What do you think?
Rate this book
Otkup sirove kože
Rodjeni pripovedac, Abdulah Sidran, glasoviti bosanski pesnik, u ovom autobiografskom delu, po mnogo cemu romanesknom, jer i zivot sam ume da bude romaneskan, govori nam o ljudima i dogadjajima, nekadasnjim i skorasnjim. To su ljudi koji su bliski piscu. To su dogadjaji koji su se odigravali oko njega, bez njega ili s njime. Tu je i njegovo secanje, bolje ili gore od stvarnosti koje se on seca. Mozemo da mu ne verujemo, i onda kada govori o cesto bolnim zbivanjima i podacima o kojima i poneki citalac ponesto zna ili da umesno ili slepo vise verujemo sebi, ali takva razmimoilazenja nisu vazna jer ovo nije neka nepobitna ovo je zivot kako ga vidi autor, njegov zivot i njegove pomisli. A taj zivot iskrsava kroz pripovedanje koje spontano izvire iz srca i zaranja u dramu kroz koju nas zaokuplja zlo u coveku. Dovoljno je zadrzati se na Sidranovom culu za ironiju koju on prepoznaje u stvarima, na njegovom poetskom nacinu saznavanja sveta, na njegovoj ljubavi prema zivotu i njegovoj osobenoj vedrini pred mrakom, i to cini ovu knjigu dragocenom.
460 pages, Paperback
First published November 1, 2011
18 people are currently reading
162 people want to read
About the author
Abdulah Sidran
32 books39 followersAbdulah Sidran, often referred to by his nickname Avdo, is a Bosnian writer and poet, who is renowned for his screenplays and dramas. His opus is characterized by a soft and soothing sensibility, where tragedy, meditativity and a specific and humorous irony change sides and play tricks on each other more often than not. After spending most of his life in Sarajevo, Sidran recently moved to a small village near Tešanj where he currently lives.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 8 of 8 reviews
December 13, 2019
Baš mi je nekako prijala. I vuče me sad da čitam sve njegovo što budem mogla naći jer mi se dopada kako piše i puno nekih rečenica koje je napisao želim utisnuti u pamćenje, zato što su baš lijepe.
March 13, 2026
Od početka me golicalo značenje naslova i fotografija na naslovnici, ali sve sam to saznala nakon prevrnutih stotinjak stranica...
Naumio Abdulah otkupiti vlastitu sirovu kožu da može bez dugova otići s ovog svijeta.
A ko to ne želi ?
Sidran je persona svima znana na našem prostoru, ali ne znam koliko ljudi poznaju njegova djela. Na nekim je profitirao materijalno, kroz neka ostvario satisfakciju, ali mislim da je kroz sva svoja djela doprinijeo našoj kulturi i predstavljanju prave slike vremena u kojem je živio na vrlo slikovit, pronicljiv, elokventan, a opet prost i narodni način. Negdje kroz
Sve nešto imam običaj reći da nisam ljubitelj autobiografija, a koju god pročitam ostane mi dugo u skromnoj memoriji mozga.
Ovo je jedna široka porodična saga o Sidranovim precima. Krenuo Avdo da istraži porijeklo ljudske patnje. Mnogo prostora je posvetio roditeljima. Od njih sve krene, zar ne? I sreća, i nesreća.
Čitat ćete o Golom otoku, o lekciji kako se ne može živjeti bez kisika, o šibicarima, o bokserskoj školi, o ironiji života, o išaretima, o intuiciji, o rakonji, o bračnoj zajednici, o pismenim zadaćama, o odvojenom životu, o sreći u nesretnom životu, kako se od smrti branila Behija Sidran, rođena Jukić, o starim pismima...
Filozofija
"Iz pobjede u pobjedu, do konačnog Poraza. U kojem će se neznanom Novom svijetu nastaniti, u kojem će Novom jeziku nanovo zidati kuću i iznova graditi dom."
Iz iskustva
"Iskustvo mi kazuje da bošnjačkoj budali ne vrijedi govoriti! Što se s njome može obaviti djegenekom i kandžijom, to se i obavi, ostalo - slobodno zaboravi!"
Kako riječi izgube smisao kad ih upotrebljava neko ko banalizuje
"Svakako da uz njegovo ime ide atribut: legendarni, ali kako ga upotrijebiti kada se danas uobičajilo da "đe si, legendo" kazuje uglavnom konj konju i budala budali, konj budali i budala konju?"
