno scary! :))


message 9: by Zeljka (new)

Zeljka (ZTook) | 138 comments Odlična ideja ovo s pričama :)

Zoran wrote: "Sigurno imam neku u kojoj se spominju hrvatski političari..."

:DDDD


message 10: by Elly (Schrody) (new)

Elly (Schrody) As promised, moja priča za Halloween. Nastavak slijedi ako bude zainteresiranih! :)) Here it goes...


message 11: by Elly (Schrody) (last edited Oct 26, 2012 12:24PM) (new)

Elly (Schrody) ~ Bezimena~
by: ja :)

Bio je lijep i sunčan jesenski dan. Ptičice su pjevale posljednje ljetne pjesme, veselo skakući s grane na granu, pa zaigrano poletjele prema nebu. Da, bio je savršeni rujanski dan, kao da ništa nije nagovještavalo...
Maya se vraćala iz škole, zadubljena u vlastite misli.

-Još samo 4 dana!-kaže si ushićeno u bradu.

Još 4 dana do njenog 12.-og rođendana. Onda će možda konačno dobiti novi bicikl kojeg je toliko željela. Bila je dobra tokom cijele godine, čak je i volontirala u udruzi za starije i nemoćne ovo ljeto. Negdje ju čeka ljubičasti bicikl s njenim imenom. Veselo je poskakivala skačući s jedne noge na drugu, cupkajući kako to mala djeca inače znaju, te tu i tamo odigrala, tj. odskakutala zamišljene "školice". Živahna plava kosa vezana u konjski rep je poskakivala uz nju, kao da je imala svoj život, svoju volju. Malo je skakala na jednu, malo na drugu stranu, pa malo na mjestu. Da, bio je ovo divan dan, pogotovo što se mogla pohvaliti novom peticom iz biologije. Školska godina je tek počela, a ona je već bila proglašena najboljom učenicom u razredu. Cup-cup, tup-tup, tap-tap, oglašavale su se njene crne lakirane cipelice. Približavala se kući. Već tešku torbu je spustila s ramena i premjestila ju u lijevu ruku. Stala je pred vrata, spremna da ih otvori, no kad je zgrabila kvaku shvatila je da su zaključana.

-Sigurno su u kupnji mog novog bicikla.-pomisli zadovoljno.

Ovo je bio trenutak da upotrijebi super moćno-specijalni ključ koji je otvarao sva vrata-barem se voljela tako pretvarati. Dok je tražila ključ u pretincu torbe, uputila je pogled prema travnjaku; trava je bila visoka nekoliko centimetara.

-Nije li ga tata jučer pokosio...?-zapitala se i odbacila misao čim je našla ključ.

