Moris Mateljan's Blog, page 4

Zgoda, 8. kolovoz 2012.

Nisam ništa objavio na blogu već neko vrijeme. A i ono što sam napisao nisam stavio na blog jer to planiram poslati na natječajčić-dva. 




Da mi baš blog potpuno ne zamre, evo jedne zgode, današnje.




Napravio sam dva-tri koraka na putu iz kuhinje za dnevni boravak, zamišljen. I sijevne mi spoznaja, kao kad brzo okrenete glavu i shvatite da ste krajičkom oka nešto pročitali ili uočili.

Nisi sam u stanu. Netko je tu.

Duhovi?

Vidio sam nekakvo lice. Lice mlade žene.

To je naprosto tvoja refleksija. Tvoje lice na staklenoj površini. Na ekranu, prozoru ili boci vina.


Okrenuo sam se prema boci crnog vina. I pogledao u staklo da uočim iskrivljeno lice.I vidio sam lice u odsjaju, ali lice nije bilo moje. Lice mlade žene s djetetom. Ne vjerujem, trepnem, pogledam ponovo, osjetim led u sebi.























Trebalo mi je deset sekundi da shvatim. Ali tih deset sekundi je trajalo minutu. 
Uh. Mislim da je vrijeme da se to vino popije.

Od djece do mladih: riznica naše (baš naše) kontrakulture (mali ljetni esej)

Cavalino, cavalino, qui xe reste...QUA?
Cavalino se jednim l, po fjumanski, molit ću lijepo.
Mlatili smo tako jedni drugima po leđima, određujući tko će biti lopov a tko policajac. Imali smo zidove naših soba ukrašene posterima Duran Durana i Eurythmicsa, imali smo fudbalerske repove i tenisice kričavih boja. Svatko od nas u razredu, bez obzira odakle je došao, bez obzira na nacionalnu pripadnost (kao da smo išta znali o tome onda) znao je taj magični tekst, čak i ako nije znao što te riječi znače, taj ritual potreban da bi igra dobila zamah.
Neke usmene predaje najbolje preživljavaju u dječjoj igri. Bez obzira koliko stanovnika Rijeke danas ne zna talijanski osim onog Forza Fiume, bez obzira na to koliko je bila (i ostala) stanjena zajednica talijana u Rijeci, svi smo znali tekst.
Jedna generacija, zapravo, gotovo dvije –  je prešutila zvuk dječjeg igrališta: ratna i poslijeratna generacija koja je napravila desetogodišnju pauzu. Pa ipak, iako se vrijeme promijenilo, iako je u živote uplivao Internet, došao je dan kad sam s ulice ponovo čuo psepzepsdepšeSTO! sjeko-reko!  tko se nije skrio magarac je bio, ja idem! Samo je nedostajala titova točka. Otkud im to, ako jedna generacija djece na igralištu nije prenijela drugoj? Možda im je pokazao neki dobrohotni roditelj.

Gotovo istovremeno, počeo sam viđati pločnike išarene kredom za školice, jedan, dva, tričetiri...i na kraju nebo. Isto sam vidio na pločnicima Dublina, osim što je nebo pisalo na engleskom. Igra se od Pittsburgha do Vladivostoka, ustanovio sam kasnije.
Dječja usmena predaja je jaka stvar. Prostorno i vremenski. Sjetio sam se i janjine, gdje preskačete prijateljeva leđa, izvikujući janjine, kupusa i slanine, ovako se budale jaše, ovako se tijesto mjesi i slično, točno određenim redom.
To mi je zapravo palo napamet jer ovih dana vidjeh najavu za izvedbu „Pokojnika“ doajena srpske komediografije Branislava Nušića, u izvedbi teatra Ulysses. I namah sam se sjetio Nušićeve Autobigrafije u kojoj opisuje svoje djetinjstvo u obrenovićevskoj Srbiji, kako je s prijateljima igrao mete, robova i jenidžajes, igre koje su, veli Nušić, na ovim prostorima ostale nakon Turaka. Dok bi preskakali u igri jedno drugo, uzvikivali bi ušur, topidušur, bija, baja, buf ! Besmislica? Bija, baja, buf  je poslije našlo put do dječjim brojalica. Tko zna koliko dugu i bogatu povijest ima savarakatini ?
Prvi puta sam postao svjestan kompleksnosti dječjih igara još poodavno. Imao sam jedanaest godina, a Vedrana, kćer ondašnje djevojke mog oca, imala je sedam. U njezinoj sobici, pokazala mi je sve pokrete u igri koju zovu lastik, lastiš ili kako već. (Pokazali smo jedno drugome još štošta, ali u ovo osjetljivo doba neću o tome.)
„Ovo je riječki“, govorila je spretno preskačući lastiku, „a ovo je zagrebački.“ Pokazala mi je još neke varijacije, sjećam se da je među njima bila i tršćanska.