Vrijeme guta datume
"Ponekad mi se to čini veoma važnim. Datirati fotografiju, upisati, sleđa, podatke. Da se zna. A zapravo, potpuno je svejedno. Žrvanj vremena u isti trpa stroj Goli otok, Tuzlu, Vratnik i Mirogoj."
O vrijednosti vrijednosti
"Takvo je bilo vrijeme. Ničega nije bilo, pa je sve imalo vrijednost. Sve je imalo vrijednost, jer ničega nije bilo."
O bavljenju dušama
"Ko se ljudskim dušama bavi, zna da nema kraja tajnama i pitanjima. Na jedno kad odgovoris, deset se novih otvaraju."
"Gdje, kako, u čemu, čovjek najlakše zaluta? U uspomenama, u uspomenama, mili moji."
"Čovječanstvo je stvorilo instrumente i mjerila za sve i svašta, dade se izmjeriti i orvelovska granica bola, ali kantar da izvaga nesreću još nije napravljen, niti će biti, niti je moguće da bude napravljen."
"Goli i sami došli smo u izganstvo. U njenoj mračnoj utrobi mi nismo znali lice naše majke; iz tamnice njenog tijela došli smo u neiskazanu i nesaopštljivu tamnicu ovoga svijeta. Ko od nas poznaje svoga brata? Ko je od nas zagledao u srce svoga oca? Ko od nas nije ostao zauvijek zatočen u tamnicu? Ko od nas nije zauvijek stranac i sam."
"Ja ljude volim, samo ih ne podnosim."
"Hoće l' tebe, Hasno, išta mimoići? - a ona odgovara:
Hoće džehenem, ako Bog da.
Tako se u duši običnog, vjerućeg naroda rastaču okovi besmisla i od beočuga nesreće i patnje sklapa kakav - takav smislen i dovršen životni krug."
...hoce li se, jadnik, znati vratiti kuci? I zna li uopće insekt sta je to kuca? Svoja kuca. Tako lako kako on prhne iz kutije, odlijetao sam i ja u svijet, na sve četiri njegove strane, i bivalo mi svejedno hoce li poslovni voz sto je svakoga jutra u 6 i 10 kretao iz Sarajeva, nakon Vinkovaca, skrenuti desno, u Beograd, ili lijevo, u Zagreb. Neka se putuje, neka se putuje! Danas - i nije to samo stvar godina i problem starosti - smrt mi je putovati. Da mi se kako sklupčati u čahuru, u onu ljusku od oraha, badema, ma i kikirikija... Samo da ne putujem, samo da ne idem među ljude..."
Da li sam odrastao?
Nisam, nisam. Nikada nisam odrastao.
Jesam ćefine spremio, jesam ruku podigao, da mahnem i odmahnem pokojem covjeku, jesam prežalio, svašta, i šta se prežaliti ne da, ali - odrastao nisam.
Bivalo je u svim vremenima takvih ljudi : dao im Gospodar, pa zavazda ostali djeca. Lice staračko, duša dječija.
Divno, predivno.
Teško, preteško."
"Šta mi je ovo, sav trnem? Ako bih zaplakao, to se ne bi moglo zvati plačem, ne. Bio bi to niz nesvezanih vriskova... I svaki bi se od njih iz pluća otkidao kao hropac, i svaki bi jurio na drugu stranu, koliko hropaca, toliko smjerova, ni dva ne bi u istome smjeru jurnula, šta je to?"
"Ko u promjeni mjesta trazi spasa, taj nece nista naci, jer je zemlja za njega svugdje ista."
Ko u promjeni mjesta trazi spasa, taj nece nista naci, jer je zemlja za njega svugdje ista
U sjećanje priziva samo ono što duša može podnijeti
"Sve mi naopako. Nit mogu s ljudima, nit mogu sam. Onaj ko prica preglasno, onoga opet nista je cujem. Sve mi smeta. Pa mi lijepo stihovi odnekud sađoše na usne:
Kad je čovjek sazrio
Za Onoga svijeta?
Onda kad mu na Ovome
Sve počne da smeta!"
"Ne boli bolest, boli košmar u glavi."
"Bogom mu prosto bilo. Meni čini dobro svako ko mi ne čini zlo. Ima neko doba pa me čini sretnim svako ko me ostavi na miru."