Ušla je u kuću i torbu ostavila kod ulaza, kao što je i običavala. Voljela je ponekad biti sama, mogla je raditi što je htjela, skrivećki jesti slatkiše dok je nitko ne gleda. Upalila je TV u dnevnoj sobi, smjestila se na kauč i gledala crtiće. Kada joj je to dosadilo, nakon pola sata, odlučila se drukčije zabaviti. Prolazila je kuhinjom i vidjela poruku na pultu. "Ručak je u pećnici."-pisalo je. Odmah je prepoznala majčin rukopis. Voljela je stavljati <3 umjesto točki na slova. Podigne papir kako bi ga bacila u koš za smeće, no čim ga je dotaknula, papir se raspao, pretvorio u prah, kao da ga je starost uništila. To joj je bilo jako neobično, no nije tome pridavala preveliku važnost. Vratila se u hodnik kod ulaznih vrata i popela se stepenicama na kat. Mogla bi iskoristiti priliku dok nikoga nema i igrati se odrasle, poslovne žene, oblačeći majčinu odjeću i previsoke, prevelike cipele na petu. Ušla je u spavaću sobu roditelja. Prvo se gledala u ogledala koja su bila prijepljena s vanjske strane ormara. Radila je svakakve poze, zamišljajući da ju slikaju za najdraži dječji časopis. Zatim je posegnula za vratima ormara koja nisu imala ručku i teško su se otvarala. Nakon što je uspjela otvoriti prva, otvorila je druga i treća vrata koja su povezivala jedan veliki ormar. Vidjela je da se nešto unutra miče, no možda joj se učinilo. Povukla je uzicu kako bi upalila svjetlo. Ostala je skamenjena onime što je vidjela. Stajala je kao ukopana, nepomična, nesposobna se pomaknuti čak i da joj prijeti muškarac sa sjekirom. Oči su joj ostale razogačene, širom otvorene, nesposobne vidjeti, producirati što su upravo vidjele. Informacije nisu dopirale do njenog mozga, dok su joj istovremeno misli ludile glavom, stotine njih, tisuće, govoreći jedno te isto. Mislila je da će joj glava eksplodirati od pritiska. Ne, to nije bilo moguće. Ovo što je sad gledala nije bilo moguće. Usta su joj bila otvorena, ali nije mogla ispustiti ni glasa. Htjela je plakati, silno je htjela, ali suze nisu dopirale do njenih zelenih očiju. Htjela je mnogo toga učiniti istovremeno, ali kao da ju je nešto zadržavalo, spriječavalo, osjećala se vezano, bespomoćno. Samo. Trenuci su prolazili kao vječnost. Bila je u pravu. Nešto se micalo u onom mraku. Bili su to gliste koje su izlazile iz majčinog nosa, očevih ušiju, bijeli, kratki, debeli crvi su im, kao i mravi, prekrivali tijela. Hranili su se, gostili ostacima onoga što je nekad zvala mamom i tatom. Primjetila je duboku posjekotinu na majčinoj glavi, i sasušenu krv koja se u slapovima pružala skroz do brade. Primjetila je njene otvorene oči koje su gledale prema gore. Barem je mislila da su gledale prema gore, šarenice se gotovo nisu vidjele. Primjetila je očevu krvavu košulju. Nekoć je bila bijela, sada ju je krv toliko natopila da bi se zaklela da je oduvijek bila crvene boje. Tijela su im ležala beživotno, ali opet izražajno, kao da mole za pomoć. Očeva usta su bila široko otvorena, šireći nečujni vrisak, vapaj, kojeg nije mogla ušutkati. Bio je preglasan, zaglušujuć, željela je da prestane. Prekrila je uši rukama, čvrsto ih stiščući kako zvuk ne bi prodro. Stajala je tako nekoliko minuta, no kako se njoj činilo, mogli su biti i sati u pitanju. Vratila je pogled na njih. Više nisu bili mama i tata, sada su bila samo trupla. Pogleda prema muškarcu, i shvati da mu žohar izlazi iz usta. Skoro je povratila. No ono što je sljedeće vidjela ju je još više tjeralo na povraćanje. Truplima su nedostajale ruke, noge, bili su uredno poslagani kao da se netko igrao slaganja Legića s njima. Nije više mogla izdržati. Sjeti se braće. Odjurila je prema njihovim sobama. U prvoj nije nikog našla i tu je malo odahnula. Potrčala je prema drugoj. Soba je bila uredna kao i uvijek. Približavala se ormaru. Nije znala hoće li naći snage da ga otvori. Zaklopila je oči, stavila ruku na ručku i duboko udahnula. Brojala je u sebi do pet, iako je osjetila da je nesvjesno već otvorila vrata ormara, još uvijek žmireći. Znala je da ih mora otvoriti. Mora biti hrabra. Jedino kada te strah nečega možeš uistinu biti hrabar.-otac joj je znao govoriti. Ona je trenutno umirala od straha. Brzo ih je otvorila i... ništa. Jedino čime je ormar bio ispunjen je bila odjeća. Laknulo joj je. Ogroman teret joj je pao sa srca. Zatvori vrata i krene prema izlazu, kad joj je na um pala strašna misao. Kutija za posteljinu. Drvena kutija koja je bila ispred kreveta. Kutija koja je bila dugačka možda svega jedan metar, i duboka... O, Bože.

-O, Bože, ne, molim Te.-ponavljala je u sebi.
Molim Te, učinit ću sve, samo... samo ne daj...-suze su joj se slijevale niz lice.

