Can't make some of that stuff up. While it was hilarious at moments, I could also feel and sympathize with Kay's frustration over how NHS is run and hCan't make some of that stuff up. While it was hilarious at moments, I could also feel and sympathize with Kay's frustration over how NHS is run and how medical staff is treated. Can't imagine anyone putting up with all that BS for the money alone. Will remember this book each time I visit a doctor....more
Great premise but it meandered and dragged on too much. Still, I'd like to read more from this author.Great premise but it meandered and dragged on too much. Still, I'd like to read more from this author....more
Tuga je pernata stvar je iskustveni doživljaj koji od vas traži da mu se otvorite na način koji mnogi od nas žele izbjeći; to je intimno i surovo razoTuga je pernata stvar je iskustveni doživljaj koji od vas traži da mu se otvorite na način koji mnogi od nas žele izbjeći; to je intimno i surovo razotkrivanje ranjivih dijelova načetih nepojmljivim gubitkom.
Iako je u srži knjige jedan proces svojstven svima na ovom planetu, ova knjiga definitvno nije pisana da dospije na top ljestvice i zadovolji široke čitateljske ukuse – i u tome leži njezina posebnost.
U jednom londonskom stanu žive otac i njegova dva sina. Tata (inače analitični cinik) shvati beznađe u svojim pokušajima da nastavi sa životom kakav je bio prije smrti njegove supruge. Ljudi su se razišli, Tata pokušava uspostaviti rutinu i red uvjeravajući se da je to dovoljno da život krene dalje.
Tada mu na vrata bane Vrana.
I evo što je rekao:
Neću otići sve dok ti više ne budem potreban. Spusti me, rekao sam. Neću dok me ne pozdraviš. Spusti. Me. Odmah, protisnuo sam, a moja mokraća zagrijala je kolijevku njegova krila. Uplašen si. Samo pozdravi. Bok. Pozdravi kako spada.
Zavalio sam se, pomiren sa sudbinom, i poželio da moja žena nije umrla. Poželio sam da ne ležim, obamro od straha, u zagrljaju divovske ptice u vlastitome predsoblju. Poželio sam da se ne moram opterećivati ovime upravo u trenutku najveće tragedije moga života. Bile su to konkretne želje. Bilo je to gorko-divno. Razbistrio sam se.
Bok, Vrano. Drago mi je što smo se napokon upoznali.
Vrana se potom uvlači u sve pore doma. Svojski se trudi da se njezina prisutnost osjeti i tu započinje njezina misija: suočavanje s ludilom emocija na putu ka iscjeljenju.
Vrane su oduvijek bile vjerni pratitelji smrti, i možda je jedino logično u ovoj knjizi da je Porter za svoju tugu odabrao isto to naličje. Glasne, nametljive, neuhvatljive, crne, a istovremeno mudre i sveprisutne.
Vrana je “mitski varalica, istodobno pradavan i postmoderan, ilustrator, urednik, vandal…” Paradoksalno (ili ne), Tuga je pokretač ove priče. Ona je naizgled jedino “živo” u domu u kojem je život stao smrću majke. Vrana istovremeno unosi kaos i red, očaj i smijeh, pulsira, hirovita je, diže se i spušta poput plime.
“U drugim verzijama sam liječnik ili sablast. Savršena pomagala: liječnici, sablasti, i vrane. Mi možemo ono što drugi likovi ne mogu, kao jesti tugu, od-rađati tajne i voditi kazališne bitke s jezikom i Bogom. Bio sam prijatelj, izgovor, deus-ex-machina, šala, simptom, umišljaj, prikaza, štaka, igračka, fantom, geg, psihoanalitičar, dadilja. (…)
Što je vrana čoporu ožalošćenih ljudi? Zagrljaj. Bol. Rana. Čep. Zijev. Uteg. Jaz.”
Jednom je najbolji prijatelj, drugi puta je iritantna i uvredljiva. No ona je tu. Ona je činjenica života s kojom se treba suočiti.
Žalovanje je težak ali bitan proces koji omogućava da prihvatimo ogromnu tugu te da s njom naučimo živjeti na zdrav način. Oni malo kvalificiraniji za istraživanje ljudske psihe prepoznati će mnoge mehanizme kojima se ljudski um nosi sa smrću, gubitkom i tugom.
Vrana će naizgled tatu i sinove provesti kroz pakao, mučiti ih i testirati, dovesti do ruba razuma. Čak i tata iz ove priče svjestan je slabe granice između imaginarnih i stvarnih svjetova u kojima obitavaju on i njegovi sinovi i od iste ne bježi.
No upravo u tome leži Vranina veličina. Ona “vjeruje u terapijske metode” koje će se do kraja ove knjižice pokazati vrlo uspješnima.
Nazvali to obrambenim mehanizmom ili nekako drukčije, ono što je sigurno jest da tuga na različite načine oboja i oblikuje sve ostale aspekte njihovih života – od igre do očeva spisateljskog rada. Ponekad i na načine koje okolina možda teško može shvatiti.
