What do you think?
Rate this book
Divlje guske
U romanu Divlje guske Julijane Adamović ništa nije onako kako se na prvi i drugi pogled čini. Očevi i majke nisu samo brižni roditelji koji podižu svoju djecu, djedovi i bake nisu samo toplo krilo u kojem se unučice gnijezde uz biblijske priče, guske nisu tek pernate predstavnice idiličnog seoskog ambijenta, a ni djevojčice koje nose priču nisu baš najtočnija, očekivana verzija sebe.
Rekvizitarij ovog djetinjstva uključuje mnoge stvari, bića i pojave kojih bi svako djetinjstvo trebalo biti pošteđeno: i neshvatljive smrti, i kradljivce tranzistora, i pse i ptice koji ginu greškom, i inozemstva u susjedstvu, i zabranjene školske torbe i zabranjene osjećaje, i mržnju koja prepolovljuje sela, kuće, obitelji, ljude i postelje.
Julijana Adamović začudnim je jezikom i autentičnim tonom ispisala dirljiv, moćan i potresan roman o jednom odrastanju koje je moglo izgledati sasvim drugačije – da su se jedni malo više a drugi malo manje voljeli, da su neke prostorije bile otključane a druge pod ključem, da su jedni malo više govorili a drugi šutjeli, da su neki preživjeli a drugi umrli na vrijeme, i da je barem pola svega bilo onako kako je trebalo biti. Ali nije. U tome je i tuga i moć romana Divlje guske, koji dira tamo duboko, gdje se njegova autorica hrabro usudila posegnuti.
Rekvizitarij ovog djetinjstva uključuje mnoge stvari, bića i pojave kojih bi svako djetinjstvo trebalo biti pošteđeno: i neshvatljive smrti, i kradljivce tranzistora, i pse i ptice koji ginu greškom, i inozemstva u susjedstvu, i zabranjene školske torbe i zabranjene osjećaje, i mržnju koja prepolovljuje sela, kuće, obitelji, ljude i postelje.
Julijana Adamović začudnim je jezikom i autentičnim tonom ispisala dirljiv, moćan i potresan roman o jednom odrastanju koje je moglo izgledati sasvim drugačije – da su se jedni malo više a drugi malo manje voljeli, da su neke prostorije bile otključane a druge pod ključem, da su jedni malo više govorili a drugi šutjeli, da su neki preživjeli a drugi umrli na vrijeme, i da je barem pola svega bilo onako kako je trebalo biti. Ali nije. U tome je i tuga i moć romana Divlje guske, koji dira tamo duboko, gdje se njegova autorica hrabro usudila posegnuti.
236 pages, Paperback
First published August 1, 2018
13 people are currently reading
352 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 65 reviews
September 7, 2018
Istina je najbolnija kad je izgovara dijete. U ovoj knjizi pripovjedni glas pripada jednome takvome koje prekapa svoju nutrinu iznoseći na vidjelo ne samo svoju traumu već i dijagnozu jedne obitelji ili ako želite cijelog društva. Smještena u nekakvu ruralnu sredinu sedamdesetih godina radnja se kroz dječji monolog, poput luka guli sloj po sloj, pa što se više slojeva skida, to priča postaje teža i sve više štipa za oči, da bi do pred kraj postala gotovo bolna. Iako temom naoko podsjeća na "Črna mati zemla" Kristiana Novaka ili na "4 brave" Željke Horvat Čeč, to je zabluda. Ova je knjiga potpuno drugačija, svoja, vrlo osobna i autentična. Julijana Adamović naizgled tematizira ranjivost odrastanja, no u "Divljim guskama" se krije puno više, prije svega želja za prihvaćanjem u sprezi sa sebičnošću, neosjetljivošću, nemogućnošću komunikacije, a sve premreženo slikama svijeta kakvim ih vidi i (ne)prihvaća dječja glava. Dijete je prazna ploča koju ispisuje okolina; ono ne kalkulira i ne manipulira, stoji pred svima otvoreno i iskreno željno primanja ljubavi, no s vremenom raste i uči, prilagođava se (da li, doista?), usvaja istinu kakva jest, pa ubrzo postaje refleksija tuđih ljubomora, zavisti, trauma, neostvarenih želja i frustracija. Tračak nade da se dijete uspijeva otrgnuti asimilaciji takve okoline bolnija je od svega - s pripovjednim glasom gurnuti smo u rascjep osobnosti gdje nas objeručke dočekuje tko zna kad stvoreni dualizam koji je tu, sad to razumijemo, bio oduvijek. Okrećući stranice prema kraju, sve se češće hvatamo za nevidljivu ruku koja nama i glavnom liku daje (ili od nas traži?) toliko potrebnu potporu koja će do konca stići, pa iako u obliku sna, na kojeg nam pravo nitko ne može osporiti. Tu je naša zona ugode, svi je imamo, malo nas je to spremno i priznati. Sjajan roman, stilski divno napisan, zavodljivog jezika koji nas kao gusku, čas čerupa surovošću, a čas mazi humorom, a čas nas opet pušta da letimo i uživamo u, na trenutke stvorenoj slobodi. Jedan od rijetkih romana u našoj novijoj književnosti koji kroz dječje oči donosi priču o svima nama. Ta priča nije ugodna, ali je više nego neophodna.
September 1, 2019
Nije potrebno da ste se rodili u nekom prašnjavom ravničarskom selu da biste razumeli i zavoleli ovu knjigu. Dovoljno je da ste proveli detinjstvo penjući se po mračnim tavanima, zavirujući u memljive šupe i klozete, slobodno trčeći za Ciganima dok igra mečka-Božana. Da ste tokom tih dugačkih dana, bili sami, znatiželjni, nestašni i začuđeni pred svetom koji vam se otkriva, a koji je po svemu sudeći sve osim bezazlen. Da ste videli da sve može umreti, i životinje i ljudi, i da ne boli samo smrt, već i ljubav - što je veća, još više.