Polako je otvarala poklopac. U sebi je cijelo vrijeme ponavljala molitve za koje se nadala da će biti uslišene. Pogled na kutiju joj je vratio osjećaj šoka deset puta jači nego prvi put. Njena dva brata, od 17 i 10 godina su bili natrpani u tu malu kutiju. Nadala se, nadala se da nisu bili živi kad... Lice njenog starijeg brata ju je gledalo jednako molećivo kao i roditelji. Na licu nije bilo nikakvih ozljeda, jedino mu je krv curila iz nosa spajajući se s usanama. Dok je ovako zamišljeno buljila u njih, stariji brat trepne očima, pokuša ustati iz kutije upirući se rukama, vičući tihim šapatom: "Pomozi mi". Maya se u trenu našla vrišteći visokim tonom koji bi gotovo mogao razbiti prozore, trčeći prema izlazu, kao da joj život ovisi o tome. Izletila je iz kuće poput metka, zaustavivši se nasred ulice. Iz histerije ju je probudio prodorni zvuk trube. Auto je naglo zakočio, i zamalo ju udario. Vozač, srednjih godina, je izašao iz auta i počastio ju riječima tako ružnim i opskurnim, vulgarnim, kakvima dosad još nije bila izložena tokom svog mladog života. Tada je osjetila kako ju netko grli, netko poznat, majčinski nastrojen, zaštitnički, pun ljubavi. Kada je vozač otišao, okrenula se prema osobi. Bila je to njena teta Margaret, njena najdraža teta.

-Što se dogodilo dušo?-pitala je izbezumljeno primjetivši da se Maya i dalje trese.
Jesi li dobro? Što..
-Mama i tata... John i Jack... Oni su...
-Znam dušo, znam.-i dalje ju je grlila i ljubila.
Mrtvi su već 7 godina.-obuhvatila joj je lice rukama kao bi ju gledala i shvatila.

...to be continued....

p.s. oprostit ćete mi pravopisne greške jer je pisano na brzinu, u žaru inspiracije. :))


message 12: by Mare, Moderatorica (new)

Mare (mare_1503) | 2049 comments Mod
Elly wrote: "~ Bezimena~
by: ja :)

Bio je lijep i sunčan jesenski dan. Ptičice su pjevale posljednje ljetne pjesme, veselo skakući s grane na granu, pa zaigrano poletjele prema nebu. D..."


=D super. nadam se da će brzo nastavit


message 13: by BetseaK (new)

BetseaK | 24 comments Elly wrote: "~ Bezimena~
by: ja :)

Bio je lijep i sunčan jesenski dan. Ptičice su pjevale posljednje ljetne pjesme, veselo skakući s grane na granu, pa zaigrano poletjele prema nebu. D..."


:D Zaintrigirala si me. I ja čekam nastavak!


message 14: by Zoran (new)

Zoran Krušvar | 119 comments Evo moj dobrovoljni prilog za Noć vještica. Nije jako strašno, nema političara :-)



OTOK

Nebo je bilo crno i more je bilo crno i kiša ih je zašila jedno za drugo, kao vreću u kojoj su sa starih brodova bacali pokojnike. A njihova barka bila je usred te vreće i valovi su je bijesno valjali kroz tminu.

Od trenutka kad su isplovili, stari barkajol je naizmjence pio i glasno psovao.
Tek kad su se približili otoku, prestao je potezati iz boce i počeo tiho mrmljati. Ivan je bio siguran da se moli.
Da je znao kako i on bi se molio.
Ali nije znao.
Jebi ga.

Umjesto toga je jednom rukom čvršće stisnuo uznemirenog janjca, a drugom ručku velikog kofera tako da mu se plastika utisnula u dlan.
Kasnili su u polasku jer se diglo veliko jugo. Barkajol ga je poslao u tri pičke materine i rekao da ne plovi on nikamo po ovakvom vremenu, a pogotovo ne tamo. Ivan mu je morao u ruku ugurati četverostruko od ionako previsoke cijene. Onda je stari pristao, ali ipak su morali čekati da vjetar bar malo popusti. Kad su uspjeli krenuti već se bilo mračilo tako da su otoku prišli usred noći.
Životinja je, naravno, također bila na njegov trošak. Ali bez toga ga nitko ne bi pristao dovesti - janje se uvijek nosilo na otok. Bez jebene iznimke, kako je samo pred sedam godina mogao biti takav idiot!
"Evo ga. Ajde sad, biži... ja tu neću čekat!" stari je viknuo kroz kišu. Barka je pristala uz ostatke davno sagrađenog i napola urušenog mola, na kojeg je Ivan uspio najprije izbaciti prestravljeno janje, a onda i pažljivo položiti kofer. Bilo bi lakše da je barkajol privezao barku, ali to mu nije bilo na kraj pameti. Ovako se njegov putnik opasno zaljuljao i umalo srušio u more dok je iskakao. Stari se prekrižio i otplovio najvećom brzinom koja se iz malog motora mogla izvući. Janje, kofer i Ivan ostali su sami u mraku napuštenog otoka.