Tata: Fascinantno je kako Vrana neprestano oscilira između svojeg prirodnog i svojeg uljuđenog “ja”, između strvinara i filozofa, između božice potpunog bitka i crne mrlje, između Vrane i njegove pticosti. Meni to djeluje istovjetno razgovoru između ožalošćenih i umrli, tada i sada, Mogao bh mnogo naučiti od njega. (…)
Vrana: (Tako mu ja izvodim svoje neobuzdane vranske skečeve, za njegovo dobro. Mislim da misli da je to neka stonehengeovska šamanska spika, da sluša duh ptica. Meni svejedno, što god mu je potrebno da progura.)
Drugi dio indikativno nosi naziv Obrana gnijezda. Vrana se, naime, prilično strelovito “pobrine” za uljeze u gnijezdu ako su u njemu ptići. Isto se tako brutalno i odrešito pobrine za demone (auto)destruktivnosti koji se pokušaju uvući u dom.
U više navrata, naša Vrana usmjerava energiju i emocije tate i sinova u kreativnost dok ih podučava nekim teškim lekcijama. I malo po malo, tata i sinovi stvorit će neke nove životne navike i snaći se kada ih Vrana tiho i neprimjetno napusti.
Tuga je pernata stvar nema klasičnu naraciju, dijaloge, razvoj likova, niti stil i konstrukciju romana ili novele. Podijeljena je na tri dijela naslovljena Tračak noći, Obrana gnijezda, i Dopuštenje za odlazak, a razlomljena je na mnoštvo manjih sekcija iz perspektive tate, Vrane, i sinova.
Njihov izražaj značajno varira od melankolije i sentimentalnosti do mahnitih i vulgarnih izljeva lišenih konvencionalnosti u stilu ili formi.
Pretenciozno? Zbunjujuće? Zbrda zdola?
Možda. Kako kome. No ono najbitnije što treba imati na umu čitajući Tugu jest da je ona velikim dijelom inspirirana smrću autorove majke kada mu je bilo samo 6 godina.
Pokušajte se prisjetiti bilo kojeg događaja iz ranog djetinjstva i bit će vam poznata ta razljomljenost sjećanja i slika koji mogu ili ne moraju odgovarati činjenicama i stvarnom stanju svega što se u tom trenutku zaista događalo.
Njegova dob, vremenski odmak, i fragmenti sjećanja stoga teško mogu tvoriti neku koherentnu i “logičnu” cjelinu, a vjerujem da to autoru nije bila ni namjera.
On, je, naime, i sam priznao da ova knjiga vjerojatno nikada ne bi bila objavljena da nije pala u ruke prijatelju u izdavačkoj industriji. Nije dovoljno komercijalna, nije univerzalna. I definitivno nema kalupa u koji bi se uklopila.
Proces žalovanja nikada nije isti u dvije različite osobe. Tuga je pernata stvar je samo jedan prikaz tog procesa. Porterov prikaz. Ipak, onaj kostur uspio je dotaknuti dovoljan broj čitatelja koji su svojevremeno i sami bili prisliljeni pustiti neke Vrane u svoj dom.
Porterov način da uhvati taj proces nije univerzalno iskustvo i stoga je teško očekivati da će svatko u njoj pronaći nešto za sebe.
I to je u redu. Ne mogu usporediti ovu knjigu s nekom drugom i reći da će vam se nekom analogijom svidjeti. Knjiga je to za koju je teško reći “svidjela mi se” (ili ne) iz istog razloga što takva mjerila ne bih primjenjivala ni na nečiji osobni dnevnik.
Neumoljiva životna činjenica je da ćemo se suočiti s gubitkom mnogih dragih ljudi. Ova je knjižica terapijski podsjetnik da u takvim trenucima od tuge ne treba bježati, nego se s njom suočiti, pa čak je i prigrliti na putu ka iscjeljenju....more
Tajne sretnoga života pitka je i lako čitljiva ratna drama koju sam pročitala u jedno poslijepodne. Osim tematike Drugog svjetskog rata koja je meni nTajne sretnoga života pitka je i lako čitljiva ratna drama koju sam pročitala u jedno poslijepodne. Osim tematike Drugog svjetskog rata koja je meni najdraža tema u povijesnim romanima, ima i određenu dozu misterije koja mi nije dopuštala da spustim knjigu dok nisam doznala sudbine glavnih likova.
Iako živi s ratom iz dana u dan i budućnost je neizvjesna, 15-ogodišnja Emmy čvrsto sanja neke vlastite snove i ciljeve za koje njezina samohrana majka ne mari previše. Emmy želi postati dizajnerica vjenčanica i ostvarenje sna joj je na dohvat ruke. U namjeri da zgrabi jedinstvenu priliku koja joj je pružena, iz sigurnosti sela u koje je evakuirana zajedno s mlađom sestrom u London će se vratiti upravo onog dana kad Luftwaffe započne zračne napade koji će u povijesti ostati upamćeni pod nazivom Blitz…
Taj će dan postati prijelomnica u njihovim životima, a trauma koju su doživjele sestre će pokušavati zaliječiti još desetljećima.
Ženske uloge i ratna trauma Likovi o čijim sudbinama Meissner piše mahom su žene. One su sestre, majke, kćeri, bake, supruge i ljubavnice. Njihovi odnosi i uloge, te odgovornost i očekivanja koji iz tih uloga proizlaze bitna su okosnica priče i karakterizacije likova, kako prije tako i nakon ratnog užasa koji proživljavaju.