"...mladost i nije ništa drugo nego doba u kojem život čovjeku daje obećanja - koja ne misli ispuniti!"
"Da smanjim čitanje ja koji i pred samu smrt kupujem i sabirem knjige tako kao da neću u grob, nego u čitaonicu."
Naumio Abdulah otkupiti vlastitu sirovu kožu da može bez dugova otići s ovog svijeta.
A ko to ne želi ?
Sidran je persona svima znana na našem prostoru, ali ne znam koliko ljudi poznaju njegova djela. Na nekim je profitirao materijalno, kroz neka ostvario satisfakciju, ali mislim da je kroz sva svoja djela doprinijeo našoj kulturi i predstavljanju prave slike vremena u kojem je živio na vrlo slikovit, pronicljiv, elokventan, a opet prost i narodni način. Negdje kroz
Sve nešto imam običaj reći da nisam ljubitelj autobiografija, a koju god pročitam ostane mi dugo u skromnoj memoriji mozga.
Ovo je jedna široka porodična saga o Sidranovim precima. Krenuo Avdo da istraži porijeklo ljudske patnje. Mnogo prostora je posvetio roditeljima. Od njih sve krene, zar ne? I sreća, i nesreća.
Čitat ćete o Golom otoku, o lekciji kako se ne može živjeti bez kisika, o šibicarima, o bokserskoj školi, o ironiji života, o išaretima, o intuiciji, o rakonji, o bračnoj zajednici, o pismenim zadaćama, o odvojenom životu, o sreći u nesretnom životu, kako se od smrti branila Behija Sidran, rođena Jukić, o starim pismima...
Filozofija
"Iz pobjede u pobjedu, do konačnog Poraza. U kojem će se neznanom Novom svijetu nastaniti, u kojem će Novom jeziku nanovo zidati kuću i iznova graditi dom."
Iz iskustva
"Iskustvo mi kazuje da bošnjačkoj budali ne vrijedi govoriti! Što se s njome može obaviti djegenekom i kandžijom, to se i obavi, ostalo - slobodno zaboravi!"
Kako riječi izgube smisao kad ih upotrebljava neko ko banalizuje
"Svakako da uz njegovo ime ide atribut: legendarni, ali kako ga upotrijebiti kada se danas uobičajilo da "đe si, legendo" kazuje uglavnom konj konju i budala budali, konj budali i budala konju?"
Vrijeme guta datume
"Ponekad mi se to čini veoma važnim. Datirati fotografiju, upisati, sleđa, podatke. Da se zna. A zapravo, potpuno je svejedno. Žrvanj vremena u isti trpa stroj Goli otok, Tuzlu, Vratnik i Mirogoj."
O vrijednosti vrijednosti
"Takvo je bilo vrijeme. Ničega nije bilo, pa je sve imalo vrijednost. Sve je imalo vrijednost, jer ničega nije bilo."
O bavljenju dušama
"Ko se ljudskim dušama bavi, zna da nema kraja tajnama i pitanjima. Na jedno kad odgovoris, deset se novih otvaraju."
"Gdje, kako, u čemu, čovjek najlakše zaluta? U uspomenama, u uspomenama, mili moji."
"Čovječanstvo je stvorilo instrumente i mjerila za sve i svašta, dade se izmjeriti i orvelovska granica bola, ali kantar da izvaga nesreću još nije napravljen, niti će biti, niti je moguće da bude napravljen."
"Goli i sami došli smo u izganstvo. U njenoj mračnoj utrobi mi nismo znali lice naše majke; iz tamnice njenog tijela došli smo u neiskazanu i nesaopštljivu tamnicu ovoga svijeta. Ko od nas poznaje svoga brata? Ko je od nas zagledao u srce svoga oca? Ko od nas nije ostao zauvijek zatočen u tamnicu? Ko od nas nije zauvijek stranac i sam."
"Ja ljude volim, samo ih ne podnosim."
"Hoće l' tebe, Hasno, išta mimoići? - a ona odgovara:
Hoće džehenem, ako Bog da.
Tako se u duši običnog, vjerućeg naroda rastaču okovi besmisla i od beočuga nesreće i patnje sklapa kakav - takav smislen i dovršen životni krug."
