PJESMA Njen osmijeh

Ne poznajem tu tamnokosu krasoticu
ali ta žena se tako čarobno smije
za njenom blizinom sve u meni štuca i vrije

U njoj leži neka zatomljena tuga
napeta da poput strijele prošara
neko skriveno nebo plašljive duše

Gledam te usne kako poput zavjesa
otkrivaju predstavu za sva osjetila
u kojoj bi rado bio nečujan statist

Morat ću joj priznati da je volim
iako je ne znam i nemam pojma
ima li više u meni snage za patnjom

Volim je kao nasmijano biće
kao dlan pun vode u pustinji života
kao zvijezdu koja još nije pala u želju

Ne, ona se ne smije samo ustima
jer čega ti je puno srce, to ti izlazi na usta
i čega ti je puna duša, to ti sjaji iz očiju

Ona se smije cijelim bićem
bez pitanja me grli dozrelom tugom
da bi u meni procvale nove radosti

Htio bi joj priznati nekakvu ljubav
koja je neće uvrijediti
a koja meni treba kad sve drugo zašuti

Njen me osmijeh uštipao
k’o uspavanog zeca
u dolini slanih suza
što strahuje i jeca
na groblju lakih muza

Njen me osmijeh ohrabrio
pozvao u svijet
da nađem u stijeni
neki novi cvijet
da mirišemo zaljubljeni

The post PJESMA Njen osmijeh appeared first on Slaven Vujic.