Svaka žena u ovoj priči suočava se s posljedicama vlastitih životnih odluka i određenom krivnjom što su pokrenule niz više-manje nesretnih događaja u pokušaju da vlastiti život kroje prema vlastitom nahođenju. Iako ta dimezija priče nije uvijek u prvom planu, ona je nit koja se provlači od početka do kraja ove knjige.
“Doktorica Diamant rekla je da je istina neobičan sudrug. U jednom te trenutku uništi, a u drugome oduševi. Ali nikada ne vara. I upravo nam zbog toga naposljetku znači utjehu.”
Ta simbioza privatnih demona i ratnog pakla čini likove i radnju još intrigantnijom i relevantnijom. Meissner na taj način oblikuje prilično autentične likove koje emocionalne rane neminovno prenose u sve veze i postupke tijekom života.
Osobna odgovornost u vihoru rata Na samom početku knjige, kada mlada studentica Kendra dolazi na razgovor sa ženom koja prepričava svoju ratnu priču, ona kaže:
Kakva korist od pamćenja nekog događaja ako ne zapamtite kako ste se zbog toga osjećali. Kako je utjecao na druge ljude. Kako su se oni osjećali. Vi ne biste ništa naučili, a ne bi ni itko drugi.
Emmy se neprestano lomi između krivnje što je toga dana bila u Londonu i čežnje da slijedi svoje snove. No tko od nas može predvidjeti posljedice svakog koraka na koji se odlučimo, i moramo li zbog toga ispaštati do kraja života? Može li se uopće živjeti tako, van vlastitog vremena i konteksta, nepovezani s događajima i ljudima čije živote dotičemo?
Može li rat biti jedini izgovor zbog kojeg smo se odlučili na određeni čin?
Umjesto da u ratu traže izgovore i opravdanja, Meissneričini likovi u svakom trenutku svjesni su da na raspolaganju imaju samo karte koje drže u rukama u ovom trenutku.
Naposlijetku, rat ili ne – svaki naš postupak proizlazi iz naše slobodne volje.
Sa svim ostalim potezima koje su povukli u životu moraju naučiti živjeti. U tome leži tajna sretnoga života.
Tajna sretnoga života Uživala sam u ovoj priči i proletila sam kroz nju rekordnom brzinom. Osobni dojam je da je autorica vješto isplela ratne grozote s osobnim dramama koje se kriju u svakom od njezinih likova. Pri ruci već imam drugu ratnu priču Susane Meissner kojoj se također silno radujem.
Iako se pred sam kraj priča malo razvodnila (onaj dio koji se događa u sadašnjosti), Tajne sretnoga života zanimljivo je štivo koje će se svidjeti ne samo ljubiteljima povijesne fikcije, nego svima koji se na nekoliko sati žele izgubiti u nekom drugom mjestu i vremenu.
Šest stupnjeva odvojenosti Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini vjerojatno nije ni prva ni posljednja knjiga koja istražuje koliko smo zapravo povezaŠest stupnjeva odvojenosti Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini vjerojatno nije ni prva ni posljednja knjiga koja istražuje koliko smo zapravo povezani s ljudima za koje vjerujemo da s njima nemamo apsolutno nikakvih dodirnih točaka.
Naposlijetku, teza o šest stupnjeva odvojenosti (eng. “six degrees of separation”) poznata je još od 1929. Teorija se temelji na postavci da se između svake dvije osobe na svijetu može uspostaviti neka veza kroz najviše šest koraka ili kontakata – ” prijatelji prijateljevog prijatelja”.
Ideju je istoimenom dramom 1990. popularizirao John Guare, a s obzirom na činjenicu da je i Barney Norris prvenstveno dramski pisac, nije nerealno pretpostaviti da ga je za Pet rijeka inspirirala i ova teza.
Mnogo mi se vjerojatnije čini da je Norris zapravo ugledao kreativni džep u paradoksu današnjeg društva; dok svijet istovremeno postaje globalno selo (dovoljno je pogledati s kime ste i kako povezani na LinkedInu), čini se da sve manje znamo o ljudima s kojima doslovno dijelimo stambeni prostor.
Na jednom takvom malom i geografski tijesnom uzorku od pet vrlo različitih ljudi Norris gradi dirljivu i pamtljivu priču koja se ne ispušta iz ruku.
Pet rijeka Norris svoju priču smješta u svoj rodni Salisbury, engleski grad s dugom poviješću koji se razvio u dolini gdje četiri rijeke utječu u rijeku Avon. Autor u tome vidi posebnu mistiku, kao i stanovništvo koje je grad osnovalo, a u blizini podiglo i Stonehenge, te stoljećima kasnije poznatu katedralu.