I zbog svega toga neophodan vam je saučesnik neko isti kao vi,sa kojim ćete biti hrabriji i smeliji, da bismo postali mi. Jer MI i jeste najčešća reč sa kojom počinju sve naše priče o detinjstvu - Kad smo mi ovo, kad smo ono - sva deca su imala slična sećanja koja ih vežu. Primećujući tu suptilnu razliku između ja i mi, talentovana Julijana Adamović pripoveda celu knjigu u 1.l.množine, pomažući nam da se prisetimo i hladnih soba, i smrdljivih klozeta, i strašnih komšija, i prve kafe, a bogami i cigare... I to MI odjednom obuhvata čitav jedan svet, a ne samo svet ove knjige.
A kakva je ova knjiga? Snažna. Topla. Bajkovita. Surova. Strašna. Na mahove prepuna specifičnog humora, ali i setna.
Jezik kojim je pisana, te metafore i te slike ne sreću se tako često. Tek ponekad se desi ovakav jedan bljesak u književnosti, da sve zaseni i da shvatite da reč može da dočara svaku emociju. Da može da oživi sliku. Da je književnost i dalje najlepša umetnost.
I zato hvala Julijana, i od mene i od sestre i od Mare-vaške, jer svi smo imali po jednu Maru sa kojom nam je bilo zabranjeno druženje, i zbog koje su nas danima zaronjene u krila trebili. Hvala ti što si nas podsetila koliko je hrabrosti bilo potrebno da bi se preživelo detinjstvo, kroz koje smo srljali kao divlje guske kroz maglu, na slepo, i koje je i pored svih užasnih okolnosti ipak bilo srećno, jer je bilo prepuno ljubavi.
I zbog svega toga neophodan vam je saučesnik neko isti kao vi,sa kojim ćete biti hrabriji i smeliji, da bismo postali mi. Jer MI i jeste najčešća reč sa kojom počinju sve naše priče o detinjstvu - Kad smo mi ovo, kad smo ono - sva deca su imala slična sećanja koja ih vežu. Primećujući tu suptilnu razliku između ja i mi, talentovana Julijana Adamović pripoveda celu knjigu u 1.l.množine, pomažući nam da se prisetimo i hladnih soba, i smrdljivih klozeta, i strašnih komšija, i prve kafe, a bogami i cigare... I to MI odjednom obuhvata čitav jedan svet, a ne samo svet ove knjige.
A kakva je ova knjiga? Snažna. Topla. Bajkovita. Surova. Strašna. Na mahove prepuna specifičnog humora, ali i setna.
Jezik kojim je pisana, te metafore i te slike ne sreću se tako često. Tek ponekad se desi ovakav jedan bljesak u književnosti, da sve zaseni i da shvatite da reč može da dočara svaku emociju. Da može da oživi sliku. Da je književnost i dalje najlepša umetnost.
I zato hvala Julijana, i od mene i od sestre i od Mare-vaške, jer svi smo imali po jednu Maru sa kojom nam je bilo zabranjeno druženje, i zbog koje su nas danima zaronjene u krila trebili. Hvala ti što si nas podsetila koliko je hrabrosti bilo potrebno da bi se preživelo detinjstvo, kroz koje smo srljali kao divlje guske kroz maglu, na slepo, i koje je i pored svih užasnih okolnosti ipak bilo srećno, jer je bilo prepuno ljubavi.
Read
September 24, 2019TL;DR: Eh da, danas bi svi da budu Kristian Novak
Kontekst: Videla sam silne pohvale, a još piše da je knjiga o dve šestogodišnje bliznakinje, a ja imam sestru bliznakinju i ceo život svi smatraju da je jako smešno kad nas pitaju koja od nas dve je zao blizanac; pa sam se setila da je taj period pre prvog razreda za nas dve bilo baš sticanje saznanja da smo ipak dva odvojena bića, da je “mi” počelo u nekim trenucima da bude “ona i ja”
Knjiga: Očekivala sam da će mi se jako dopasti, a bila je... samo okej. Ništa više od toga. Dobar stil, odlično prenesena perspektiva šestogodišnje dece (autorka je socijalni pedagog po obrazovanju). Što se tiče sadržaja, ko je čitao Novakovu “Črna mati zemla”, you know the drill:
Jedino što ovde ima i neki seoski doktor Crnac, verovatno ostao posle studentske razmene Pokreta Nesvrstanih, i deda Mađar knjigoljubac koji mi je jedini bio simpatičan od svih likova. Ostali su mi u odnosu na Novakove bili kao i čuvena guska iz opisa knjige - kao od krep papira, bledi i nepostojani. Ne dopada mi se što je ogroman broj porodičnih i socijalnih problema koji su izlistani iznad obrađen na svega 227 strana, toliko da knjiga zaista liči na nabrajanje. Ček-listu nesreća.
Dobro, možda preseče par opisa bačke ravnice, mirisa i šara iz Babine kuće, i te Babine preteške ljubavi, poput debelog jorgana od guščijeg perja (goose-pun-intended), ali stvarno nedovoljno da čitaoca ne obuzme mučnina i da ne pročita knjigu iz cuga, ne zato što ga zaista zanima, nego samo da već jednom završi sa njom.
