Obitelj cvjetnih maski -Lars Saabye Christensen
Ovog pisca sam slučajno otkrila , puno ljudi tražilo je njegovu drugu , nagradjenu knjigu "Polubrat" I tako ja slučajno nabasah na ovu priču
Mišljenja su podeljena. Neki ljudi kažu da je ovo njegov najbolji roman , a drugi su zgrozeni , kakav je to mrak , sve je mutno i uvrnuto , neka hvala.
Sto se mene tiče , setila sam se čuvenih stihova Walta Whitmana " Zar si od mene tražila slatke stihove ...
Što su, uostalom, takvima kao ti, pjesnici k'o ja?
-ostavi zato moja djela,
I uljujkuj se onim što možeš razumjeti;
Jer ja nikog ne uljujkujem-
i ti me nikada nećeš razumjeti."
S tom razlikom što je Whitman toliko popularan , a I kao i mnogi pesnici često vrlo slojevit , tako da se može uživati iako smo samo donekle razumeli .
U Obitelji cvijetnih maski - nema slojevitosti . I nema uljuljkivanja u slatkoću pripovedanja . Ako hoćete da uživate da vam bude prijatno , ovo I nije knjiga za vas. Jer tu postoji tuzna , groteskna priča, vidjena očima vrlo neobičnog dečaka , koji je operisan od slatkorečivosti , koji skenira svojim oštrim , nemilosrdnim okom naličja ljudi i sve ono što bi promaklo nekom naivnom dobričini i on nam to sve saopštava neuvijeno.
U stvari dečak Adrijan i nije bas dečak , on je hermafrodit. I njegova porodica je neobična . Odmah na početku saznajemo da će mu otac izvršiti samoubistvo , da majka posle toga pada u tešku depresiju , a tetka je ta koja pokušava da ga vaspitava. I njen zadatak je jako težak zato sto je Adrijan prilično zao I bezosećajan . Ili to tako deluje .
Činjenice u ovom romanu nisu složene po redu i date da ih samo usvojimo. Cela priča desava se kao zagonetka , kao običan čvor , a tek kad se približimo vidimo da je to , u stvari, mrtvi čvor koji ima previše. petlji . Takodje redosled pripovedanja je ispreturan .
Njegov otac se bavi patentima, u stvari odobrava razne patente. Adrijan u jednom trenutku sreće njegovog kolegu Holmsa , koji ga čudno gleda, na plaži su , njegovo telo u kupaćim gaćama , izloženo je . Holms je bolno i netaktično iskren :" Otrčim do staze između borova. Ondje stoji Holmsen i prepriječi mi put. Bio je uzeo moj ručnik. Pruži mi ga, i u isti čas spusti ruku na moje rame, čudno se osmjehujući, što mi se nimalo nije sviđalo. Pomislim da će napokon nešto kazati, kazati što je izumio. I kazao je, ali nešto drugo, i to je bilo prvo i jedino što je kazao:
- Mora da si najčudniji patent svoga oca.
Holmsen je kazao baš tako, mora da si najčudniji patent svoga oca, i kao da je te riječi držao kao ogledalo ispred mene, mogao sam se vidjeti u njima, jasnije nego ikad, i to što sam vidio uplaši me."
Čitalac u ovom trenutku još uvek ne zna šta to sa Adrijanom nije u redu , zasto je on čudan patent i sta ga je uplašilo. Tek kasnije kad na naslovnoj strani časopisa biva uzbudjen slikom Liz Tejlor kao Kleopatre on doživljava seksualni vrhunac i pita se , da li je on to "seme izbacio iz sebe" kao žena ili kao muškarac.
Svoju majku od trenutka očeve smrti prestaje da zove majkom i naziva je Udovica.To deluje tako grubo , brutalno. Ali istina je da i ona napušta ulogu majke, napušta Adrijana u trenutku kad mu je verovatno najpotrebnija.
U priči se takodje pojavljuje čudna devojčica Emilija , unakazenih zečijih usana i zbog toga i kao drugačija, neprilagodjena , na neki način povezana sa Adrijanom. On odlazi na njen rodjendan i opisuje likove , ogoljeno, njihovu surovost , takvi teški momenti nemilosrdnosti sudbina mu ne promiču:
"I svi se u dnevnoj sobi okrenu istodobno, dotjerane djevojčice, dame u minijaturi, uski strukovi, kao boce Coca-Cole koje drže, objema rukama, lak na noktima, crvene slamke s jednom kapi na vrhu, zasjajene usne i oči, naročito crne oči, koje su klizile mimo mene, ta znatiželjna sramežljivost, i između njih, tih vjernih kopija, odmah ispod lustera, ispred stola s darovima, stajala je Emilija, izgubljena kao i u školskom dvorištu, tu, na svom rođendanu, sama medu gostima koji su došli jer je sažalijevaju, i ne samo to, tu su one mogle mjeriti svoju ljepotu, jer u blizini Emilije čak i ona najružnija postaje ljepotica."
I svi likovi su sjajno prikazani u ovom delu savršeno psihološki utemeljeni, sve sto se desi je logički opravdano, a ipak neke stvari i postupci ostaju misteriozni i taj paradoks u pripovedanju čini priču još snažnijom.
Na primer jasno nam je da je Adrijanov otac bio vrlo nesrećan čovek, vidljivo je da sa njim svašta nešto nije u redu , ali zašto se on u stvari ubije? Sta je okidač? Da li je nesrećan zbog posla , porodice , Adrijana ili zato sto je homoseksualac? Ili sve zajedno je razlog, zbir svih nezadovoljstava ? A i to da je homoseksualac saznajemo skoro implicitno u jednom prizoru koji se više nikad ne ponovi i nije do kraja objašnjen, niti tumacen . Adrijan ga zatekne u nekom nagovestaju čudne scene sa nekim muškarcem i samo predje preko toga i više nikad ne pomene TO. Znamo samo da otac sedi iste večeri kod kuće i plače , a Adrijan pošto ceo događaj saopštava retroaktivno , pita se : da li otac u tom trenutku plače zbog onoga šta je bilo ili zbog onoga šta će biti ?
A zatim I sam Adrijan , ko je on ? Je li taj dečak - devojčica samo jedna obična psihotična ličnost koja je stvarno zla I nesposobna da oseca ili je život prema njemu toliko okrutan da shvata da je isto da li plačeš ili se smeješ neke okrutnosti su neminovne , jer ako je patnja sudbina , onda je potpuno svejedno kako se reaguje , nista se nece promeniti ionako. Mozda je njegova duša samo nemušta i izlečilo bi je dovoljno ljubavi i malo more ispravljenih životnih nepravdi ? Ova priča zapravo otkriva koliko ljudska duša bez obzira sto se o njoj puno zna , može znati ipak ostaje tajanstvena . Najveca tajna
Mada ipak čitalac zna da u trenutku kad Adrijan na školskoj predstavi glumi cara Edipa , dok izgovara čuvenu rečenicu :"Moje je rodjenje bilo greh" ,da se on sasvim uziveo u toj misli. U mislima o sebi , ne o caru .
I na kraju ili svejedno, na početku priče , kad se otac ubije tetka želi da otvore kovčeg , da vidi još jednom njegovo lice :
"Očev joj liječnik, doktor Ask, to nije dozvolio, kazao je da je to iz obzira prema nama svima, jer sad otac nimalo lijepo ne izgleda.
Ali, ono što ti ne daju vidjeti, postaje još gore za naše oči. To raste. Nikad ne nestaje.
Neznanje je staklenik u kojemu raste najstrašnije cvijeće."