Pet rijeka što se srelo usred ove naplavne doline nikada ne stižu na isto mjesto u isto vrijeme. Nadder i Ebble i Wylye i Bourne utječu u Avon na različitim točkama, susrećući se s vremena na vrijeme s ovim ostalim vodama, skupljajući se u zastajkujućim dodacima u jedan glas Avona, tako da, premda pet rijeka utječe u ovaj grad i u ovu priču, iz njega istječe samo jedna, a svi se ostali glasovi gube u refrenu, nijedna njihova priča nikada ne završava, već ponovno nestaje u većoj vodi iz koje su i proizašle, pronalazeći svoj put do mora. Nema nijednog čistog akorda u kojem ovih pet rijeka sve pjevaju u istom trenutku, no one su svejedno ritam i puls ovog krajolika; kad ocrtate kartu prolazaka i pjesama ovih rijeka, ocrtali ste i kartu cijelog grada.
Salisbury je tako, metaforički gledano, postao svijet u malom, jedna savršeno isprepletena minijatura bitno različitih- i tako običnih- ljudskih života.
Norrisovih pet likova labavo su povezani, kao ljudi koje srećete na ulici – znate da postoje, ali im ne pridajete previše pažnje jer s njima nemate drugih dodirnih točaka.
No jednog dana, jedna žena strada u prometnoj nesreći. I dok se njezin monolog primiče kraju, pozornicu preuzima udovac koji je bio u automobilu s kojim se sudarila, a nakon njega na red dolaze i ostali likovi – usamljena supruga vojnika, jedan zaštitar, i jedan mladi čovjek koji će sve njihove životne priče povezati i zaokružiti u jednu cjelinu.
Bez početka i kraja Norris ovom knjigom naglašava da smo svi ipak dio većeg mozaika koji tvori vrlo zanimljivu sliku ako nam se ikad ukaže prilika da je sagledamo s određenim odmakom.
Ne mogu zamisliti da bilo koji život može biti pravi život ako nije poput bršljana isprepleten s nečijim tuđim. Tako vam dani dobivaju značenje i važnost, ako nekoga drugoga uspijete nasmijati, nagnati da nešto osjeti, ako uspijete postati dio bogatijeg uzorka. Čini mi se da je to jedina istinski predivna stvar na svijetu.
Ljepota ove knjige po meni je prvenstveno u divnom, prilično melankoličnom stilu. Njezina priča vas neće prikovati napetošću, intrigama, ili misterijama, nego jednostavnim životnim pričama koje se događaju svakodnevno svuda oko nas.
Zaokupljeni vlastitim životnim putevima, često iz vida ispuštamo činjenicu da milijarde života na ovome planetu supostoje s našim. U istom trenutku ljudi za koje ni ne znamo da postoje dišu isti zrak kao i mi, bave se svojim životima, stvarima, i problemima o kojima najvjerojatnije nikada nećemo saznati ništa.
Ima neke tihe ljepote u tome, u tim slučajnim križištima koje bi neki opisali kao sudbinu, i putevima koji mijenjaju tokove zbog naizgled beznačajnih stvari.
Možda i nečeg voajerskog, kao kada prolazite kraj osvjetljenog prozora pa i nehotice pogledate unutra. Iako te minijature nisu ni približno dovoljne da o nekome ili nečemu stvorimo potpunu sliku, jedan trenutak ponekad je dovoljan da uhvatimo nešto – ugođaj, neki predmet, glas, miris – koji prepoznamo kao svoj.
Svijet je prepun stvari odgođenih zbog krivih razloga koje bi iznenada mogle postati nemoguće bez ikakvog upozorenja. One lebde zrakom poput duhova, usta i očiju zauvijek zašivenih. Oni nikada neće moći progovoriti, no vi ste ti koji ste ih onamo stavili, vi ćete uvijek biti prisiljeni gledati ih.
Svaki od Norrisovih likova odlično je izgrađen i prepoznatljiv. Iako neki likovi vrlo brzo napuštaju centar pozornice, njihove priče time ne završavaju. Njihove početke i krajeve vidimo kroz perspektivu ostalih likova, što knjizi daje neku posebnu dinamiku i čar.
Ako vam svijet okrene leđa, ima načina na koji se možete izboriti za sebe. Možete osporiti to što vas tišti, možete nešto po tom pitanju učiniti. Ili, ako to ne ide, možete otići iz svijeta u kojemu ste i pobjeći u neki drugi. Sami ga oblikovati. Pričati ga poput priče dok ne počne dobivati smisao. Nema problema koji na neko vrijeme nije moguće izbjeći, samo dok ne ojačate, samo dok ne postanete spremni da se s njim suočite. Možete biti jedan od onih dječaka koji se skrivaju usred ničega. No ako taj trik još niste savladali, ima i gorih stvari nego uhvatiti se koprive dok vam problem teško leži na srcu.
Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini knjiga je kao stvorena za duge kišne dane kada poželite ušuškati se u nešto veće od tople dekice. Ako joj date priliku, brzo će vas uvući i zauzdati liričnim ulomcima i autentičnim glasovima likova koji ne moraju biti heroji da bi zadržali vašu pažnju.
Imala sam tu sreću da sam joj mogla posvetiti cijeli jedan sumorni siječanjski dan, i mislim da je to uvelike pridonijelo cjelokupnom dojmu. Jer Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini je knjiga kroz koju se ne leti, nego lagano kotrlja na valovima njezinih bogatih, dugih i izdašnih paragrafa.