Zaključak: Knjiga je uspela da mi izazove mučninu i da me natera da je pročitam za dva i po sata, i ovo kič papirno Lagunino izdanje mi toliko zlokobno deluje sa police da ću ga se najverovatnije otarastiti
Kontekst: Videla sam silne pohvale, a još piše da je knjiga o dve šestogodišnje bliznakinje, a ja imam sestru bliznakinju i ceo život svi smatraju da je jako smešno kad nas pitaju koja od nas dve je zao blizanac; pa sam se setila da je taj period pre prvog razreda za nas dve bilo baš sticanje saznanja da smo ipak dva odvojena bića, da je “mi” počelo u nekim trenucima da bude “ona i ja”
Knjiga: Očekivala sam da će mi se jako dopasti, a bila je... samo okej. Ništa više od toga. Dobar stil, odlično prenesena perspektiva šestogodišnje dece (autorka je socijalni pedagog po obrazovanju). Što se tiče sadržaja, ko je čitao Novakovu “Črna mati zemla”, you know the drill:
Jedino što ovde ima i neki seoski doktor Crnac, verovatno ostao posle studentske razmene Pokreta Nesvrstanih, i deda Mađar knjigoljubac koji mi je jedini bio simpatičan od svih likova. Ostali su mi u odnosu na Novakove bili kao i čuvena guska iz opisa knjige - kao od krep papira, bledi i nepostojani. Ne dopada mi se što je ogroman broj porodičnih i socijalnih problema koji su izlistani iznad obrađen na svega 227 strana, toliko da knjiga zaista liči na nabrajanje. Ček-listu nesreća.
Dobro, možda preseče par opisa bačke ravnice, mirisa i šara iz Babine kuće, i te Babine preteške ljubavi, poput debelog jorgana od guščijeg perja (goose-pun-intended), ali stvarno nedovoljno da čitaoca ne obuzme mučnina i da ne pročita knjigu iz cuga, ne zato što ga zaista zanima, nego samo da već jednom završi sa njom.
Zaključak: Knjiga je uspela da mi izazove mučninu i da me natera da je pročitam za dva i po sata, i ovo kič papirno Lagunino izdanje mi toliko zlokobno deluje sa police da ću ga se najverovatnije otarastiti
August 10, 2025
"Što nam vrijedi što je naša kuća čista. Nesretne smo u njoj. Umorne smo od svađe, voljenja i nevoljenja roditelja. Želimo da nam je toplo i da se zna neki red."
"Ne želimo je povrijediti i priznati joj da smo danas do kraja ispražnjene od ljubavi prema njoj. Kad bi nas kojim slučajem zagrlila, pretvorile bismo se u kip od soli." Vapaj i očaj.
"Ne želimo je povrijediti i priznati joj da smo danas do kraja ispražnjene od ljubavi prema njoj. Kad bi nas kojim slučajem zagrlila, pretvorile bismo se u kip od soli." Vapaj i očaj.
June 25, 2020
Problem s ovom knjigom je taj što sam baš dugo čekao da je podignem iz biblioteke a u međuvremenu sam čitao ponešto o njoj i stekao neki svoj utisak za koji se, kad sam počeo čitati knjigu, ispostavilo da nije baš adekvatan. I onda mi je smetalo što to nije ona knjiga koju sam htio čitati. Tek mi se na polovini počela dopadati.
Vidim da neki pišu kako je riječ o imitaciji Agote Kristof i Kristiana Novaka, ali nisam čitao ni Blizanačku trilogiju ni Črna mati zemla pa ne znam da li je i koliko je slično njima, što je dobro jer mi nije moglo pokvariti utisak.
Vidim da neki pišu kako je riječ o imitaciji Agote Kristof i Kristiana Novaka, ali nisam čitao ni Blizanačku trilogiju ni Črna mati zemla pa ne znam da li je i koliko je slično njima, što je dobro jer mi nije moglo pokvariti utisak.
September 27, 2020
Vojvodina.
Trošna seoska kuća i nesrećna porodica.
Otac, glava porodice, često pijan tuče svoju ženu.
Majka, nesrećna, nemoćna i one kao okosnica priče.
Ko je najbolji u igri istine? Deca.
Dete, nevoljeno od strane majke, pažene od strane Babe.
Dete koje je odrastalo u nemaštini slušajući svađe i prepirke svojih roditelja.
Dete koje je svojim pričama meni kao čitaocu mamilo osmeh na lice, smeh kao da čitam komediju, a ne porodičnu dramu...
Dete zbog kojeg su mu oči često bile pune suza. Nepravda boli.
Jedina poruka koju imam da kažem jeste da volite svoju decu. Posledice su velike ukoliko to činite. ❤️
Trošna seoska kuća i nesrećna porodica.
Otac, glava porodice, često pijan tuče svoju ženu.
Majka, nesrećna, nemoćna i one kao okosnica priče.
Ko je najbolji u igri istine? Deca.
Dete, nevoljeno od strane majke, pažene od strane Babe.
Dete koje je odrastalo u nemaštini slušajući svađe i prepirke svojih roditelja.
Dete koje je svojim pričama meni kao čitaocu mamilo osmeh na lice, smeh kao da čitam komediju, a ne porodičnu dramu...
Dete zbog kojeg su mu oči često bile pune suza. Nepravda boli.
Jedina poruka koju imam da kažem jeste da volite svoju decu. Posledice su velike ukoliko to činite. ❤️
October 14, 2024
Hm, čuo sam preporuke za knjigu. Uzeo je, i zamalo da je prekinem posle 30ak strana (zbog korišćenja dečjeg jezika i naracije koji mi nisu legli u početku), pa ipak produžio (dobra odluka), uz česta oduševljavanja tokom čitanja, i na kraju ipak donekle razočaravajući završetak.
Zanimljivo je poređenje knjige sa 'Blizanačkom trilogijom' Agote Kristof, koju sam sasvim slučajno i pročitao neposredno pre. Mogu reći da sa tom knjigom slično ima samo motiv blizanaca. Agota je daleko mračnija i ozbiljnija.
Dakle, iz dečje perspektive, naivno, i "nevino", piše se o ozbiljnim stvarima, porodičnim problemima, siromašnom životu u skrajnutom selu i ljudskim opštenjima u njemu.
Iako je ne bih svrstao u remek dela, ipak je solidna knjiga, aktuelna za naše prostore, i vredna pažnje!