...hoce li se, jadnik, znati vratiti kuci? I zna li uopće insekt sta je to kuca? Svoja kuca. Tako lako kako on prhne iz kutije, odlijetao sam i ja u svijet, na sve četiri njegove strane, i bivalo mi svejedno hoce li poslovni voz sto je svakoga jutra u 6 i 10 kretao iz Sarajeva, nakon Vinkovaca, skrenuti desno, u Beograd, ili lijevo, u Zagreb. Neka se putuje, neka se putuje! Danas - i nije to samo stvar godina i problem starosti - smrt mi je putovati. Da mi se kako sklupčati u čahuru, u onu ljusku od oraha, badema, ma i kikirikija... Samo da ne putujem, samo da ne idem među ljude..."
Da li sam odrastao?
Nisam, nisam. Nikada nisam odrastao.
Jesam ćefine spremio, jesam ruku podigao, da mahnem i odmahnem pokojem covjeku, jesam prežalio, svašta, i šta se prežaliti ne da, ali - odrastao nisam.
Bivalo je u svim vremenima takvih ljudi : dao im Gospodar, pa zavazda ostali djeca. Lice staračko, duša dječija.
Divno, predivno.
Teško, preteško."
"Šta mi je ovo, sav trnem? Ako bih zaplakao, to se ne bi moglo zvati plačem, ne. Bio bi to niz nesvezanih vriskova... I svaki bi se od njih iz pluća otkidao kao hropac, i svaki bi jurio na drugu stranu, koliko hropaca, toliko smjerova, ni dva ne bi u istome smjeru jurnula, šta je to?"
"Ko u promjeni mjesta trazi spasa, taj nece nista naci, jer je zemlja za njega svugdje ista."
Ko u promjeni mjesta trazi spasa, taj nece nista naci, jer je zemlja za njega svugdje ista
U sjećanje priziva samo ono što duša može podnijeti
"Sve mi naopako. Nit mogu s ljudima, nit mogu sam. Onaj ko prica preglasno, onoga opet nista je cujem. Sve mi smeta. Pa mi lijepo stihovi odnekud sađoše na usne:
Kad je čovjek sazrio
Za Onoga svijeta?
Onda kad mu na Ovome
Sve počne da smeta!"
"Ne boli bolest, boli košmar u glavi."
"Bogom mu prosto bilo. Meni čini dobro svako ko mi ne čini zlo. Ima neko doba pa me čini sretnim svako ko me ostavi na miru."
"...mladost i nije ništa drugo nego doba u kojem život čovjeku daje obećanja - koja ne misli ispuniti!"
"Da smanjim čitanje ja koji i pred samu smrt kupujem i sabirem knjige tako kao da neću u grob, nego u čitaonicu."
February 28, 2018
Knjiga o porodici, Jugoslaviji, ljudima, politici, teškoj i tužnoj strani tog vremena. Meni, nejugoslavenskom djetetu, bosanskim govorom, na duhovit način pokazuje i prikazuje bivši sistem.
"U našoj kući nije postojala prošlost. Ne pamtim porodična sijela, ne pamtim večere, ručkove, prazničke dane, ne pamtim šetnju na Trebević, izlet u Faletiće kod tetke-Rabije, među Olovčiće, u koje se udala, nijednoga porodičnoga trenutka ne pamtim a da je u njemu neko govorio o prošlosti, da se išta govorilo o prošlosti. U kući Mehmeda Sidrana prošlost nije postojala."
"U našoj kući nije postojala prošlost. Ne pamtim porodična sijela, ne pamtim večere, ručkove, prazničke dane, ne pamtim šetnju na Trebević, izlet u Faletiće kod tetke-Rabije, među Olovčiće, u koje se udala, nijednoga porodičnoga trenutka ne pamtim a da je u njemu neko govorio o prošlosti, da se išta govorilo o prošlosti. U kući Mehmeda Sidrana prošlost nije postojala."
May 31, 2014
Lijepo i zabavno za čitatiti. Malo više Sidranove poezije u samom tesktu ili izbor pjesama u dodatku bi napravilo ovu važnu Bosansku biografiju još ljepšom.
September 19, 2021
Dopada mi se nacin pisanja, ovaj roman je nesto kao pisceva autobiografija, otac mu bio na golom otoku , veliki dio knjige je vezan za taj dogadjaj.
Treba procitati jos nesto od Sidrana, pokusati pronaci SJecas li se Dolly Bell.