Jadna životinja je drhtala i glas joj je bio iskrivljen, ali on se nije mislio dalje njome baviti. Preplašeno blago nije ga pratilo, ostalo je na molu, kao da to nešto mijenja na stvari. Iz džepa je izvadio veliku baterijsku svjetiljku i blijedim snopom napipao cestu. Talijani su još tamo negdje četrdeset i prve betonirali stazu prema vrhu, prije nego što su odustali od baze na otoku. Iako oronula, bila je još dovoljno ravna pa je mogao upotrijebiti kotačiće na koferu i vući ga. Bio je težak, osamnaest kilograma po zadnjem vaganju, pomislio je Ivan. Znao je da na kraju više nema betona, ali kad tamo stigne onda je ionako blizu groblja.

Već je pomislio da su nekim čudom janje i on ipak sami, kad se kroz kišu i vjetar probilo zavijanje, jezivo poput jauka i plača u hodnicima dječjeg hospicija. Pred očima mu je sijevnula slika crne njuške, iskeženih zuba i žutih očiju. Mogao je čuti topot šapa i struganje oštrih pandži po stazi, osjetiti na licu vlažan, topli zadah. Ali sve očajnije kmečanje ostavljenog janjeta javljalo mu je da crni pas, jedini otočanin, ide prema obali, a ne prema njemu.

Obrisao je kišu iz očiju pa požurio prema groblju, na kojem nije bilo groba njegove pra-prabake. Pričalo se da je ona bila zadnja od onih koje su otočani potajno smaknuli zbog bluda s Nečastivim, a takve su pokapali u moru. Ivanovi su tada prešli na kopno, a pola stoljeća kasnije prešli su i ostali. I nitko se nikad nije vratio, samo je Ivanu i Jeleni pred sedam godina palo na pamet kako bi bilo super posjetiti Ivanove korijene i kampirati na plaži noć ili dvije. Smijali su se kad su im rekli za janje. Nisu im vjerovali za psa, dok ga nisu sami vidjeli. Dok nije bilo kasno.

A onda idućeg proljeća Jelene više nije bilo, umrla je donoseći na svijet njihovog Bornu.

Udaljeno blejanje zamijenio je hropac pa tišina. Čula se samo kiša koja je slabila i struganje kotačića. Drobljenje kostiju i deranje mesa bilo je samo u Ivanovoj glavi. Betona je nestalo, morao je ponijeti prtljagu zadnjih stotinjak metara do ulaza u suhozidom ograđeno groblje, a onda do malene crkvice na njemu. Vjetar ga je šamarao sve rjeđim kapima, noseći miris mora i otvarajući zvjezdane rane u oblacima.

Požurio je prema razvaljenim vratima crkvice. Uklonio je koprenu paučine i ušao, dok je svjetlost nošena drhtavom rukom skakala s naslikanog lica demona na prizore muka Isusovih. Prenuo se kad mu je nešto maleno protrčalo između nogu.
Budalo, to je samo štakor. Što ti on više može?
Crkvica je imala samo jedan uski prozor iznad ulaznih vrata, tako da je danju jedina svjetlost mogla padati na oltar. Smrdilo je po nekoj crkotini. Računao je da bi mu ovdje trebalo biti dobro - konačno, ovdje ih je pas prije sedam godina i sustigao. Čučnuo je pored kofera i okrenuo šifru: datum Borninog rođenja. Čuo se tihi škljocaj i kofer se otvorio.

Golo tijelo dječaka sklupčano u njegovoj unutrašnjosti nije se pomicalo. Kapci su mu bili sklopljeni, ali Ivan je dobro znao da su oči ispod njih vjerne kopije Jeleninih. Mršavo tijelo bez kose, bez dlake. Tanka, blijeda koža pod kojom se naziru žilice. Na njoj rane, ožiljci, dekubitusi, opekline... Čvrsto stisnute usne, pomalo izbačena čeljust i relativno šiljaste uši. Polegnuo ga je na pod.
Iza leđa je začuo tiho, ritmično dahtanje, onako kako je dahtao i onda, kad se Ivan ukočio u kutu, prestravljen i nemoćan. Sada je polako okrenuo glavu, znajući što će vidjeti.