I nadam se jednom “kotrljati” i po engleskom izdanju. — Recenzija izvorno napisana za Kutak za knjigu
Čarolija jednog lutkara priča je o lutkici Karolini koja bježi iz ratom razorene Zemlje lutaka. Dobri vjetar donosi je u Krakov u radionicu jednog lutkČarolija jednog lutkara priča je o lutkici Karolini koja bježi iz ratom razorene Zemlje lutaka. Dobri vjetar donosi je u Krakov u radionicu jednog lutkara koji se također bori s demonima iz rata koji je jedva preživio. Čarolijom koje nije ni svjestan Karolinu učini živom. Postaje mu prijateljica, podrška i oslonac, a to što je došla baš njemu nije slučajnost.
Ali godina je 1939. Na pomolu je novi rat. A u ratu ne postoje sretni završeci…
Pomiješajte moj afinitet prema povijesnim romanima, suzite to na Drugi svjetski rat, dodajte ljubav prema middle grade knjigama, u miks ubacite lutke i malo čarolije. Čarolija jednog lutkara ima sve sastojke koji me obaraju s nogu.
Čarolija jednog lutkara knjiga je koja slama srce snažnim kontrastom djetinje čarolije i surovosti rata. Namijenjena je osnovnoškolskom uzrastu koji će temu holokausta tek pobliže upoznati. Upravo ovakve knjige tu su da činjenično znanje dopune onim što se u udžbenicima povijesti ne može naučiti (a možda baš zbog toga povijest često ponavljamo); rat nisu samo godine, brojevi i lokacije. Rat su stvarni ljudi, stvarne sudbine, stvarne tragedije.
Zanimljivo je da Romero zadire i malo dublje u zašto. Zbog čega ljudi čine zlo? Koliko je lako prihvatiti neki svjetonazor i biti uvjeren u njegovu ispravnost? Što dovede čovjeka do toga da nanosi drugome zlo, i pri tome je potpuno uvjeren da čini pravu stvar?
Ova priča na djeci pristupačan način približava čovjeka na obje zaraćene strane. Kroz metaforu čarolije progovara o moći koju svatko od nas posjeduje, a na nama je da odlučimo na koji način ćemo tu čaroliju iskoristiti.
“To je čarolija – kada ostvariš ono što poželiš.”
Romero je u svoju priču uplela poneko biće iz slavenske mitologije, kao što su lakanice, vatrena ptica, a tu je i Juraj Janošik – stvarni, poljski Robin Hood kojega su zbog krađe bogatima objesili. No zbog svojih je dobrih djela nakon smrti postao priča, a potom prerastao u legendu.
Autorica ovom knjigom odaje počast onim “malim” ljudima koje režimi nisu zastrašili u toj mjeri da bi odbili pomoći bližnjemu – pa čak i po cijenu života. Da parafraziram Edmunda Burka- kako bi zlo trijumfiralo, dovoljno je samo da dobri ljudi ne čine ništa.
“…Karolina je vrlo dobro znala da se samo neko ko ima srce može smatrati živim.”
Lutkar Ciril jedan je od onih dobrih ljudi koji su učinili nešto. Umjesto da ostane gluh i slijep na patnje svojih prijatelja Židova, Ciril svoju čaroliju koristi da spašava djecu. A takvih je ljudi bilo, iako im povijest rijetko pamti imena. Jedna od njih bila je i Poljakinja Irena Sendler, koja je iz varšavskog geta spasila oko 2500 djece.
Karolina, koja se vozila u Lutkarevoj korpi, zagrlila mu je prste i prošaputala: “Nemaju pravo da budu ovde. Imaju svoju zemlju, treba da se vrate tamo. “
“Svet, nažalost, ne funkcioniše tako,” odgovori on tihim glasom. “Zato ljudi i idu u rat.”
“Mislim da je Zemlja lutaka bolja od svih mesta u tvom svetu – čak i od Krakova”, reče Karolina. “Ali to ne znači da bih napala tvoj grad.”
“Mi nismo naročito mudri“, odvrati Lutkar.” …
Tematski slična knjiga za isti uzrast je Cirkus Mirandus Cassie Beasly, divna knjiga koja nas je također jako dirnula, iako su ratne strahote ondje tek u natruhama.
Povijest pčela suočava nas sa kataklizmom koja počinje kolapsom pčelinjih zajednica, ali i s činjenicom da, bez obzira koliko voljeli svoju djecu, možPovijest pčela suočava nas sa kataklizmom koja počinje kolapsom pčelinjih zajednica, ali i s činjenicom da, bez obzira koliko voljeli svoju djecu, možda ipak ne znamo uvijek što je najbolje za njih…
Povijest pčela nije povijesni pregled nestanka ovog za poljoprivredu iznimno važnog kukca. I nipošto nije samo knjiga o pčelama. To je priča koje objedinjuje čitavu ljudsku prošlost, sadašnjost i budućnost u sprezi s prirodom koja nas okružuje. Priča o tome koliko iz prirode uzimamo i koliko joj i na koji način vraćamo. Priča o tome koliko smo spremni mijenjati tvrdoglava uvjerenja, pa i instinkte, kako bismo na ovom planetu dočekali budućnost koju tako mukotrpno svakodnevno gradimo.