Taj mikrokosmos dječje igre je ogroman, i uopće nije mikrokosmos. Sociolozi, zaslužili iste jednu dobru glavobolju.

Djeca. Ali što je sa svijetom onih kojih nisu ni djeca ni odrasli, koji se usuđuju, koji žele mijenjati svijet i još štošta? Što oni „nude“ u ovoj maloj uspavanoj regiji?
Kontrakultura mladih nije nikakva novost. Hipiji, pankeri, metalci. U ovome stoljeću, emo klinci ili hipsteri. Raspoznaju se po stavovima koje imaju, po glazbi koju slušaju, po odjeći koju nose.
Usput budi rečeno, i prezrela voćka koju činim ja, a koja bježi od potpune odraslosti ima svoju kategoriju – tome me je naučio mladi kolega s posla. Radili smo tako u laboratoriju, kad odjednom, potpuno neočekivano za Hrvatski Radio, začu se Balaševićev Slow Motion.
Ana Š. i ja smo naglas otpjevali svaku riječ i svaku notu, blesavo se smješkajući u nostalgičnom blaženstvu. „Ha! Pogledaj ih!“, smijao se mladi kolega F., tek izišao iz srednje škole, „Tridesetogodišnjaci!“
Tridesetogodišnjaci. Počašćen sam, dragi F. Pravo malo otkrivenje iz usta nekoga tko sluša Thompsona  i cajke. Ta kategorija nije postojala dok sam bio klinac. Ili si odrastao, ili nisi.
Ali, skrenuo sam s teme. Što mladi nude danas, što je njihova riznica?
Ne mislim na dečke koje voze skejt. Ne mislim na sprejanje grafita. Ne mislim na moje vršnjake koji su prostrli kartone na ulici i plesali breakdance. Mladi Afroamerikanci New Yorka su se okupili na ulici i započeli dvoboj uličnom poezijom. Bacali su rime repajući. Ali što je autentično naše, kontrakulturalno, specifično, nešto čime se odrasli ne bave?
Ne mislim ni na slušanje narodnjaka. To jest fenomen mladih nove genracije, ali je uvjetovan mnogo većim faktorima – politikom i industrijom. Što je došlo direktno s ceste, neopterećeno svjetskim trendovima?

Odgovora vjerojatno ima mnogo. Ali jedan koji mi je došao pred oči je izniknuo s ljetnim vrućinama. S plažom.

Skakali smo u more. Kako je tko umio. Tko nije znao, skakao bi štreberski, na noge, sa začepljenim nosnicama. Tko bi bio pobornik atletskih pravila, skakao bi ispravno, ispruženih ruku i tijela, prijelome i salto.
Klinci skaču i danas. Ako skaču ispred djevojaka, čine to hrabrije. Skaču hrvatski freestyle – to ne bi prošlo ni pred jednim olimpijskim odborom, ali stil je tu. Skaču pance, bombe i lastavice. Regije imaju svoje stilove. Vjerujem da to nije ekskluzivno hrvatski fenomen – klinci skaču i u Vojvodini, u rijeke i bazene. Jednako srčano, ali stil je drugačiji.
Različite grupe su imale različite stilove. Cigani su skakali srčano i kočoperno. Bosanci su skakali „japanski“, imitirajući poteze borilačkih vještina.
Slijedeći put kad skočite, skočite torpedo visoko u zrak, izvijte tijelo kao da ste u diskoteci, ulovite jednom rukom vrat, drugom potkoljenicu tik iznad rista, napravite paždroć, zgrčite ruke i noge prema dolje, u križ, trenutak prije nego dodirnete površinu i dočekajte se na mačku.
Eto vam tradicije i kulture. New York, here we come.





(srpanj 2012.)

Saloth Sar

Nisam zadovoljan tvojom piramidom; lubanja na vrhu je krezuba. No, vidim da tvoja nije.







(lipanj 2011.) 

Statua od klasja (I. slika)

šuti klasje i nevoljko miluje lice koje se u to isto klasje može isplesti rukom majstora koji obožava i snopom savija joj kuteve željenih obrva i u božanskoj replici lijepog lica esencija je vlakno trave a bijela ramena što nose joj kosu bijelja su i od žitnice koja ljudskom rukom pada i povija kud njezini pregibi klize

smrknutih očiju drhti jer od snopovlja uobličava grudi a zrno najhranjivije bit će epicentar u paru

još niže tijelo gubi detalje jer cijelu haljinu činit će probrano snoplje duže od močvare a jače od rude kola

popravljao je njenu figuru danima i utrošio hektar života
 



(veljača 2012.)

