Ovа priča smeštena je u jednu od mogućih verziju budućnosti. Zbog sebičnosti, čovečanstvo je prognano na jedini kontinent koji nije zaslužio mesto na Olimpijadi. Antartik, nekad nepoznata gruda zemlje postala je jedini dom preostalom čovečanstvu u poslednjem gradu zvanom Polaris.
First of all sf theme in this one was not my thing apparently. The characters needed more depth and the story in general would much improve if there were some more meat to the book since it has only 169 pages. I would have loved to have more details because as it is I did not regard this novel as something with enough substance and expression. This is not just about my preferable view of the future and I truly think that the topic could have been explored and used much better. I kept getting the Wayward pines by Blake Crouch vibes. I was reminded at times that the author was not dedicated to her characters and plot enough to make it more memorable and intriguing. Maybe the start of this story should have been with the some other characters in some other time to get more readers hooked and interested.
Ovaj zanimljiv SF roman u moje je ruke došao zamolbom njegove autorice da ga pročitam i napišem iskrenu recenziju. Budući da je SF baš moj žanr, ovu zadaću mi nije bilo nimalo mrsko izvršiti, dapače. :)
Naslovni grad - Polaris - posljednji je grad na našoj planeti, smješten u negostoljubiv okoliš Antarktike. Klimatske promjene i rast razine mora potopili su ostatak svijeta, a sve što je uspjelo preživjeti od čovječanstva nalazi se u Polarisu. Iako žive u surovim uvjetima, ljudi su ovaj posljednji grad uspjeli unaprijediti, društveno urediti i načiniti izrazito tehnološki naprednim i održivim. Svatko u gradu ima točno onoliko koliko mu je potrebno, i svatko na svoj način doprinosi boljitku čitavog grada, osiguravajući budućnost i sebi i svojim sugrađanima.
No, idila, naravno, nije baš tako idilična kako izgleda. Ponekad, ljudi nestaju. A postoji i tajna za koju samo nekolicina ljudi u ovom gradu zna da je posve istinita, dok dio njih - koji sebe nazivaju Lendonima - u tu tajnu vjeruje.
U centru priče nalazi se četvero tinejdžera: Leo, Viktor, Mirela i Anhela, koji će se spomenutoj tajni približiti i svojim postupcima utjecati na sudbinu cijelog grada. Hoće li biti prekasno da se grad spasi? Neću vam otkriti, ali, vjerujte, bit će napeto do samog kraja.
Jako mi se svidio Polaris. Život nakon svojevrsne apokalipse u posljednjem gradu na svijetu sjajno je i maštovito opisan, a način na koji sam grad i njegovi stanovnici funkcioniraju dočaran nam je do samih detalja. Jako mi se svidjela i fantastična nota u ovoj priči, tajanstvena rasa kojom upravlja nekakvo nadnaravno biće, o čemu vam ne želim previše otkriti kako vam ne bih pokvarila užitak čitanja. Priča je jako zanimljiva i jako je dobro razrađena, posve me uvukla u svoj svijet.
S likovima se nisam uspjela baš povezati, ali to mi nije osobito smetalo kod čitanja. Lik koji mi se najviše svidio onaj je profesora Martina, najzanimljiviji je i njegova istraživanja daju značajan doprinos razvoju priče, čak bih rekla da ju nekako nadahnjuju, baš kao i likove, pogotovo Lea. Jedina sitnica bez koje bih mogla preživjeti su ljubavne priče dva para tinejdžera, koje mi nisu bile osobito interesantne. Možda sam jednostavno vječni cinik, tko zna? :D
Sve u svemu, ovo je sjajan roman, maštovit, originalan i izuzetno zanimljiv za čitanje. Uzimajući u obzir kako se radi o prvijencu, sve pohvale autorici. Drago mi je da sam dobila priliku recenzirati ovaj roman i veselim se eventualnim nastavcima. Bit će ih pravi gušt čitati!
Postapokaliptični svet Snežaninog romana prvenca je nuspojava svih globalih problema sa kojima se čovečanstvo već decenijama suočava: klimatske promene, industrijsko zagađenje, globalno otopljavanje, modernizacija i razvoj tehnologije. Sav taj negativni uticaj je doprineo da život bude moguć jedino na Antartiku, u gradu Polarisu, srcu onoga što je ostalo od civilizacije. Stroga disciplina, dobra organizacija i postovanje propisanih zakona održavaju red i mir u gradu i takav život daje jednu sliku utopije. Međutim, da li je ta slika idealnog života u postapokaliptičnim uslovima prava ili je samo maska za nešto što se krije iza kulisa? Priča upravo prati četvoro tinejdžera koji uspevaju da zavire iza kulisa i spoznaju tajne koje prete da ugroze opstanak grada i njegovoh stanovnika. Polaris definitivno ima tendencije da bude jedan vrlo uspešan i dopadljiv predstavnik žanra kome primarno pripada. Distopija/postapokalipsa je ono čega autorka treba da se drži, jer ima dobru podlogu od same kataklizme, preko zanimljive organizacije grada pa do problema koji prete da grad ugroze. Primese fantastike i, usudiću se reći, hororičnih motiva prisutnih kroz priču o Vargunima, fin su "začin" ovom postapokaliptičnom svetu. Sama organizacija Polarisa, način funkcionisanja, stanovništvo i njihova svakodnevnica, selekcija po zanimanjima i društvenim klasama, zakonodavstvo... sve je to razrađeno na zadovoljavajućem nivou tako da se tokom čitanja uspešno stiče uvid u to i kako grad izgleda i kako funkcioniše. Kada je u pitanju ljubavna priča, ja lično je slabo gotivim u distopijskim romanima (sa retkim izuzecima), zato sam na primer, između ostalog, i odustao od trilogije Odabrana i Divergentnih. I ako je prisutna, neka bude u drugom planu, kao propratni element priče bez nekog preteranog akcenta na emotivne momente. Nadam se da će tako biti u naredna dva dela. Likovi su mi nešto malo slabiji, nisam se uspešno vezao za njih i njihove ličnosti, mada je to možda individualno. Profesor Martin mi je možda bio za nijansu zanimljivi od ostalih. Ono što mi standardno uvek smeta kod izdanja Nove poetike je što izgleda kao da romani ne prođu kroz uredničke ruke i najiskrenije se nadam da će se to u budućnosti popraviti jer ipak malo kvari doživljaj tokom čitanja. Suma sumarum: distopija je nešto u čemu najviše uživam kada je u pitanju žanrovska književnost i tu imam određene kriterijume koji moraju biti ispunjeni: originalnost (da roman/trilogija odstupi od standardnog kalupa distopijskih romana), ubedljiv kataklizmički događaj i dobro razrađen postapokaliptični svet, bar donekle dopadljivi likovi koji me vode u avanturu i glavni fokus priče na ove četiri stvari. Prema ovim kriterijumima, za Polaris: Poslednji grad ocena od mene je jaka trojka.