Zanimljivo je poređenje knjige sa 'Blizanačkom trilogijom' Agote Kristof, koju sam sasvim slučajno i pročitao neposredno pre. Mogu reći da sa tom knjigom slično ima samo motiv blizanaca. Agota je daleko mračnija i ozbiljnija.
Dakle, iz dečje perspektive, naivno, i "nevino", piše se o ozbiljnim stvarima, porodičnim problemima, siromašnom životu u skrajnutom selu i ljudskim opštenjima u njemu.
Iako je ne bih svrstao u remek dela, ipak je solidna knjiga, aktuelna za naše prostore, i vredna pažnje!
January 29, 2020
Kada uzmete jedan bosanski lonac i u njega stavite šestogodišnje bliznakinje, životom nezadovoljnu majku, oca pijanca i kukavicu, Babu vraga, baku iz Nemačke, nekolicinu seoskih Cigana, Bobu koja čitavu penziju daje na metle i cigarete (i koja po selu skuplja opuške od cigareta), Drenku koja bez trunke stida konstantno ručava tu u komšiluku, jednog Kolju i jednu Lenku, deda Paliku ogromnog ljubitelja knjiga (o, pitajte ga samo šta bi između babe i knjiga pre izabrao), pokvarenog poštarevog sina, tamnoputog doktora Nanu, dobićete jedan obilan, karakterima raznovsrtan "ručak". Kako biste u potpunosti uživali u njegovom ukusu, računajte i na 5 kašika neverovatnih opisa detinjstva smeštenog u jednu ruralnu, siromašnu sredinu, 3 kašike izvrsnog vođenja priče i pitkog pripovedanja i samo prstohvat crnog humora, kako bi se sve savršeno sjedinilo. I Gusku. Gusku od krep papira. Pobogu, kako sam Gusku zaboravila?
Šalu na stranu, Julijana je ovde odradila izvrstan posao! Čak me je pripovedanje na trenutke podsetilo na Kiša i njegove "Rane jade", a više svi znaju koliko volim Kiša. Ovo je knjiga koja vraća u ono najranije detinjstvo, u period odrastanja koga se možemo setiti i kao već odrasle i formirane jedinke, ali tako da se nađemo u moru prepoznatljivih detalja koje diraju u srce. Ovo je zaista jedan sjajan roman koji nas, kroz dečije oči, uvodi u priču o svima nama i koji bi valjalo pročitati. Stoga, od mene, jedna velika preporuka!
Šalu na stranu, Julijana je ovde odradila izvrstan posao! Čak me je pripovedanje na trenutke podsetilo na Kiša i njegove "Rane jade", a više svi znaju koliko volim Kiša. Ovo je knjiga koja vraća u ono najranije detinjstvo, u period odrastanja koga se možemo setiti i kao već odrasle i formirane jedinke, ali tako da se nađemo u moru prepoznatljivih detalja koje diraju u srce. Ovo je zaista jedan sjajan roman koji nas, kroz dečije oči, uvodi u priču o svima nama i koji bi valjalo pročitati. Stoga, od mene, jedna velika preporuka!
September 15, 2020
Upravo pričam s Majom o utiscima, pa je red da prenesem to i ovdje.
Prvo, drago mi je što čitam i otkrivam autorice iz regije i što svaka od njih daje svoj glas, svoju perspektivu i pomaže u gradnji našeg kanona.
Eh, a sad iskreni review: knjiga nije stilski loša. Meni je od početka bilo jasno da je u pitanju jedna osoba; ne znam da li mi je neko spoilao ili sam samo jako pronicljiva (hvalite me usta moja). Unatoč tome, mislim da je autorica uspjela pisati iz dječije perspektive a da to ne zvuci vještački.
Ono što je meni licno djelovalo vještački, i pomalo karikirano i vodviljski je sva ta plejada likova: doktori crnci, Bosanci, Rusi, Mađari, Jevreji, špijuni, otvoreno gej ženska osoba u taj vakat, bijesni psi, Romi, luda starica, luda braća iz romskog naselja, poštarev sin koji krade od mrtvaca, itd itd. Jedini lik koji mi je bio uvjerljiv je Baba. Pride, ljudi (i životinje) umiru kao u špageti vesternu. Na kraju se uhvatiš za glavu i kažeš: dokle? Shvatam ja da je to neki “bačka gothic”, ali što je previše - previše je. Knjiga je tegobna, sva od napetosti, tenzije. Ispatis se ko Isus i na kraju ništa. Katarze bez. Posljednjih par stranica su užasno zbrzane i antiklimaktične. Nedorečene. Čiča miča, gotova priča.
A poslije toga noć puna košmarnih snova nakon što se podsvijest napojila užasima iz ove močvare.
Prvo, drago mi je što čitam i otkrivam autorice iz regije i što svaka od njih daje svoj glas, svoju perspektivu i pomaže u gradnji našeg kanona.
Eh, a sad iskreni review: knjiga nije stilski loša. Meni je od početka bilo jasno da je u pitanju jedna osoba; ne znam da li mi je neko spoilao ili sam samo jako pronicljiva (hvalite me usta moja). Unatoč tome, mislim da je autorica uspjela pisati iz dječije perspektive a da to ne zvuci vještački.
Ono što je meni licno djelovalo vještački, i pomalo karikirano i vodviljski je sva ta plejada likova: doktori crnci, Bosanci, Rusi, Mađari, Jevreji, špijuni, otvoreno gej ženska osoba u taj vakat, bijesni psi, Romi, luda starica, luda braća iz romskog naselja, poštarev sin koji krade od mrtvaca, itd itd. Jedini lik koji mi je bio uvjerljiv je Baba. Pride, ljudi (i životinje) umiru kao u špageti vesternu. Na kraju se uhvatiš za glavu i kažeš: dokle? Shvatam ja da je to neki “bačka gothic”, ali što je previše - previše je. Knjiga je tegobna, sva od napetosti, tenzije. Ispatis se ko Isus i na kraju ništa. Katarze bez. Posljednjih par stranica su užasno zbrzane i antiklimaktične. Nedorečene. Čiča miča, gotova priča.