Priča se sastoji od tri narativne linije (Tao, Sečuan, 2098; George, Ohio, 2007. i William, Engleska, 1852.) Njihovi su životi usko vezani uz pčele, a upravo su one okidač velikih tragedija koje će ih pogoditi svakoga ponaosob, kao i svijet u cjelini.
William (Engleska, 1852.) se bori s depresijom, no zbog jedne knjige o pčelama pomisli da je našao svoj životni poziv, nešto što će mu omogućiti da ostavi traga na ovom svijetu. Razvija prototip nove košnice, u nadi da će njegov sin krenuti njegovim stopama…
George, Ohio, 2007. George se bori za opstanak obiteljske farme, suočavajući se s propadanjem pčelarstva kakvo je do tada poznavao. Grčevito se drži farme vjerujući da stvara naslijeđe i sigurnost za svoga sina kojega, pak, takav život ne zanima previše…
Tao, Sečuan, 2098. Pčele su nestale još 2045. Hrana je luksuz za koji se krvavo radi. Stabla i usjevi se ručno oprašuju, a djeca već s osam godina postaju radna snaga. Tao za svog sina želi bolje, više, a kartu za bijeg vidi u obrazovanju.
…Pčele su ovdje nestale još 1980-ih, puno prije Kolapsa, pesticidi su ih istrijebili. Nekoliko godina poslije, kad se više nije prskalo, pčele su se vratile, no dotad je već počelo ručno oprašivanje. Rezultati su bili bolji, iako je za to bilo potrebno nevjerojatno mnogo ljudi, mnogo ruku. A onda, kada je došao Kolaps, moj je okrug već imao konkurentan profit. Isplatilo nam se to što smo bili najveći zagađivači. Bili smo vodeći zagađivači i zbog toga smo postali vodeći oprašivači. Paradoks nas je spasio.<7blockquote>
Kolaps o kojem Tao govori danas je poznat pod nazivom kolaps pčelinjih zajednica (engl. colony collapse disorder) koji se očituje u pomoru ili nestanku čitavih zajednica radilica koje napuštaju maticu i ličinke. Iako se polemizira o mnogim uzrocima (pesticidi, magnetska polja, paraziti itd.) točan uzrok nije identificiran, a time ni način kako spriječiti daljnje izumiranje pčela koje se odvija alarmantnom brzinom.
Posljedice ovog kolapsa u najmanju su ruku kataklizmične; ako nema pčela, nema ni oprašivanja, nema ni plodova iz cvijeta. Nema hrane. Alternativa s kojom nas Tao upoznaje mračna je distopijska budućnost u kojoj pojedinac za svaki zalogaj hrane mora odmalena raditi i gdje se hrana i resursi ne mogu “bacati” na nemoćne i bolesne. Pa ipak, onaj instinkt u svima nama da djeci ostavimo neko bolje sutra i u takvim će uvjetima uspjeti donijeti tračak nade (doduše, uz velike žrtve).
Čitala je o znanju, o postupanju protivno vlastitom instinktu, jer znamo bolje. Da bismo živjeli u prirodi, s prirodom, moramo se udaljiti od prirode u sebi. I o vrijednosti obrazovanja. Jer zapravo se radilo o obrazovanju, o prkošenju prirodi u sebi. Bez znanja nismo ništa. Bez znanja smo životinje.<7blockquote>
Ono što je posebno kod ove knjige (osim besprijekornog stila i savršene kompozicije) jest ogromna količine prisnosti. Čini se na mahove da vam je autorica najbolja prijateljica s kojom dijelite sve svoje strahove, a ta se prisutnost ogleda u kristalno jasnoj autentičnosti likova. Maja Lunde razumije da nam je, kao pojedincima, nemoguće sagledati razmjere globalnih katastrofa u cjelini i stoga ih često volimo ignorirati. Čak i kada nam doslovno gori pod petama, sve ono što je kilometrima daleko od nas kao da nas se ne tiče dok ne dođe pred naš prag.
Maja Lunde zna i da smo svakodnevno zaokupljeni vlastitim, intimnim katastrofama, tjerani instinktom da svojoj djeci pružimo sigurnost i stabilnu budućnost. Isto tako zna da je cijeli svijet, baš kao i pčelinja zajednica, sazdan od mnoštva pojedinaca od kojih svaki ima svoju svrhu i smisao. I tek kada se protrese naš mikrokozmos, u stanju smo pojmiti tuđu tragediju i na istu reagirati.
Povijest pčela moćna je i začuđujuće topla i utješna knjiga koja kolaps ne stavlja u sredšte priče, iako je njegov utjecaj itekako prisutan u životima glavnih likova. Kolaps pčelinjih zajednica, ali i kolaps obiteljskih veza, dvije su čvrsto isprepletene linije koje Povijest pčela čine odličnom knjigom kojoj ću se rado vratiti (a takvih nema mnogo).