Klimatske promene i Treći (i neki drugi) svetski ratovi su združenim snagama uništili planetu Zemlju. Nivo vode je stalno rastao, efekat staklene bašte je bio u punom treningu, tako da je od kopna ostala samo gomila stena na Južnom polu. Tu su ostaci čovečanstva osnovali Polaris – poslednji grad. Ljudi su tamo mirni, ne veruju u nasilje, resurse troše racionalno, hranu dobijaju na tačkice, životare već vekovima… Sve dok, negde sredinom 28. stoleća zemlja ispod njih i neka čudovišta pored njih ne počnu polako da se bude…
Snežana Kanački se u svom prvencu „Polaris - poslednji grad“ odlično snalazi kada piše o onome poznatom. O istoriji Starog sveta, o njegovim dostignućima, građevinama, o ratovima… Ali čim treba da iskorači iz domena svima nama poznatog i zađe u svet posle našeg (a koji se u romanu već dogodio) autorka ostaje bez teksta. Tako, na primer, jasno i detaljno govori o oružju upotrebljavanom tokom Prvog i Drugog svetskog rata, ali kada spomene Treći svetski rat (za koji sveznajući pripovedač kaže da je bio posebno strašan) tu reči zaneme. Prisutni su opisi spomenika i građevina koje je čovečanstvo izgradilo u našoj prošlosti, ali izostaju građevine nakon našeg doba. Saznajemo iscrpne detalje iz života Jovanke Orleanke, a nemamo nijednu priču o nekoj heroini budućnosti. Gotovo je nemoguće da za nekoliko vekova ratova, haosa i bezumlja čovečanstvo nije dobilo još neku priču poput one o seljančici iz Orleana. Opisi fizičkog izgleda junaka priče su veoma detaljni dok su opisi Polarisa veoma svedeni i minimalni. Kao da se autorka boji da iskorači iz sveta poznatog i dopusti mašti da se razigra.
„Polaris – poslednji grad“ pokazuje bolnu tačku srpske književnosti, a to je nedostatak uredničke ruke. Snežana Kanački je uradila najbolje što je mogla, ali je bolno očito da ovde fali uredničko oko i ruka da joj skrene pažnju na neke stvari kako bi se knjiga dovela do gotovog proizvoda.
Ako je suditi po Snežaninoj viziji budućnosti, crno nam se piše; klimatske promjene i ratovi dovest će do toga da u 28. stoljeću jedino naseljivo kopno postane Antarktika. Upravo onamo Snežana je smjestila Polaris, tehnološki napredan grad bez nasilja, naizgled idiličan grad u kojemu svi dobivaju sve što trebaju i nemaju previše potrebe (a ni želje) zaviriti van granica Polarisa. No ni ne slute da taj komadić kopna dijele s još jednom (puno manje miroljubivom) skupinom živih bića.
U tanašnu knjižicu od nekih 160 stranica, Snežana je upakirala sjajnu priču i popriličan broj iznenađenja i obrata. Priča raste iz poglavlja u poglavlje, a novi likovi polagano razotkrivaju tajne koje se kriju ispod savršene zajednice. Iako imam par zamjerki na neke druge stvari, ideja i priča je zaista odlična. Jednostavno nema naznake u kojim će sve smjerovima otići i koje će sve mogućnosti otvoriti za nastavke koji slijede.
Sve zamjerke koje imam mogu se svesti pod jednu kategoriju-nedovoljno čvrsta urednička ruka. Iako je priča ono zbog čega nisam mogla prestati okretati stranice, dijalozi i likovi dosta su "labavi", plitki i prilično neprirodni. Teško se povezati s njima, osobito s glavnim likovima. Najupečatljivijima su se pokazali mnogi sporedni likovi koji se pojavljuju na kratko, pa ipak iz svake riječi i djela isijava motivacija i karakter. No moram reći da su te "boljke" najizraženije u prvoj polovici knjige; čak i za tako kratku knjigu, očigledno je koliko i priča i pisanje sazrijevaju. I najiskrenije jedva čekam nastavak.
Sa Snežanom smo se družil ina ovogodišnjem Olypmusu, SF i fantasy konvenciji u organizaciji Kluba Titan Atlas, a dojmove s konvencije i predstavljanja Polarisa su na blogu.
Vrtimo se ringispilom u sadasnjosti koja nas baca malo u proslost , malo u buducnost. Nije to lose , nanese ti pitanja kao vetar lisce , zasumi misao u glavi “Kako ce biti stvarno tada , posle nekada ... “