Rina, u biranom društvu

Rinu upoznajte ovdje.




Ja sam imao susret s Rinom, a Ivor s gospodinom P. Taj susret neću opisivati, ali bio je bučan, onoliko koliko može biti bučan sanduk kad tresne.
Ali Milan je imao nesreću da prošeće grobljem u sezoni riječkih pljuskova. Pljuskovi čine poplave, a poplave čine plutanja drveta i tkiva. Nije bio pričljiv, ali mi je rekao sve što sam htio čuti.

„Nema...ništa nema. Nema nos!“„Misliš...“„...ali ima odijelo i kravatu.“




(srpanj 2012.)

Higgsov bozon - in, ljubav Božja - out; ispovijed Fausta u 2012. (esejistički monolog)

Za ljubav Božju, Oče, pomozite mi od pomračenja uma, imam potrebu izgovoriti: bilo bi najbolje da kršćanstvo nestane. Hoćete li primiti breme moje ispovijedi, i hoće li to zaista biti ispovijed?
Razmislite malo, Oče. Je li vaša vjera „dobro“? Ako jest, otkud Vam pravo da budete sebični i ustrajete u toj dobroti?
Djeca Božja, čovječanstvo, neprestano obasipaju plimnim valovima pitanja. I svaki puta odguruju Boga dalje jedan korak. Svaki puta kad se pojavi nova teorija relativnosti, novi kvantni paketić, novi Higgsov bozon. Možete pokleknuti, Oče.
Ili Vaša vjera može ustrajati u iskušenju i uzvisiti se u još veće visine.
Do kada, Oče? Kuda to vodi? Nije li Vas strah te groteske, novog vala konfrontacija, trenutka kad će se preopterećena vaga prevrnuti, trenutka kad će magnetska bipolarnost izmrcvariti ljudska tjelesa i duše jače od vatri iz posljednjeg paklenog kruga?
Sin Božji i njegovi sljedbenici su najveća imena umjetnosti. Jedan artistički performans koji traje dvije tisuće godina. I ne erodira, nego je sve groteskniji i sve bolji u svojoj artističkoj izjavi. Posmatrač može razmišljati kako se dojmovi veličanstvenosti mijenjaju kroz godine, zadržavajući svoju veličanstvenost. Najveći umjetnički performans u povijesti čovječanstva. I najtvrdokorniji ateist-kritičar može na to djelo uputiti samo nijemi „bravo“. U veličanstvenosti djela meni straši encore.
Ne mora Vam biti nelagodno zbog mene, Oče. Iz Vaših redova, Vaši misionari, svaki puta kad bi išli čistih srca, od Chichen Itze do Manile, neminovno bi postali advocatus diaboli. Znate to.
Možda se valjam u vlastitoj taštini kad mislim da Vam je nelagodno. Možda ste čovjek široke duše, spremni na razumijevanje i oprost. Možda ste pravi pastir koji i grozničavog mene može primiti u svoje okrilje. Jer Bog je ljubav.
Bog je ljubav. Agape, zaista. Svugdje na ovome svijetu, to je esencija svega. I u svakoj religiji, to nećete poreći.
Ta ljubav je morska trava u priobalju. S jedne strane, veličanstveni ocean, s druge kontinent. Valovi ju ljuljaju, kamen odgovara protusilom. Religija je morska obala viđena iz zraka. Valovita, zapjenjena, spektakularna i dugačka.
U morskoj pjeni, trava se jedva vidi. Ponekad se pitam da li je uopće tu.
Ali bitno je da je tu. Ljubav, zar ne?
Je li zaista? Neću Vas šamarati faktografijom ni znanstvenim skepticizmom, Oče, čuli ste te argumente stotinu puta. Ljubav. Kad je australopitecus u dolini rijeke Omo prestao pariti se i počeo voditi ljubav. Ili njegov praunuk, sad već homo, koji je dosegnuo bihejvijoristički modernizam i prigrlio apstrakciju. I kuda nas je ljubav vodila svo ovo vrijeme, Oče? Jer njezino naličje su djela. A znate kakva djela djeca Adamova mogu učiniti.
Nismo li evolucijska greška? Nisam prvi koji se zapitao. Ali ako nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, je li počinio grešku iz ljubavi?
Analiza stvara košmar u neuronima. Jesam li ja onaj isti Faust koji svoju dušu prodao vragu i rekao „Slatka analitiko, ti si me zanijela“?
Možda je bolje bez prekomjernih analiza, Oče. U tupilu je veća utjeha. Samo, nosi me onaj isti prokleti plimni val čovječanstva koji ruje po pitanjima. I vraća nas u ovoj priči na početak, početak paklenog kruga.
Jesam li ja Vama potreban, Oče? Ja ili neki bolji iskušitelj koji će armirati temelje Vaše neprikosnovene vjere? Jesam li ja posrnuo, Oče? Ako jesam, ne morate mi pomagati da se uspravim. Samo mi pokažite taj kamen o koji sam se spotaknuo. Bacite pogled na njega.
Ne, nisam zajedljiv, Oče. Umoran sam od cinizma. Prošli su dani kad sam mahao Thomasom Dischom i njegovim antipanegiricima o tome kako je logor zvan svijet Bog uredio po istom principu po kojemu je uređen Auschwitz, kako u logoru možete biti kažnjeni čak i ako ne učinite ništa loše, kako Bog u svijetu-logoru osuđuje nevinu djecu na oganj, kako je Bog uveličani Eichmann. Kako će jednog dana Eichmann biti proglašen blaženim. Jer Papa Pius XII koji nije protestirao protiv holokausta to već jest. „Danteov Pakao nema čime preplašiti logoraše Buchenwalda."
Umoran sam od toga.
Htio bih da ranim u crkvu Njegovu.Htio bih osjetiti blaženstvo dok mantram Krišnino ime.Htio bih da mi u ekstazi poteku suze dok u vrtu ruža klanjam namaz.
Ali ta morska obala. Same gole stijene.