A poslije toga noć puna košmarnih snova nakon što se podsvijest napojila užasima iz ove močvare.
This entire review has been hidden because of spoilers.
November 4, 2020
Iznenadilo me koliko je knjiga dobra. Ne znam kako da je opišem a da pritom izbjegnem spojlerski moment jer je priča građena poput puzzlea i kroz male fragmente strpljivo gradi jedan po jedan dio slike, da bi na kraju sve dijelove sklopila u cjelovit, monumentalan prizor kojeg na kraju glavna junakinja sagledava s odmakom. Spominjanje bilo kojeg od detalja tog prizora pokvarilo bi užitak čitanja i otkrivanja radnje koja je, zbog sjajnog, slikovitog i pitkog stila i metode građenja priče puno više od onog što bi se dalo svesti u dvije-tri rečenice, kada bismo je ukratko prepričavali. Priča ujedno sadrži i majstorsko profiliranje psihologije likova i sjajno uhvaćen prikaz jednog vremena i prostora začinjen savršenim omjerom tragičnog i komičnog. Između ostalog, drago mi je da sam u njoj, jednako kao knjigama Kristijana Novaka i Damira Karakaša, pronašla vrlo točan prikaz odrastanja na selu sa svim njegovim dimenzijama – od načina na koji se ljudi međusobno odnose jedni prema drugima, preko načina na koji se odnose prema životinjama pa do toga kako se odnose sami prema sebi.
March 19, 2019
Prošle godine pročitah Trilogiju o blizancima Agote Kristof i oduševih se. Jedinstveno, intrigantno, fascinantno. Za ovu knjigu načuh da bi mi se mogla dopasti. I ne da mi se dopala, nego sam oduševljena. Osjeti se uticaj Agote, stil na nju podsjeća, ali da li se mogu porediti? Mislim da ne. Svaka je, ipak, ostvarenje za sebe.
Karakteristika ovog stila pisanja, koji zapažamo i u Trilogiji o Blizancima i u Divljim guskama, je taj što roman „ne ščepa za srce“, što iz romana ne posegne ruka koja vaše srce uvuče u roman i onda ga gazi, gazi i melje, melje, i cijedi, cijedi, pa kad roman napokon zavšrite ne osjećate se isrcljepeno i tužno. Ne, ovo je roman koji manipuliše vašim razumom, vašim emocijama koje likovima i situacijama dodjeljute više iz „glave“, a manje iz „srca“, ostajete racionalni, ali ipak osjećate sa njima.
Upoznaćete se sa dvije djevojčice koje žive u nefunkcionalnoj porodici, gdje svako vuče na svoju stranu i gdje se, naravno, snaja i svekrva ne slažu, gdje je svakome dobra samo njegova porodica i njegova rodbina i gdje djevojčice ne znaju kako da se postave i kome da se priklone. Majci, nedostupnom ocu, babi koja je za sve nadžak osim za djevojčice? Ili da se okrenu gusci, napravljenoj od krep papira, a zaključanoj u susjednoj prostoriji, koja je možda čak i imaginarna, ono što može da se vidi, ali ne i da se dodirne, ali koja je ipak njihov spas, „ona koja sluša“?
Odličan prikaz balkanskog mentaliteta. Iako je radnja romana smještena u ruralnu i siromašnu sredinu, porodični i međuljudski odnosi nisu/ne moraju biti time determinisani, već strukturom samog društva, odnosno, nutrinom pojedin(a)ca koje to društvo sačinjava(ju).
Roman se čita u „cugu“.
Karakteristika ovog stila pisanja, koji zapažamo i u Trilogiji o Blizancima i u Divljim guskama, je taj što roman „ne ščepa za srce“, što iz romana ne posegne ruka koja vaše srce uvuče u roman i onda ga gazi, gazi i melje, melje, i cijedi, cijedi, pa kad roman napokon zavšrite ne osjećate se isrcljepeno i tužno. Ne, ovo je roman koji manipuliše vašim razumom, vašim emocijama koje likovima i situacijama dodjeljute više iz „glave“, a manje iz „srca“, ostajete racionalni, ali ipak osjećate sa njima.
Upoznaćete se sa dvije djevojčice koje žive u nefunkcionalnoj porodici, gdje svako vuče na svoju stranu i gdje se, naravno, snaja i svekrva ne slažu, gdje je svakome dobra samo njegova porodica i njegova rodbina i gdje djevojčice ne znaju kako da se postave i kome da se priklone. Majci, nedostupnom ocu, babi koja je za sve nadžak osim za djevojčice? Ili da se okrenu gusci, napravljenoj od krep papira, a zaključanoj u susjednoj prostoriji, koja je možda čak i imaginarna, ono što može da se vidi, ali ne i da se dodirne, ali koja je ipak njihov spas, „ona koja sluša“?
Odličan prikaz balkanskog mentaliteta. Iako je radnja romana smještena u ruralnu i siromašnu sredinu, porodični i međuljudski odnosi nisu/ne moraju biti time determinisani, već strukturom samog društva, odnosno, nutrinom pojedin(a)ca koje to društvo sačinjava(ju).
Roman se čita u „cugu“.
February 14, 2020
ODLIČNA! Juče sam imala čast da vodim promociju ove knjige, a nema ljepšeg osjećaja nego kad ti se ukaže prilika da razgovaraš s piscem koji te potpuno oduševi svojim pisanjem. Julijana Adamović vrlo uvjerljivo piše iz pozicije djeteta, uspješno dočaravajući dječiji pogled na svijet lišen racionalizacije, dječije emocije, strahove, ali i samu ljubav u svoj njenoj punoći i neiskvarenosti. Mnogi su već pisali o ovom djelu počevši od Miljenka Jergovića i Teofila Pančića pa je gotovo nepristojno pored njihovih komplimenata bilo šta dodavati.