Dok se u molitvi smjenjuju hodze, koristim trenutak kod "selama udesno" da, jednim okom, ali pouzadano, vidim kako se razilazi narod iz one treće, neusafane grupe. Ode teta Vera, ode Omer. Isao bih i ja, ali ne mogu. Stao sam isuvise upadno. Ni tamo, ni vamo, na brisanom prostoru izmedju dva safa i onih pedeset-šesdeset ateista, agnostika i meni slicni danguba koji se, eto, razilaze. To moje mjesto, ni tamo ni vamo nije ispalo slucajno, nego sam ga sasvim svjesno odabrao. Ni tamo, ni vamo. Na brisanom prostoru, kao u zivotu. I dan danas, ako me o vjerovanju pitas, bice da je sa mnom kao i tog kisnog dana, na groblju Ugorsko, juzno od Vogosce. "Vjerujes li Sidrane?" " Ne znam". "Ne moze covjek tako, vjerujes li ili ne vjerujes?" "Zivim, i sve cinim kao covjek koji vjeruje, trudim se, katkad i pretjerujem, ali u dusi, u pameti-mutež i jad. Dakle: ne znam vjerujem li ili ne vjerujem, ne znam. Mucim se. To znam"
Onda sam i ja bio bolestan pa sam otisao u bolnicu jer sam imao difteriju u nosu i mama mi nije dugo dolazila u bolnicu jer jer morala slati tati pisma i pakete i jos neke poslove oko tate raditi pa kad je onda dosla meni u bolnicu ja je nisam prepoznao kad mi je davala cokoladu nego sam se sakrio iza kreveta i plakao Necu niste vi moja mama. Necu niste vi moja mama. Onda je i ona plakala pa sam ja vidio da jeste moja mama jer ne bi plakala da nije pa sam uzeo cokoladu i poljubio je, a ona mi je rekla sram te bilo nisi poznao svoju mamu. Poslije sam prisluskivao kako mama govori teti-Milici da je ona bila puno smrsala i pocrnila od sikiracije za tatom pa da je ja nisam zbog toga prepoznao. Mama se drzala za grlo i rekla evo ovde mi je dusa stala. Mogla sam vriskat izglasa pa sam ja htio zaplakati ali sam se predomislio zbog teta-Milice, a i nisam htio da se mama sikira.
Treba procitati jos nesto od Sidrana, pokusati pronaci SJecas li se Dolly Bell.
Dok se u molitvi smjenjuju hodze, koristim trenutak kod "selama udesno" da, jednim okom, ali pouzadano, vidim kako se razilazi narod iz one treće, neusafane grupe. Ode teta Vera, ode Omer. Isao bih i ja, ali ne mogu. Stao sam isuvise upadno. Ni tamo, ni vamo, na brisanom prostoru izmedju dva safa i onih pedeset-šesdeset ateista, agnostika i meni slicni danguba koji se, eto, razilaze. To moje mjesto, ni tamo ni vamo nije ispalo slucajno, nego sam ga sasvim svjesno odabrao. Ni tamo, ni vamo. Na brisanom prostoru, kao u zivotu. I dan danas, ako me o vjerovanju pitas, bice da je sa mnom kao i tog kisnog dana, na groblju Ugorsko, juzno od Vogosce. "Vjerujes li Sidrane?" " Ne znam". "Ne moze covjek tako, vjerujes li ili ne vjerujes?" "Zivim, i sve cinim kao covjek koji vjeruje, trudim se, katkad i pretjerujem, ali u dusi, u pameti-mutež i jad. Dakle: ne znam vjerujem li ili ne vjerujem, ne znam. Mucim se. To znam"
Onda sam i ja bio bolestan pa sam otisao u bolnicu jer sam imao difteriju u nosu i mama mi nije dugo dolazila u bolnicu jer jer morala slati tati pisma i pakete i jos neke poslove oko tate raditi pa kad je onda dosla meni u bolnicu ja je nisam prepoznao kad mi je davala cokoladu nego sam se sakrio iza kreveta i plakao Necu niste vi moja mama. Necu niste vi moja mama. Onda je i ona plakala pa sam ja vidio da jeste moja mama jer ne bi plakala da nije pa sam uzeo cokoladu i poljubio je, a ona mi je rekla sram te bilo nisi poznao svoju mamu. Poslije sam prisluskivao kako mama govori teti-Milici da je ona bila puno smrsala i pocrnila od sikiracije za tatom pa da je ja nisam zbog toga prepoznao. Mama se drzala za grlo i rekla evo ovde mi je dusa stala. Mogla sam vriskat izglasa pa sam ja htio zaplakati ali sam se predomislio zbog teta-Milice, a i nisam htio da se mama sikira.