 (srpanj 2012.)

Kako sam postao middleman (V. dio - Pride)

Četvrti dio - Cover My Arse



Budalo. Budalo. Naivna budalo.
Nije problem u tome da što više životnog iskustva i mudrosti stječete, to manje znate. Problem je u trenucima samospoznaje kad se plimni val iskustva obruši na vas, i ošamari vas spoznajom da ste naivčina. Nema većeg ogoljenja.
Što si izgradio? Ovo nije tvoj svijet.
Nije me bilo strah posredništva i kontakta s neuračunljivim ljudima. Strah se javio kasnije. Strah od spoznaje da je period (priznaj si, glupane) dok si bio sitni posrednik bio najljepši period tvog života.
Cigle mutual respect-a su se pretvorile u igraće karte, a potom se kula srušila. Počeo sam misliti da razumijem te ljude. Počeo sam se osjećati polu-Ircem, i misilo da razumijem apstraktne dodire njihovog ponosa.
Možda i nema drugačijeg ponosa u ljudima od ponosa da si upravo ono što jesi.
To je sve u meni umrlo onog dana kad sam vidio smrt.
Vidio sam smrt i prije. I u vlastitoj zemlji, i na pločnicima Dublina, u magmi prolivenog piva i krvi. Nikome ništa. Ali ovaj sam put vidio umiranje.
Tog ponedjeljka, pijanac je ležao na cesti prekoputa našeg dućana. Starac. Pijana tijela su ležala po pločnicima gotovo jednom tjedno. Ovaj je ležao ispred izloga papirnice, na dvadesetak metara od našeg ulaza. Ponekad jednostavno znate da je situacija  ozbiljnija od alkoholne nesvjestice i promrzlosti. Osjetite u sebi spoznaju kad vidite čovjeka skvrčenih udova koji leži u neprirodnoj pozi, na rubu velikog skoka.
Ne bi li netko trebao zvati nekoga? Pružiti prvu pomoć, nešto?
Oko sedam ujutro, dobrih sat vremena po otvaranju dućana, neki Kinez je trčao prema starcu sa šalicom čaja u ruci i sendvičem. Gledao sam scenu preko puta ceste kroz staklo. Nikava reakcija osim spazmičnih ruku. Ljudi su prolazili. Dvije ili tri mušterije su promrmljale komentar.
Jebeš ovo. Uzeo sam telefon, nazvao policiju, bolnicu St. James, čak i Dublin Fire Brigade. Tri poziva. Sat vremena kasnije, starac je i dalje ležao, ali se nije više micao. Vatrogasci su stigli prvi, jedan sat prekasno.
Umro mi je pred očima dok sam prodavao prokleti čips.
„Za kog vraga mu netko nije pomogao?“,  pitao sam Johna, uvijek raspoloženog za razgovor. Razmijenili smo rečenice u nekom grču nelagode, ja birano, da ga ne uvrijedim, ne Johne, nemoj me krivo shvatiti, ja znam da Irci imaju veliko srce i spremni su pomoći, ne treba mi to nitko dokazivati, i zato se pitam zašto. John, kao u nekom vakuumu mimo mojih ušiju, priča o nacionalnom ponosu. To je samo još jedan stari Irac, tako živimo i tako umiremo. Neka priroda učini svoje.
Ne. Ne, ne, ne. Johne, nisi glup. Pričao si mi o nogometnim navijačima, rekao si da ljudi Balkana mogu popiti koliko i Irci. Jebeš i frulice i ples i pivo.
Ne piju Irci, Johne. Svi piju. Cijeli svijet.
Tisuće ljudi umire od ratova, gladi i koječega. Tisuće ljudi umire zbog posljedica ponosa koji se mogao izbjeći. Toga nema u statistikama.
Ostao sam sam u dućanu. Na velikoj naljepnici koja je reklamirala cigarete je bila široka reflektirajuća površina, služila nam je kao ogledalo.
Pogledao sam svoje lice i po prvi puta za pultom progovorio hrvatski, glasno.
„Vrijeme je da ideš kući.“