Ako je suditi po Snežaninoj viziji budućnosti, crno nam se piše; klimatske promjene i ratovi dovest će do toga da u 28. stoljeću jedino naseljivo kopnAko je suditi po Snežaninoj viziji budućnosti, crno nam se piše; klimatske promjene i ratovi dovest će do toga da u 28. stoljeću jedino naseljivo kopno postane Antarktika. Upravo onamo Snežana je smjestila Polaris, tehnološki napredan grad bez nasilja, naizgled idiličan grad u kojemu svi dobivaju sve što trebaju i nemaju previše potrebe (a ni želje) zaviriti van granica Polarisa. No ni ne slute da taj komadić kopna dijele s još jednom (puno manje miroljubivom) skupinom živih bića.
U tanašnu knjižicu od nekih 160 stranica, Snežana je upakirala sjajnu priču i popriličan broj iznenađenja i obrata. Priča raste iz poglavlja u poglavlje, a novi likovi polagano razotkrivaju tajne koje se kriju ispod savršene zajednice. Iako imam par zamjerki na neke druge stvari, ideja i priča je zaista odlična. Jednostavno nema naznake u kojim će sve smjerovima otići i koje će sve mogućnosti otvoriti za nastavke koji slijede.
Sve zamjerke koje imam mogu se svesti pod jednu kategoriju-nedovoljno čvrsta urednička ruka. Iako je priča ono zbog čega nisam mogla prestati okretati stranice, dijalozi i likovi dosta su "labavi", plitki i prilično neprirodni. Teško se povezati s njima, osobito s glavnim likovima. Najupečatljivijima su se pokazali mnogi sporedni likovi koji se pojavljuju na kratko, pa ipak iz svake riječi i djela isijava motivacija i karakter. No moram reći da su te "boljke" najizraženije u prvoj polovici knjige; čak i za tako kratku knjigu, očigledno je koliko i priča i pisanje sazrijevaju. I najiskrenije jedva čekam nastavak.
Sa Snežanom smo se družil ina ovogodišnjem Olypmusu, SF i fantasy konvenciji u organizaciji Kluba Titan Atlas, a dojmove s konvencije i predstavljanja Polarisa su na blogu....more
Tri hrabrice: Raymie Nightingale je knjiga koju bih voljela pokloniti desetogodišnjoj sebi, ali i 30-i-nešto-godišnja ja nije ništa manje uživala u ovTri hrabrice: Raymie Nightingale je knjiga koju bih voljela pokloniti desetogodišnjoj sebi, ali i 30-i-nešto-godišnja ja nije ništa manje uživala u ovom bombončiću od knjige.
Tri hrabrice je gorko-slatka priča o tri desetogodišnjakinje (Raymie, Beverly i Louisiani) koje svaka iz drugih razloga žele sudjelovati na natjecanju za Malu Miss Autoguma Središnje Floride. Upoznaju se na tečaju žongliranja štapom za mažoretkinje. Kada Raymie, čineći dobro djelo u domu za starije, izgubi knjigu o Florence Nightingale, njih tri se upuštaju u pustolovinu spašavanja knjige. No ne ostaje sve na tome jer se stvari dodatno zakompliciraju zbog jednog kanarinca i jednog mačka….
…I potom je pomislila kako u bajkama ljudi dobiju pravo na tri želje i nijedna od njih nikad ne ispadne dobro. Ostvare li se, bude to na grozan način. Želje su opasne. To je pouka koju pokupiš iz bajki.
Zavoljela sam ove djevojčice zbog njihove odlučnosti i srčanosti, ali i ranjivosti. Dođe trenutak kada biste svaku od njih čvrsto zagrlili i utješili, iako su naizgled tri mala uragana koje se hrabro suočavaju sa svojim strahovima i problemima na koje nailaze. Njihova ganutljiva zbunjenost i zbrkanost koju izazove raspad i gubitak obitelji okosnica je njihove karakterizacije i motivacije.
Raymie pomisli kako je to možda najrabrija stvar koju je ikad vidjela – da netko zahtijeva nešto čega više nema…
Nekad (u prijevodu često) me osjećaj prevari i posegnem za knjigom zbog neke nostalgije ili zbog nečega što želim da ta knjiga bude ne gledajući previše na sadržaj ili na recenzije. Zadnjih godina sve češće posežem za knjigama namijenjenim uzrastu od 9 do 12 godina. Iako se razlog za to nameće sam od sebe- tražim knjige koje mogu preporučiti svome sinu koji je upravo u toj dobi-nekako podsvjesno tražim onaj osjećaj koji su knjige u meni izazivale kada sam sama bila u tim godinama. Čitalo se puno i prije i poslije, no nikada toliko puno, toliko raznoliko i toliko pamtljivo i upečatljivo kao tada. Tri hrabrice je romančić s kojim se točno mogu zamisliti među policama knjižnice, i isto kao i sada, znam da bi mi ruka prvo poletjela prema njoj.
Da skratim priču, Tri hrabrice ne ide u neke dubine koju sam zbog ove tematike očekivala, čak me ni emocionalno nije dotakla do one mjere u kojoj sam se nadala. Međutim, iako trideset-i-nešto godišnja ja ponekad previše ide u ekstreme pa ili racionalizira ili idealizira, znam da bi desetogodišnja ja bila apsolutno oduševljena ovom knjigom i stoga- od mene preporuka!