Ja lično mnogo volim ovakav stil pisanja i uvijek sam opčinjena već pomenutom vještinom da pripovijedate dječijim glasom. Julijana se dotiče zaista mnogih tema, od odrastanja u disfunkcionalnoj porodici i posljedicama narušenih porodičnih odnosa ne samo na pojedinca nego i na cijele generacije, o životu u jednom multikulturalnom močvarnom seocetu u vrijeme socijalizma demistifikujući taj period sedamdesetih godina prošlog vijeka, o činjenici da položaj i klasa često brišu etničke podjele i pomažu u prihvatanju različitosti što je, priznaćete, žalosno, o porodičnom nasilju, o šablonskoj netrpeljivosti između svekrve i snahe,..
I sve to djeluje tek onako, usput uvršteno, ali definitivno nijedna slika ne prolazi nezapaženo i da vas ne ostavi duboko zamišljene. Ono što bih jedino zamjerila drugim utiscima je, meni lično, nepošteno poređenje Divljih gusaka sa djelom Agote Kristof i to samo zbog tog motiva blizanaštva, odnosno preciznije rečeno, udvojenosti i pisanja u prvom licu množine. Julijana rasponom obrađenih motiva, plastičnošću izraza, ali i bogatstvom stila i emocija apsolutno ničim nije zaslužila komparaciju sa jednom tako brutalno nesentimentalnom i pojednostavljenom komunikologijom.
Ja lično mnogo volim ovakav stil pisanja i uvijek sam opčinjena već pomenutom vještinom da pripovijedate dječijim glasom. Julijana se dotiče zaista mnogih tema, od odrastanja u disfunkcionalnoj porodici i posljedicama narušenih porodičnih odnosa ne samo na pojedinca nego i na cijele generacije, o životu u jednom multikulturalnom močvarnom seocetu u vrijeme socijalizma demistifikujući taj period sedamdesetih godina prošlog vijeka, o činjenici da položaj i klasa često brišu etničke podjele i pomažu u prihvatanju različitosti što je, priznaćete, žalosno, o porodičnom nasilju, o šablonskoj netrpeljivosti između svekrve i snahe,..
I sve to djeluje tek onako, usput uvršteno, ali definitivno nijedna slika ne prolazi nezapaženo i da vas ne ostavi duboko zamišljene. Ono što bih jedino zamjerila drugim utiscima je, meni lično, nepošteno poređenje Divljih gusaka sa djelom Agote Kristof i to samo zbog tog motiva blizanaštva, odnosno preciznije rečeno, udvojenosti i pisanja u prvom licu množine. Julijana rasponom obrađenih motiva, plastičnošću izraza, ali i bogatstvom stila i emocija apsolutno ničim nije zaslužila komparaciju sa jednom tako brutalno nesentimentalnom i pojednostavljenom komunikologijom.
October 20, 2019
početno oduševljenje splašnjavalo je tijekom čitanja... što sam dalje odmicala, to mi je više ličilo na plagijat "trilogije o blizancima" agote kristof. julijani adamović priznajem pismenost, izuzetan stil, dinamiku, krutost rečenica u službi dramatike.. ali voljela bih da je svoj talent usmjerila u drugačiji literarni izričaj. stilski i tematski, ovo je za trun slabija verzija "trilogije o blizancima" i da nisam nedavno čitala agotu, ovo bi bila čista petica. ali ovako... rastužuje me to. književnost je preširoka za imitacije.
January 25, 2019
Odlična! Doduše, s nekolicinom minusa, koji onda ocjenu malo smanje, ali sveukupno - jako dobro. Izvrsno, zanimljivo pisanje i vođenje priče, nimalo ugodne, ali svejedno (ili baš zbog toga) privlačne. Svakako preporuka.
April 2, 2019
Najpre sam uživala u pripovedanju iz ugla deteta koje me je pomalo podsetilo na omiljene: Rani jadi i Bašta, pepeo, zatim u svim detaljima tog detinjsva koje je po mnogo čemu podsećalo na moje: TV koji se pali na stabilizator, hleb nakvašen vodom i posut šećerom za užinu, lutke s imenima Vesna i Nada...I u trenutku kad sam se zapitala čemu vodi ta priča, otkriva se jedan novi aspekt. Nakon toga mnogo šta više nije isto.
Jezik je jasan i razumljiv; atmosfera domaća, porodična ali daleko od idilične; opet, veran prikaz tog vremena na takvom mestu. Sve ide jedno s drugim.
Jezik je jasan i razumljiv; atmosfera domaća, porodična ali daleko od idilične; opet, veran prikaz tog vremena na takvom mestu. Sve ide jedno s drugim.
November 17, 2019
Odličan roman. Jedan od najboljih koji sam pročitala poslednjih godina. Inteligentno i pitko pripovedanje, dočarano iz perspektive deteta, uvodi nas u teskobno odrastanje u disfunkcionalnoj porodici. Iako nas ta teskoba ne napušta do kraja romana, knjiga nije turobna već izrazito sugestivna, te nas navodi na duboko saosećanje sa sudbinom devojčice i tera na razmišljanje o vlastitim sećanjima koje smo negde duboko pohranili.
Lepota pripovedanja je i u moru prepoznatljivih detalja i obrazaca ponašanja sa naših prostora.
Lepota pripovedanja je i u moru prepoznatljivih detalja i obrazaca ponašanja sa naših prostora.
September 19, 2020
Knjiga sama po sebi nije loša, naprotiv, ali nakon što je Kristof onako odlično razradila motiv blizanaca sve je samo slaba kopija.