Read
November 22, 2025Osvrt
"Otkup sirove kože" - Abdulah Sidran
"Život je jači od svake literature"
"Otkup sirove kože" je autobiografija jednog od najpoznatijih bosanskohercegovačkih književnika Abdulaha Sidrana. Tada ostarjeli pisac prisjeća se događaja iz djetinjstva i mladosti sve do starih dana. Pregledavajući stare fotografije i pisma pokušava pronaći porijeklo prezimena Sidran.
"Slažem fascikle i kartonske kutije. Kao da ću živjeti još pedeset godina. Jedan redak uspomena, jedan redak stvarnosti. Stvarnost hukti, uspomene nečujno lebde nad stolom ko jutarnja magla nad koritom Drine."
Putem društvenih mreža otkriva da širom svijeta postoji puno Sidrana. Neke od njih spominje u knjizi. Pored njih u knjizi spominje svoje prijatelje iz škole, neke komšije i profesore.
U knjizi ćete vidjeti i fotografije pisca i njegove porodice nastalih u vrijeme njegovog djetinjstva. Osim fotografija, nalaze se i pisma njegovih roditelja kao i pisma koja je Sidran dobivao od prijatelja i poznanika.
"Ko sam, šta mi je, i šta to radim, tu gdje sjedim, bdijem i naričem nad vlastitom nesanicom i životom koji, izgleda,
nije bio pa minuo, nego mi se tek prisnio."
Sidranov smisao za humor i ironiju čine ovu knjigu posebnom. Pored ove knjige čitala sam i njegovu poeziju. Ogromna preporuka za oboje.
Citati:
"Ne boli bolest, boli košmare u glavi."
"Pomozi svakom čovjeku, Bože, da izdrži sve što mu je dato!"
"Koliko ljudi, toliko misterija i tajni."
"Kad život postavi problem, onda mu je
negdje okolo sakrio i rješenje."
"Ne postoje koincidencije! Postoji samo čovjekova žalosna nemoć da, u prostoru i vremenu, poveže i razumije stvari."
"Otkup sirove kože" - Abdulah Sidran
"Život je jači od svake literature"
"Otkup sirove kože" je autobiografija jednog od najpoznatijih bosanskohercegovačkih književnika Abdulaha Sidrana. Tada ostarjeli pisac prisjeća se događaja iz djetinjstva i mladosti sve do starih dana. Pregledavajući stare fotografije i pisma pokušava pronaći porijeklo prezimena Sidran.
"Slažem fascikle i kartonske kutije. Kao da ću živjeti još pedeset godina. Jedan redak uspomena, jedan redak stvarnosti. Stvarnost hukti, uspomene nečujno lebde nad stolom ko jutarnja magla nad koritom Drine."
Putem društvenih mreža otkriva da širom svijeta postoji puno Sidrana. Neke od njih spominje u knjizi. Pored njih u knjizi spominje svoje prijatelje iz škole, neke komšije i profesore.
U knjizi ćete vidjeti i fotografije pisca i njegove porodice nastalih u vrijeme njegovog djetinjstva. Osim fotografija, nalaze se i pisma njegovih roditelja kao i pisma koja je Sidran dobivao od prijatelja i poznanika.
"Ko sam, šta mi je, i šta to radim, tu gdje sjedim, bdijem i naričem nad vlastitom nesanicom i životom koji, izgleda,
nije bio pa minuo, nego mi se tek prisnio."
Sidranov smisao za humor i ironiju čine ovu knjigu posebnom. Pored ove knjige čitala sam i njegovu poeziju. Ogromna preporuka za oboje.
Citati:
"Ne boli bolest, boli košmare u glavi."
"Pomozi svakom čovjeku, Bože, da izdrži sve što mu je dato!"
"Koliko ljudi, toliko misterija i tajni."
"Kad život postavi problem, onda mu je
negdje okolo sakrio i rješenje."
"Ne postoje koincidencije! Postoji samo čovjekova žalosna nemoć da, u prostoru i vremenu, poveže i razumije stvari."
August 24, 2017
Kao da sam čitao "Oca na službenom putu".
August 15, 2012
posebna naracija, čita se polako, i uživa u svkoj stranici (osobito mojem godištu hi!)
Displaying 1 - 8 of 8 reviews