Kroz oblake se probila mjesečina i obasjala siluetu crne zvijeri koja je sjedila na ulazu i tiho ih promatrala. Pseto je bilo veličine magarca i iz njuške mu je još uvijek kapala gusta, janjeća krv. Stajao je i čekao, izdišući oblačiće pare i zureći očima koje su se sablasno caklile.

Ivan je posegnuo u džep i rasklopio švicarski nožić. Položio je Borninu nepomičnu glavu u svoje krilo, razmaknuo nježne kosti njegovih vilica, poljubio hladne obraščiće i čelo pa odlučnim pokretom zabio oštricu u svoje zapešće. Bol je bila kratka i manje intenzivna nego što se bojao. Tijelo mu se treslo više zbog straha. Položio je svoju ranu na mališanove usnice i gledao kako mu krv curi niz bradu, niz grlo i gubi se u sjenama. Mislio je na Jelenu i pitao se, kad je sretne, hoće li mu oprostiti? Što ju je doveo i što se nije za nju borio s psom? Časak kasnije, osjetio je kako se zubići utiskuju u njegovu kožu i kako se djetinji jezik pomiče, ne bi li uhvatio svaku kap života. Maleni se budio i Ivan je ćutio nešto nalik sreći, znajući da će Borna sada biti dobro. Posljednji put je pogledao prema crnom psu, kao da traži potvrdu. Čudovište je podiglo glavu prema nebu i ispustilo urlik koji je dugo odjekivao kroz oglodane kosti, ruševine kuća i aleje nadgrobnih spomenika.

Da, Ivan se više nije bojao dok mu je svijest gasnula, Borna će sada biti u redu.

Crni će pas dobro paziti na sina kojeg je stoljećima čekao.


message 15: by Becca (new)

Becca (becca_h) | 31 comments Zoran wrote: "Sigurno imam neku u kojoj se spominju hrvatski političari..."

I kažete mi da se vratim u Hrvatsku :D


Zoran wrote: "Nebo je bilo crno i more je bilo crno i kiša ih je zašila jedno za drugo, kao vreću u kojoj su sa starih brodova bacali pokojnike."

Ovaj dio je baš super. Slika u riječima.


message 16: by Zeljka (new)

Zeljka (ZTook) | 138 comments Vrhunska priča, Zorane. Sva sam se naježila!

Dobar je bio ovaj Halloween - sve u znaku pravih horror priča ;) Ja osobno pročitala The Canterville Ghost, The Lottery, Click-Clack the Rattlebag, ove dvije priče ovdje -- uh. The Haunting of Hill House će morati pričekati. Sad mi treba nešto veselo ;)


message 17: by Iluzija, Moderatress (new)

Iluzija O. Istini | 792 comments Mod
Zoran wrote: "Evo moj dobrovoljni prilog za Noć vještica. Nije jako strašno, nema političara :-)



OTOK

Nebo je bilo crno i more je bilo crno i kiša ih je zašila jedno za drugo, kao vreću u kojoj su sa starih ..."


Vidi se da si pisac.


message 18: by Mare, Moderatorica (new)

Mare (mare_1503) | 2049 comments Mod
@Zoran: genijalno Oo

Ja sam čitala priče od Elly i Zorana, neke poprilično strašne priče od Gaimana, i tu sam negdi zapela. Planirala sam The Lottery i Frankenstein pa će one doći na red kroz ovih par dana kad uhvatim vremena [sezponja branja maslina :P]


message 19: by Milica (new)

Milica Chotra (milicachotra) Zeljka wrote: "Dobar je bio ovaj Halloween - sve u znaku pravih horror priča ;) Ja osobno pročitala The Canterville Ghost, The Lottery, Click-Clack the Rattlebag, ove dvije priče ovdje -- uh. The Haunting of Hill House će morati pričekati."

Hah, nas dve smo imale gotovo identičnu listu :D (ja sam ipak na kraju pročitala i "The Haunting of Hill House"; bolesna, u krevetu, pa sam imala vremena za sve)


message 20: by Zoran (new)

Zoran Krušvar | 119 comments Hvala svima na komentarima! :-)


back to top