Iako se glavnina radnje odvija duboko u rakama najstarijeg pariškog groblja, Pročišćenje je najmanje knjiga o mrtvima; kako to uvijek biva, ona se bavIako se glavnina radnje odvija duboko u rakama najstarijeg pariškog groblja, Pročišćenje je najmanje knjiga o mrtvima; kako to uvijek biva, ona se bavi onima koji su itekako živi…
U središtu priče je mladi inženjer Jean-Baptiste Baratt, provincijalac koji dobije zadatak da premjesti i “pročisti” najstarije i pretrpano pariško groblje, Groblje nevinih, koje “guta pariška trupla od pamtivijeka” i koje počinje zagađivati grad i njegove stanovnike doslovno razlijevajući im svoj sadržaj u podrume i kuće. Baratt ambiciozno kreće u taj poduhvat, no ne ostaje imun na dekadenciju Pariza, a dotiču ga i opozicijska politička strujanja iz podzemlja.
U fabularnom smislu, vrlo brzo, gotovo na samom početku, čini se kao da autor gubi konce iz ruku i prepušta likovima i simbolizmu da određuju preostale dvije trećine knjige. Cijela je knjiga jedna velika metafora, krenuvši od naslova – doslovno pročišćenje zemlje od kostiju, preko metaforičkog pročišćenja otrovne i nezdrave društvene atmosfere Pariza 18.-tog stoljeća koje počiva na trulim duhovima prošlosti, i naposlijetku pročišćenja koje se događa u samom Barattu. Svako to pročišćenje započinje oštrim udarcem, jasnim rezom između staroga i novoga. Sam čin iskapanja groblja nedvosmislena je metafora za ono što će u Parizu uslijediti kroz koju godinu.
“Monsieur Saint-Méard orguljaš je u ovoj crkvi”, kaže Jean-Baptiste. “Bivši orguljaš”, kaže Armand, “jednom kad ova gospoda započnu s radom. Ali kanim sudjelovati u vlastitom uništenju. Zar nemamo svi bar pravo na to?” “Naši stari tako su vjerovali, monsieur,” složi se Lecour. “A jesmo li mi novi stari?” “Mi smo ljudi,” kaže Lecoeur,” koji će pročistiti Pariz.” (…) “Riješit ćemo se prošlosti,” kaže Armand glasa namještena na pola puta između iskrenosti i komedije. “Povijest nas je dovoljno dugo gušila.”
Pročišćenje vrvi naturalističkim elementima – neki ne bi mogli biti jasniji ni da sjajnim neonskim slovima na koricama bliješti “nasljeđe, trenutak i rasa“, no zanimljiv je način na koji autor njima barata. Čini se kao da se igra kockicama, dekonstruira ustaljenu formu i od istih kockica gradi nešto novo, modernije, lišeno naivnog idealizma (likovi se često referiraju na Voltaiera, skiciraju vlastite utopijske svjetove). Uz priličnu dozu cinizma nekoga tko zna u kojem smjeru idu društvena previranja i da revolucija ždere vlastitu djecu, od svog idealista Baratta stvorio je naizgled Mesiju koji donosi promjene, metaforičko uskrsnuće mrtvih, da bi ga na kraju poveo puni krug odakle je sve krenulo.
“…Ali gaji li još uvijek iste ambicije? Jesu li, primjerice, postale manje ambiciozne? I ako jesu, što je zamijenilo ambiciju? Ništa junačko, čini se. Ništa čime bi se mogao razmetati. Želja da počne iznova, stamenije na čudesnoj prljavštini koja čini svijet, da živi sred nesigurnosti, nereda, ljepote. Da živi što hrabrije. Hrabrost će biti neophodna, u to ne sumnja. Hrabrost da djeluje. Hrabrost da odbije.”
Knjiga -metaforički, naravno, završava smrću i izbacivanjem lešine nečega što u vlastitom okruženju strši kao…pa, slon u Parizu (ne, ozbiljno).
“Ne možeš ništa zamjerati budućnosti i njezinim donositeljima.” “A budućnost je dobra što god donijela?” “Da,” odvrati Armand bez imalo oklijevanja. “Ne vjerujem u to,” kaže Jean-Baptiste. “Misli na svjetlo,” kaže Armand. “Svjetlo?” “Crkva les Innocents stotinu godina nakuplja sjene. Ti ćeš ih osloboditi. Pripustit ćeš unutra svjetlo i zrak. Pripustit ćeš unutra nebo. To je budućnost!” “To je metafora,” kaže Jean-Baptiste. “Metafora? Gdje si ti išao u školu?” “Nogent-le-Rotrou.”
Millerov stil je besprijekoran i savršeno očuvan u prijevodu Ozrena Doležala i zaista sam uživala čitajući. Niti jedna rečenica ne strši, ni na jednu riječ se nisam potepala, i da nije tog kristalno čistog stila, vjerojatno bi ukupan dojam o ovoj knjizi bio nešto drukčiji. Naime, uz silnu i ne previše suptilnu simboliku i metafore, ponekad se činilo da čitam knjigu za lektiru ili esej konstanto razmišljajući što je pisac htio reći. A najiskrenije, ukupni dojam je da se autor zaigrao već spomenutim kockicama bez neke jasne niti ili svrhe; kao da je eksperimentiranje postalo svrhom samo po sebi....more
Loading...