Znao sam da mi je ostala još nekakva točka na i. I znao sam da će se desiti vrlo brzo.





(srpanj 2012.)

Kako sam postao middleman (IV. dio - Cover my arse)

Treći dio - Maggie

Chena sam rijetko viđao. Bio se opustio, i uglavnom radio u jutarnjoj smjeni. Meni je prepustio popodneva s mlađim menadžerom, Malim Fongom. Koji me je jednog dana pozvao na red.
„Čuj, kakve su to stvari s tim omotnicama? Što radiš ti? Ima li nečega što ne znam?“O, znaš ti dobro, Mali Fong. „Ima nečega što ne znaš o meni. Ja ovdje radim kao običan prodavač, ali sam bio menadžer u prethodnom dućanu. Tako da znam sve male trikove na blagajni. Nisi se nikad zapitao kako to da cigarete za Maggie provučem kroz kasu, ali kad brojiš novac nikad nema manjka?“„Zašto? Kakve to veze ima?“„Znaš li koja je prvi stvar koju napravim kad se vratim s lunch break-a?“ Na pauzama bi me on zamjenjivao na kasi. „Provjerim zadnju transakciju. Hop, refund! Deset kutija cigareta. Dva puta tjedno šezdeset eura, nije loše!“Šutio je.„Slušaj“, rekoh tiše, „znam za tu caku i znam za izvor. Nije me briga. Neću nikome reći. Ja pokrivam tvoju guzicu, ti moju, okay?“Šutio je. Ali je klimnuo glavom.
Mutual respect. Nisam pokrivao nikakvu Fongovu krađu, ne u klasičnom smislu te riječi. Nisam potkradao Declana – čovjeka koji mi je, u krajnjoj liniji, dao posao. Kad se radi narudžba, cigaretne kompanije pošalju jedan dodatni paket besplatno, zavisno od količine naručenog. On se ne nalazi na invoice-u. On ne postoji. Može ga se popušiti ili prodati kao ekstra profit.
Uostalom, u velikoj šemi stvari, brinuli smo za dućan, njegovu sigurnost. Čak smo i povećavali promet. Na vrlo bizaran način. Narkomani u krizi su podizali promet.
U jednoj jutarnjoj smjeni mi je uletio Kieran. Oko deset.
„Bok stari moj, je li ti Paddy ostavio omotnicu sinoć?“„Kieran, gubi se. Gubi se iz dućana da te ne vidim!“, procijedio sam kroz zube.„Ma daj čovječe frka je. Pa zašto...“„Kieran, budalo, šef mi je ovdje! I gleda pult preko kamere. Izlazi van i vrati se popodne!“Šapat je urlao: „Frka mi jee!“Ukipio sam se. „Kupi nešto.“„A?“„Kupi nešto, ti idiote!“ Gađao sam ga munjama kroz profesionalno lice.„Pa, uh, dobro, daj mi kutiju Mayfair-a. Plavog, kad već...“„Kieran, ti budalo, cigarete su iza mene! Omotnica je ispod pulta! Izvoli kupi kartu za Dublin Bus, ili bon za mobitel, ili se gubi van iz dućana!“„Dobro onda, daj mi pet eura kredita za Vodafone.“Isprintao sam kredit, nonšalantno pružio ruku, nasmiješio se i rekao najtvrđim istočnoeuropskim naglaskom:
„Fajv juro, pliz.“



Peti dio - Pride
(srpanj 2012.)