Naglašavam jos jednom nije roman loš, ali sigurno mi se neće motati po glavi danima ili godinama poput “Trilogije o blizancima” (obavezno je pročitati).
Problemski izvrsno predočeno, ali zaista sam i dalje pod dojmom velike mađarske spisateljice i jednostavno iz toga razloga ne mogu dati veću ocjenu.
Naglašavam jos jednom nije roman loš, ali sigurno mi se neće motati po glavi danima ili godinama poput “Trilogije o blizancima” (obavezno je pročitati).
Problemski izvrsno predočeno, ali zaista sam i dalje pod dojmom velike mađarske spisateljice i jednostavno iz toga razloga ne mogu dati veću ocjenu.
February 11, 2019
Ujutro posudila, do navečer slistila. Cijelu. Zanimljiv roman o odrastanju na selu, za koje nije problem zaključiti kako se radi o onom slavonskom. Sve su to riječi koje se koriste u svakodnevnom slavonskom govoru, mentalitet ljudi i međuljudski odnosi. Iako je radnja u prošlosti, mnoge stvari su i danas vidljive. Priča vas uvuče i stalno tražite još i još, ali neka pitanja ostanu neodgovorena.
August 4, 2019
Knjiga ispričana kroz oči dviju djevojčica. Tek shvatite koliko tvrdoglavost može zakomplikovati život. Perfektno prestavljeni i izgrađeni karakteri koje možemo pronaći u ljudima oko sebe.
Jako su mi se dopali elementi crnog humora. Mada ponekad sam htjela da mogu da babu i mamu prebacim preko koljena i isprašim ih po turu obe. Razvlačila sam knjigu danima jer ima jednu manu,prekratka je.
Jako su mi se dopali elementi crnog humora. Mada ponekad sam htjela da mogu da babu i mamu prebacim preko koljena i isprašim ih po turu obe. Razvlačila sam knjigu danima jer ima jednu manu,prekratka je.
October 12, 2024
OMG that's all I have to say and a very sad and shocking book also triggering. A more coherent review soonish
May 21, 2020
Mnogo se pisalo o ovoj knjizi i mnogi kukali da su je jedva procitali. Kako je teska i izaziva onaj poznati grc u stomaku.
Bukvalno mi ni jednu jedinu emociju nije izazvala. Od mene 3 samo zbog stila koji mi se svideo i eto zbog same price, koja je neobicna jer devojcica sve vreme o sebi prica u mnozini.
Bukvalno mi ni jednu jedinu emociju nije izazvala. Od mene 3 samo zbog stila koji mi se svideo i eto zbog same price, koja je neobicna jer devojcica sve vreme o sebi prica u mnozini.
January 30, 2020
Jako dobra!
U stvari ne znam što napisati, jer kojim god smjerom krenem, bilo bi spoilera, a kako ne čitam osvrte sa spoilerima, neću ih niti pisati.
Ali da je zanimljiva, jest. I drugačija. Malo pomaknuta. Malo spuki. Ali na jako, jako zanimljiv način.
Preporuka za čitanje, svakako!
U stvari ne znam što napisati, jer kojim god smjerom krenem, bilo bi spoilera, a kako ne čitam osvrte sa spoilerima, neću ih niti pisati.
Ali da je zanimljiva, jest. I drugačija. Malo pomaknuta. Malo spuki. Ali na jako, jako zanimljiv način.
Preporuka za čitanje, svakako!
October 11, 2019
Ova knjiga nas vraća u naše dečje sobe, a ona svakome budi drugačije emocije. Odrastanje u etnički šarenom mestu ima i svoje mračne strane. Sjajna knjiga!
October 6, 2024
Koje dvije djevojčice??
Kako čitam tuđe osvrte, natjerala bih sve koji pričaju o blizankama u knjizi da roman pročitaju ponovo! 🤦
Kako čitam tuđe osvrte, natjerala bih sve koji pričaju o blizankama u knjizi da roman pročitaju ponovo! 🤦
September 14, 2020
Priče o traumatiziranoj djeci ispričane iz dječje perspektive kroz bajkovitu, nadrealnu prizmu postoje vjerovatno otkako je i pisane riječi, ali gotovo je neminovno da će se svako iole ozbiljno djelo porediti s dva naslova, „Blizanačkom trilogijom“ Agote Kristof i „Kasandrom i vukom“ Margarite Karapanou. Ono što izdvaja ove romane od drugih jeste da su oni nastali iz ličnog bola i traume njihovih spisateljica. Kristof se kroz priču o dva identična blizanca dotiče brojnih tema, ali u centru su usamljenost i potraga za identitetom, dok Karapanou svojim romanom pruža ruke ka majci tražeći njenu ljubav, ujedno joj govoreći šta je učinila od nje i njenog života ostavivši je samu u toj velikoj kući.
Čini se da Julijana Adamović slijedi recepturu oprobanu u „Velikoj svesci“, prvoj knjizi „Blizanačke trilogije“ uz dozu „Kasandre i vuka“, pa tako svoje „Divlje guske“ smješta u neimenovano selo u neimenovanom dijelu neimenovane države u periodu između dva rata (mada se da izvući zaključak o mjestu i vremenu radnje), uz cijelu paletu likova među kojima dominira Baba, zao lik, vještica iz bajke, reklo bi se, ali ipak postoje određene emocije ispod njene fasade, pa i skrajnute, tako da svi oni skupa čine jednu socijalističku bajku, koja bi se mogla smjestiti u bilo koji dio bivše Jugoslavije prošlog stoljeća. Čak ispočetka postoje izraženi nadrealni elementi u naraciji dvije djevojčice koji se vremenom smanjuju, a tako se i spisateljica odmiče od pomenutih romana i stvara vlastiti izričaj, pa na dopadljiv način vodi radnju. Promašen brak u kojem najviše ispaštaju djeca, nasilje, nezadovoljstvo, nacionalna mržnja, javne tajne o kojima niko ne smije da priča, sve je to tu, možda i više nego što bi trebalo da bude, ali ipak, uzmemo li u obzir da je ovo socijalistička bajka, nalik onim dramama s teškim socijalnim temama kakve su se samo u bivšoj Jugoslaviji snimale, onda ne treba vagati.
