Elfriede Jelinek

“Majka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit će joj Erika što se ovoliko uzrujala!
Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi, Erika ulazi. Žmirka u jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti odavno, i neiskorišteno, prošlo.
Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer, započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naručeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući, majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho! Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje, stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala čupati.”


Elfriede Jelinek, The Piano Teacher
Read more quotes from Elfriede Jelinek


Share this quote:
Twitter icon

Friends Who Liked This Quote


To see what your friends thought of this quote, please sign up!

0 likes
All Members Who Liked This Quote

None yet!


This Quote Is From

The Piano Teacher The Piano Teacher by Elfriede Jelinek
7,350 ratings, average rating, 707 reviews
Open Preview

Browse By Tag