Određeni dijelovi po uzoru na Kristof i Karapanou ostaju, kao što su kratka poglavlja kojima se opisuju događaji u djetinjstvu dvije djevojčice, a koje Julijana koristi kao slikar koji brzim potezima kistom slika sliku otkrivajući detalje mračne istine koja se samo naslućuje.
Stil je jedan od najjačih aduta koje Julijana posjeduje, kao i atmosfera koju tako vješto predstavlja u selu, međutim tamo gdje roman zakazuje jeste taj dječji narator, koji ima svoje briljantne trenutke, kao onaj s trudnom kućom na početku, da bi se poslije izgubio i jednostavno prestao biti glas šestogodišnje djevojčice jer više nije uvjerljiv, što kvari sveukupan dojam.
Nedostaje tu i onaj udarac pesnicom u pleksus koji bi se trebao pojaviti na kraju čitanja ovakvog romana, da ti dah stane od snage emocije. Krešendo se blago pojavi nekoliko poglavlja prije kraja, spomenut onako usput, a trebao je ostaviti čitatelja otvorenih usta, donje vilice na podu. Kraj, sa svojim vremenskim skokom, iako zadovoljavajuć, odstupa od onoga što je Julijana gradila do tada i odudara.
„Divlje guske“ me najviše podsjećaju na „Molim te, pazi na mamu“ Kyung-sook Shin. Izuzetno lijepo napisana knjiga koja bi trebala da udara na emocije zbog svoje tematike, ali izostaje efekt. Ipak, knjigu vrijedi pročitati i odati čast Julijani koja se odlučila uhvatiti u koštac s ovakvom tematikom.
Čini se da Julijana Adamović slijedi recepturu oprobanu u „Velikoj svesci“, prvoj knjizi „Blizanačke trilogije“ uz dozu „Kasandre i vuka“, pa tako svoje „Divlje guske“ smješta u neimenovano selo u neimenovanom dijelu neimenovane države u periodu između dva rata (mada se da izvući zaključak o mjestu i vremenu radnje), uz cijelu paletu likova među kojima dominira Baba, zao lik, vještica iz bajke, reklo bi se, ali ipak postoje određene emocije ispod njene fasade, pa i skrajnute, tako da svi oni skupa čine jednu socijalističku bajku, koja bi se mogla smjestiti u bilo koji dio bivše Jugoslavije prošlog stoljeća. Čak ispočetka postoje izraženi nadrealni elementi u naraciji dvije djevojčice koji se vremenom smanjuju, a tako se i spisateljica odmiče od pomenutih romana i stvara vlastiti izričaj, pa na dopadljiv način vodi radnju. Promašen brak u kojem najviše ispaštaju djeca, nasilje, nezadovoljstvo, nacionalna mržnja, javne tajne o kojima niko ne smije da priča, sve je to tu, možda i više nego što bi trebalo da bude, ali ipak, uzmemo li u obzir da je ovo socijalistička bajka, nalik onim dramama s teškim socijalnim temama kakve su se samo u bivšoj Jugoslaviji snimale, onda ne treba vagati.
Određeni dijelovi po uzoru na Kristof i Karapanou ostaju, kao što su kratka poglavlja kojima se opisuju događaji u djetinjstvu dvije djevojčice, a koje Julijana koristi kao slikar koji brzim potezima kistom slika sliku otkrivajući detalje mračne istine koja se samo naslućuje.
Stil je jedan od najjačih aduta koje Julijana posjeduje, kao i atmosfera koju tako vješto predstavlja u selu, međutim tamo gdje roman zakazuje jeste taj dječji narator, koji ima svoje briljantne trenutke, kao onaj s trudnom kućom na početku, da bi se poslije izgubio i jednostavno prestao biti glas šestogodišnje djevojčice jer više nije uvjerljiv, što kvari sveukupan dojam.
Nedostaje tu i onaj udarac pesnicom u pleksus koji bi se trebao pojaviti na kraju čitanja ovakvog romana, da ti dah stane od snage emocije. Krešendo se blago pojavi nekoliko poglavlja prije kraja, spomenut onako usput, a trebao je ostaviti čitatelja otvorenih usta, donje vilice na podu. Kraj, sa svojim vremenskim skokom, iako zadovoljavajuć, odstupa od onoga što je Julijana gradila do tada i odudara.
„Divlje guske“ me najviše podsjećaju na „Molim te, pazi na mamu“ Kyung-sook Shin. Izuzetno lijepo napisana knjiga koja bi trebala da udara na emocije zbog svoje tematike, ali izostaje efekt. Ipak, knjigu vrijedi pročitati i odati čast Julijani koja se odlučila uhvatiti u koštac s ovakvom tematikom.
December 25, 2019
Šta se desilo na kraju živote može li neko da mi objasni zbunjen sam?
April 9, 2020
Pripovedano tonom koji dira u srce, pa ga potera da zalupa jace i prisetite se svog detinjstva.. I njegove nesavrsenosti. Uh ova emocija neme ime.
July 10, 2023
She crazy
This entire review has been hidden because of spoilers.
September 22, 2020
Njih dve su male, uplašene, same. Rastrzane između babe, mame i tate. Baba ih voli, ali ne voli njihovu majku. Majka ih voli, ali ih i krivi za sve. Otac je bolestan i uz to loš muž i otac. Prepuštene same sebi, iako male uviđaju mnoge stvari. I najgore je kada ti je detinjstvo loše, a treba da je najbezbrižnije.
Displaying 1 - 30 of 65 reviews